Katarina Alamat Kusijanović umjetnošću i kreativnim radom počela se baviti intenzivno u kasnim četrdesetima, kada ju je ponio val kreativnosti, a rezultat su nove izložbe u Hrvatskoj, ali i van njezinih granica.
Dubrovačka restauratorica-konzervatorica, dizajnerica interijera i umjetnica Katarina Alamat Kusijanović (61) prije dvije godine posjetila je talijanski otok Ventotene gdje se održavao rezidencijalni program IN/SU/LA pod vodstvom slikarice Yvonne Andreini. Tamo je počela priča o njihovoj suradnji, nakon čega su uslijedile dvije grupne izložbe rezidencijalnih umjetnika "Postcards from the 2024 – Ventotene Residency" u Berlinu u lipnju 2024. i galeriji Materia u Rimu u srpnju 2024. godine, nakon toga i samostalna u Beču u organizaciji Nomada - Hrvatskog ureda za suvremenu umjetnost. Njihova zajednička izložba koju vodi kustosica Jelena Tamindžija Donnart pod nazivom "Glasovi koje nasljeđujemo" mogla se ovih dana razgledati u Zagrebu, a najesen se otvara u partnerskoj galeriji Luisa Catucci Contemporary u Berlinu.
"Yvonne je Talijanka s berlinskom adresom, Ventotene je otok njezina djetinjstva, Kalamota moj. Odmah smo se povezale sličnom pričom odrastanja. Dijelimo slična sjećanja na jedrenja, ribanja, pješčane plaže i siguran otok... Obje smo ljeta provodile na malim otocima, veličine oko dva kvadratna kilometra, samo što je njezin miljama udaljen od Caprija, a moj prvi naseljen do Dubrovnika", govori nam Katarina koja nas već na početku razgovora mislima odvela do njoj najdražeg mjesta, otoka Koločepa, odnosno Kalamote kako ga ona i svi Dubrovčani nazivaju.
Njezina izložba tematizira nastanak umjetnina u specifičnom društvenom i lokalnom kontekstu pri čemu se referira upravo na svoje odrastanje na Kalamoti te na reperkusije određenih rečenica iz djetinjstva koje formiraju naš identitet i vlastite odabire u životu. Katarini je umjetnost uvijek bila jedna od najvažnijih stvari u životu, ali u mladosti nije pronalazila dovoljno vremena da se njome ozbiljnije bavi. Na red je došla tek kasnije, u kasnim četrdesetima. "Kao ženi i majci dvoje male djece nije mi bilo lako, uz to sam radila kako bih nam osigurala egzistenciju, pa sam slikala najčešće u kasnim noćnim satima, koje bih ukrala samo za sebe", prisjeća se Katarina.
Slikala je i radila izložbe, ali ne iz mjeseca u mjesec kao što radi sada. Niz godina je radila kao restaurator-savjetnik, a na mjestu voditeljice Dubrovačke restauratorske radionice, koja je osnovana u ratno vrijeme, 1993. godine, provela je pet godina.
"U Dubrovniku je zbog rata bilo restauratora sa svih strana svijeta, jer je znatno stradala kulturna baština. Taj period pamtim po minucioznoj restauratorskoj predaji djelima velikih majstora od kojih sam, uz Božidarevića, najviše vremena provela s korčulanskim Tintorettom. S oltarnom palom korčulanske katedrale provela sam četiri godine. Ponekad zbog toga imam osjećaj kao da poznajem autore velikih djela", smije se umjetnica.
Dok je radila u restauraciji, pružila joj se prilika da postane vanjska suradnica za dizajn jedne hotelske grupacije, a nakon deset godina postala je voditeljica odjela dizajna u jadranskim luksuznim hotelima. "Danas kao dizajnerica interijera koordiniram projekte, ali svake godine imam i neki samo svoj, od kojih mi je posebno drag hotel Supetar u Cavtatu", priznaje.
Radni dan joj ponekad traje četiri sata, a ponekad se otegne do kasnih noćnih sati. Nekad radi i u snu pa se nerijetko probudi, ustane i napravi skicu za neki prostor interijera. "Mislim da tako funkcioniraju kreativci. U svakom životnom periodu treba osvijestiti koliko možemo i što želimo jer rad nas lako može ‘potrošiti‘", smatra Katarina.
Otok je prostor slobode
Izvan radnog vremena voli se opustiti pa radi vježbe disanja, vesla, pazi na prehranu, pleše tango kad stigne, druži se s dragim ljudima. "Jako volim svoje prijatelje s kojima se nalazim vikendom i u druženju svi skupa punimo baterije", otkriva.
Ipak, najbolje se opušta na otoku svog djetinjstva, na kojem je provodila ljeta s bakom Marijom. "Bilo je to jako bogato iskustvo. Otok je prostor slobode, ljubavi i sporijeg vremena, a rekla bih i pojačanog sjećanja, jer najdublja sjećanja nosim upravo iz tog vremena i odrastanje s bakom me na više načina definiralo", smatra Katarina.
Sjećanja na otok uvijek joj naviru pa se često dogodi da su njezini radovi povezani s otokom. "Nekad sam slikala visoke stijene s vanjske strane otoka, do kojih me djed vodio na ribanje. Plaže ispod tih istih hridi bile su mi zabranjene za kupanje pa su mi se činile veličanstvenim prizorom, ali i opasnim i inspirirajućim. Dugo sam to slikala za izložbe u ranijem radu", prisjeća se.
Pamti igre po otoku, noćno hvatanje gambora, jastoge u vršama, gnječenje pastele za ribanje, svoje stablo naranče, djedovu naranču crvenog soka, bakinu šalicu za bijelu kavu s japanskim motivom, miris bijele kave s udrobljenim kruhom, djedove karte za briškulu, dundov šah i prepun stol šalica s kavom na terasi u popodnevnim satima.
