Alexandra Madsen snimila je svoj prvi film – poetski esej o tijelu, prostoru i sjećanju- ona je glavna akterica, njezina rodna Pula scenografija, a sin Viggo asistent kamermana.
Plesačica, koreografkinja, edukatorica i sada – redateljica. Nakon gotovo 45 godina u pokretu, Alexandra Madsen (47), jedna od najpoznatijih hrvatskih plesačica suvremenog plesa, snimila je svoj prvi film „Bijelo – The Way I Want to Remember“, poetsko-vizualni esej o tijelu, prostoru i sjećanju. Film, koji je ujedno i njezin doktorski umjetnički rad, sniman je u Puli, na lokacijama na kojima je kao djevojčica i mlada plesačica prvi put plesala, a premijeru ima 8. studenoga u zagrebačkom Plesnom centru Tala.
Arhivske snimke
Film, dug 50 minuta, rezultat je njezina istraživanja melankolije kao umjetničkog alata, kojim se bavi od magisterija. „Melankolija me zanima kao aktivna veza s prošlošću. Ne mora biti tuga – može biti lijepa, nježna, kontemplativna. Ona ima svoj ritam, svoje vrijeme i često je pokretač stvaranja“, govori Alexandra.
"Imala sam sreću da cijeli život arhiviram svoj rad – predstave, probe, putovanja. Taj arhiv mi je uvijek bio važan, jer sjećanje s vremenom postane iskrivljeno. Filmom sam željela svjesno odabrati čega se želim sjećati, što želim zadržati kao svoje", kaže plesačica.
Rođena Puležanka pleše od treće godine. Počela je u Plesnom studiju Zaro, koji je obilježio cijelu jednu generaciju izuzetno talentiranih istarskih plesača. "Naša plesna voditeljica Slavica Šenko ostavila je velik trag tijekom nekoliko generacija. A naša je bila posebno talentirana. Svi smo mi – Roberta Milevoj, Andreja Gotovina, Ognjen Vučinić, Matija Ferlin i ja – ostali aktivni do danas i razvili vlastite autorske rukopise. Lijepo je vidjeti da se to nasljeđe prenosi i dalje", govori Alexandra.
Nakon klasične gimnazije u Puli, školovala se u Londonu, Zagrebu i Beogradu. "U Londonu sam pohađala Laban Centre, tada jednu od najvažnijih plesnih škola. Iako sam prošla na audiciji, nisam se tamo mogla školovati jer je bilo strašno skupo, ali sam dvije godine odlazila na ljetne seminare. I to iskustvo mi je potvrdilo da sam na dobrom putu", ističe.
Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti magistrirala je dramaturgiju izvedbe, a doktorat dovršava u Beogradu na Fakultetu dramskih umetnosti – Institutu za umetničku igru, gdje, za razliku od Hrvatske, postoji program umjetničkog doktorata.
"U Hrvatskoj, nažalost, takav doktorat još ne postoji. Kod nas umjetnici mogu doktorirati teorijski, ali ne i praktično, kroz vlastiti umjetnički rad. Zato sam doktorat upisala u Beogradu, jer mi je bilo važno da moj proces stvaranja – tijelom i pokretom – bude priznat kao znanstveno-umjetnički doprinos", objašnjava.
Danas je umjetnička suradnica i kuratorica programa Zagrebačkog plesnog centra, ali i dalje pleše, koreografira i podučava. Kao autorica ostvarila je niz zapaženih predstava, devet godina bila je stalna članica Zagrebačkog plesnog ansambla, a dobitnica je i Nagrade hrvatskog glumišta 2014. za najbolje plesno ostvarenje te Grand Prixa na Međunarodnom festivalu suvremenog plesa u Alžiru.
"I dalje plešem i radim jer to mi je važno – biti u tijelu, u pokretu, održavati kondiciju. Ples nije samo forma, to je način mišljenja. Suvremeni ples nije isključivo prezentacija, on promišlja svijet, čovjeka i zajednicu. On je uvijek negdje između – između svijeta i pojedinca, između stabilnosti i promjene", kaže.
A na pitanje je li kroz više od četiri desetljeća u stalnom pokretu zadobila kakve ozljede, sa smijehom kaže: "Tijelo mi je u dobrom stanju – tu i tamo ima manjih popravaka, kao svaki stari auto. Nekad su servisi skuplji, nekad jeftiniji, ali sve još funkcionira."
I dalje svakodnevno vodi klase i treninge za profesionalce i amatere, jer, kako kaže, to voli i održava joj kondiciju. A prehranu ne mistificira. "Hrana i ja imamo poseban odnos, ja o njoj ne razmišljam. Jedem kad sam gladna. Kad uđem u kreativni proces, zaboravim jesti. Ne volim slatko, što mi je spas. Volim kuhati i dobro kuham, ali nisam opsjednuta zdravom hranom. Jedem sve – i junk food i sve ono što vole mladi", ističe.
Život na dvije adrese
Alexandra je u dugogodišnjem braku, a za supruga Borka, inače trenera karatea, kaže: „Slažemo se jer oboje volimo što radimo i poštujemo se međusobno kao osobe, oboje se bavimo tijelom, a on pritom ima divan pedagoški pristup djeci, voli raditi s njima i u tome se potpuno daje. Iako radimo različite stvari, slični smo po energiji“, kaže Alexandra, koja više od dvadeset godina živi na dvije adrese. Suprug joj je u Puli, a ona u Zagrebu. No svaki slobodan trenutak su zajedno - ona je ljeti više u rodnom gradu, a on zimi više u Zagrebu. S njom živi njihov sin Viggo, koji u svojim afinitetima nije naslijedio njihove „tjelesne“ profesije, već ga više zanima umjetnost, fotografija i film, pa je tako mladić, koji dan prije mamine premijere navršava 18 godina, bio asistent kamere na njezinu filmu.
"Živi sa mnom uz ples, iako ga nikada nije zaintrigirao, nas dvoje imamo skoro pa svakodnevnu neverbalnu komunikaciju kroz ples. To su naši mali kućni rituali", smije se Alexandra, za koju se može reći da je kroz život jednako razvijala tijelo i ples kao i svoj um. Uvijek gladna znanja, novih edukacija i novih prostora umjetničkog djelovanja.
"Uvijek radim selekciju što puštam u svoj mentalni prostor – čime hranim glavu i emocije. Vrijeme na zemlji je dragocjeno, pa pazim čime ga punim. Volim učiti, čitati, gledati filmove, ne gubiti vrijeme na nevažne stvari i ljude, jer želim biti bolji čovjek za sebe i za druge", zaključuje plesačica čiji film nakon zagrebačke premijere stiže u njezinu rodnu Pulu, pa u Beograd na obranu doktorata, kao kruna njezina bogatog obrazovanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....