Dobitnika Bookerove nagrade, prestižnog književnog priznanja koje se svake godine dodjeljuje za najbolji roman na engleskom jeziku, možda bismo mogli zamišljati kako svoje romane piše na pisaćem stroju, neumorno udarajući po rasklimanim slovima, uz čašu snažnog alkoholnog pića obavijenog dimom cigareta. No, Paul Lynch (48), irski pisac i autor romana "Prorokova pjesma", koji je spomenutom nagradom ušao u književnu povijest 2023., ne puši, rijetko pije i izbjegava kofein. Štoviše, dok razgovaramo u predvorju kultnog zagrebačkog Hotela Dubrovnik, uživa u pomfritu i mineralnoj vodi, uz komentar da inače izbjegava i ugljikohidrate, ali se odlučio počastiti zbog napornog programa koji ga čeka sljedeća tri dana u Zagrebu, koji je već jednom posjetio prije 20-ak godina s prijateljima.

Počasni gost sajma knjiga Interliber, Lynch pred sobom ima niz planiranih ručkova i večera, intervjua, gostovanja i druženja s obožavateljima. Tako izgledaju posljednje dvije i pol godine njegova života koje provodi promovirajući svoj najuspješniji roman smješten u bliskoj budućnosti Irske u kojoj je desničarska, totalitarna vlada preuzela vlast, dok prividan mir održava novosnovana tajna policija zadužena za ušutkavanje glasova neslaganja. U središtu radnje nalazi se Eilish Stack, žena koja nakon što ostane bez supruga, a zatim i najstarijeg sina, kreće u očajnički plan kako bi zaštitila ostatak svoje obitelji.

Roman je to koji Lynch nije planirao, već mu se jednostavno dogodio. Šest mjeseci prije nego što je napisao prvu stranicu "Prorokove pjesme", radio je na romanu za koji je uvijek osjećao da nije prava stvar, ali je nastavljao raditi na njemu. "Stava sam da ništa što se piše nije uzalud, čak i ako na kraju ne završi u knjizi koju ćete predstaviti svijetu. I dalje kroz pisanje otkrivate nešto o sebi i o svojem pisanju. Pa i o onome što vam ne odgovara, zbog čega ćete naučiti kad je vrijeme napustiti neki projekt. Tako sam nakon šest mjeseci odlučio da je gotovo. To je najveći strah svakog pisca - želite imati roman na kojem radite, a ako ga nemate, javlja se strah da je gotovo, da više nikad nećete pisati. Ali osjećao sam da ipak postoji nešto, nešto drugo. I to je taj čarobni trenutak koji se dogodi kod pisca, bilo kakvog umjetnika zapravo. Ne možete možda točno vidjeti što je, ali imate osjećaj da je tu. I kad se prepustite, dogodi se", objašnjava cijenjeni pisac koji je dosad napisao pet romana.

Irski pisac dobio je prestižnu Bookerovu nagradu za roman "Prorokova pjesma"

MATT CROSSICK/ALAMY/PROFIMEDIA

Novi početak

U ponedjeljak ujutro idućeg tjedna vratio se u svoj kućni ured, upalio laptop, otvorio novi dokument i samo počeo pisati. Nije imao unaprijed razrađenu ideju, samo prvu napisanu stranicu. I to je bilo to. "Znao sam da ima tu određenu energiju, težinu. Imalo je glazbu. Sve što sam tražio, bilo je tu", prisjeća se Lynch kojemu je glavna inspiracija bilo društveno i političko stanje svijeta u kojemu je Trump prvi put bio predsjednik SAD-a, a Engleska je napuštala Europsku uniju. S vremenom, govori pisac, roman je postao više od ogledala trenutnog povijesnog trenutka, kompleksna i slojevita priča u kojoj se Eilish nameće kao gotovo mitski lik, arhetip svake žene i majke, iskonske snage koja pokreće cijeli svijet.

Jedna od tema kojom se roman bavi jest i poricanje koje Lynch vidi kao jedan od glavnih problema modernog društva u kojemu su ljudi skloni vjerovati da se svijet neće promijeniti i da se ne mijenja. Ali, on se već promijenio. I upravo je to ono što vidimo u Eilish, objašnjava, spoznaju da se sve već odavno promijenilo, a sada se samo nosimo s posljedicama. Izgubljenost modernog svijeta, misli pritom na Zapad, pripisuje otuđenosti kojoj kao glavni uzrok vidi - tehnologiju. "Sada svjedočimo erupciji iracionalnog kao reakciji na život u hiperracionalnom društvu", upozorava Lynch koji svijetu i okolini pristupa kao puki promatrač. Upravo je uloga pisca, ističe, da promatra i bilježi, a to može raditi samo ako postoji određeni odmak.

Osjećaj nepripadanja

On je taj odmak, osjećaj da ne pripada, prvi put osjetio već kao dječak u Donegalu, na sjeveru Irske. "Odrastao sam u kraju u kojemu nisam rođen, ruralnoj zajednici koju čine obitelji koje su tu generacijama. I uvijek se osjećaš kao ‘outsider‘, kao da ne pripadaš, što je posebno snažan osjećaj za jedno dijete. I taj sam osjećaj upisao u većinu svojih romana, a i dandanas ga nosim sa sobom. Ali danas me nije briga", smije se cijenjeni pisac koji ipak pripada jednoj zajednici, a to je njegova obitelj.

Paul danas živi i radi u Dublinu

I-IMAGES/EYEVINE/PROFIMEDIA

Najstariji od troje braće i sestara, danas je i ponosni otac dvoje djece koji imaju deset i sedam godina. Većinu svojeg slobodnog vremena provodi tako u kuhanju, čišćenju i razvoženju u školu, baveći se svakodnevnim stvarima koje ga čine "običnim", kako se opisuje. Kad ne piše u svojem uredu, gdje već radi na novom romanu, trudi se pronaći vremena za čitanje. Na pitanje koje je njegovo "guilty pleasure" štivo smije se i govori da ne podnosi loše pisanje, već je smrtno ozbiljan te najviše uživa u romanima, mada voli čitati i poeziju. Na popisu njegovih najdražih pisaca nalaze se Tolstoj, Virginia Woolf, Cormac McCarthy i Faulkner, a nedavno je prvi put pročitao roman "Manje od nule", debitantski roman američkog pisca Breta Eastona Ellisa koji ga je oduševio te bi svima preporučio. Uz čitanje, posebno mu zadovoljstvo pruža i skupljanje jazz ploča, među kojima su mu posebno drage one američkog gitarista Granta Greena.

Kako trenutno radi na novom romanu, o kojemu detalje nije htio otkriti, većinu vremena ipak provodi u svojem uredu gdje svaki dan sjeda za laptop oko deset ujutro, nakon što se razbudio. Uz pozadinsku buku bijelog ili smeđeg šuma, piše do pauze za ručak, a zatim se ponovno vraća i nastavlja neumorno tipkati iduća dva do tri sata. Snažnu disciplinu razvio je još kao mladić, kad je s 19 godina postao urednik u irskim nacionalnim novinama "The Sunday Tribune". Ni sam još uvijek nije svjestan kako mu se to dogodilo, govori, ali je jednostavno znao da mora ići negdje gdje su riječi. Nakon što je odustao od studija engleskog jezika i filozofije u Dublinu, gdje i danas živi i radi, novinarstvo se nametnulo kao logičan korak u potrazi za jezičnim bogatstvom. No, nakon godina rada u novinarstvu, odlučio je prestati pričati tuđe priče i napokon ispričati svoje. I bio mu je to najbolji potez u životu.