"Bilo je to jedno drugo vrijeme puno nostalgije, mirisa i dobrih ljudi. Vrijeme kad nije bilo mobitela pa smo iz prikrajka svi sudjelovali u razgovorima. Sjećam se kad bi me baka popodne poslala u sobu na dva sata, jer otokom hoda stvor ‘Podne Rogato‘ koje u vreću skuplja djecu koja su vani. Izašla bih kasnije van iz kuće, sva preplašena i razmišljala zna li Podne Rogato koliko je sati i čeka li me iza palme. Baka se naime u to vrijeme trebala odmoriti, a mene skloniti od velikog sunca i sve je to bilo u najboljoj namjeri", govori sa smiješkom.
Život bez šuma civilizacije
Katarina je od rođenja živjela na Pelinama ispod kule Minčete u Starom gradu Dubrovniku. U istoj ulici su odrasla i njezina djeca - kći Antoneta Alamat Kusijanović, danas uspješna filmska redateljica, i sin Pjero, poduzetnik. "S njima sam pod Minčetom živjela 13 godina, išli su u istu školu u Starom gradu u koju sam i ja išla", prisjeća se.
Njezina su djeca ljetovala i odgajana su na Kalamoti baš kao i ona. "Lijepa su to sjećanja. Kako sam ih rano dobila, a moje bake bile dugovječne, odgajale su ih tri generacije žena. Tako da su i oni slušali brojne iste priče svojih prabaka i moje majke Antonije. Iznenadim se kada shvatim koliko imamo istih uspomena i koliko smo svi snažno vezani za taj otok. Mislim da tome najviše doprinose njegovi ljudi i izoliranost otoka koji ni dan-danas nema redovnu liniju za južno naselje Gornje Čelo pa često iz druge luke pješačimo pola sata do obiteljske kuće. Jednom kad ste tamo, nema šuma civilizacije. Vrijeme ima neka druga značenja", otkriva Katarina.
Od žena iz svoje obitelji naslijedila je ljubav prema kuhanju, u čemu istinski uživa. "Jednom tjedno naručim dostavu zelenog povrća i veseli me kuhati jela koja su spremale moja majka i bake. Posebno rado kuham kada su djeca doma, jer to u njima budi topla sjećanja. Veseli me dočekati prijatelje s vrućim kruhom, poprigušama, odnosno pogačicama. Mislim da se u Zagrebu zovu ‘rasparane gaće‘. To se rijetko sprema pa sve jako veseli, a ja se osjećam pravom ženom otoka. Baka je jedan dio tijesta pekla, a drugi pržila i taj bi nas miris ujutro budio", prisjeća se Katarina.
Obožava provoditi vrijeme sa svojom djecom, na koje je iznimno ponosna. Zbog Antonete, proslavljene i uspješne filmske redateljice, ljudi je čak zaustavljaju na ulicama. "Govore mi da su ponosni što je ona dijete Dubrovnika i da su sretni jer je i njihova... Antoneta je vrijedna i zaista je jako puno sebe uložila u sve što radi. Kao dijete je radila predstave pod Minčetom i uvijek sam znala da će njezin put završiti u kazalištu ili filmu", priznaje.
Dva štafelaja
S njom i Pjerom zajedničko vrijeme najčešće provodi pričajući, kuhajući, pripremajući druženja za prijatelje, često svatko radi na svom projektu u istoj prostoriji, a posljednjih ih godina najviše veseli boravak na Kalamoti. Katarinino je srce prije pet godina osvojila i jedna posebna osoba. Dječak koji će ove godine napuniti pet godina, sin njezine kćeri Antonete, njezin maleni unuk.
"Za njega sam ja ‘none‘. To nastojim biti. Pokušavam mu pružiti nešto od onoga što nas je sve vezalo za grad i otok. Želim ga povezati s običajima, hranom, mirisima i ljudima. Kupili smo mu sklopivi štafelaj kakav imam i ja pa već skupa slikamo na otoku. Prošle godine, kada je ljeto bilo gotovo, a djeca otišla, ostala sam desetak dana sama u kući na Kalamoti. U tom desetodnevnom samovanju nastala je nova izložba evokativnih fotografskih radova koji simboliziraju veze između generacija i nosi naziv: ‘Ja i moja none, moj unuk i ja‘", govori.
Antoneta i Pjero su joj najveća podrška. Oni su ti koji vjeruju da može i treba raditi ono što voli, oni koji uklanjaju sve njezine sumnje s kojima se suočava. "Oni su mi kritičari i savjetnici. Zbog djece trebam biti najbolja verzija sebe", smatra Katarina.
Kada se osvrne iza sebe, ne žali puno zbog ničega, promijenila bi možda samo jednu stvar. "Sve je dobro. Nema nazad. Bilo bi dobro da sam više plesala", dodaje.
Osim što će i ljetos uživati na voljenoj Kalamoti, čeka je i posao. S kustosicom Jelenom Tamindžijom Donnart priprema još dvije izložbe ove godine. "Na jesen nas čeka izložba u Berlinu, a u prosincu pripremam novi projekt u Dubrovniku u Art radionici Lazareti – izložba fotografija čaša koja će govoriti o odnosima unutar naše male obitelji kroz dva stoljeća. Fotografija nas podsjeća na povezanost, prolaznost, dajući sliku bitnog i nevažnosti materijalnog. Svaka će biti vezana za sjećanje i sadržavati neku priču iz nekog drugog vremena, iz kojih je proizašla i serija radova "Pokloni u dobroj namjeri". Veselim se tom projektu", zaključuje Katarina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....