Njegov duboki glumački glas kao da dolazi iz nekih prošlih vremena — snažan je, prodire kroz prostor, a opet nosi neku čudesnu lakoću prisutnosti. Takav je Frano Mašković (48) i privatno: protočan i lagan, prava mediteranska, nasmijana duša, čovjek od naroda i čovjek za narod. Glasan, temperamentan, direktan, hrabar, zaigran — dječački sanjar koji je prije sedam godina ispisao povijest kao prvi Hamlet Dubrovčanin na Lovrijencu, pridruživši se plejadi velikana poput Daniela Day-Lewisa, Dereka Jacobija, Rade Šerbedžije i Gorana Višnjića. Ovog se ljeta vratio kući, na 77. Dubrovačke ljetne igre, i to u najdubrovačkijoj mogućoj misiji: igra Držićeva Skupa, i opet pod redateljskom palicom svog kazališnog oca Paola Magellija, čovjeka koji mu je prije 23 godine, na istim tim Igrama, dao prvu profesionalnu ulogu.

Krug se zatvorio tamo gdje je sve i počelo. Jer Frano je dijete Grada u kojem svaka tri metra vidiš nešto lijepo: dječak iz pomorske obitelji kojem je Stradun bio igralište, koji je cijela ljeta provodio u kupaćim gaćicama trčeći s kupanja ravno na predstave Igara, i koji je prvu glavnu ulogu u životu — još u vrtiću — dobio jer se jedan dječak razbolio, a on je jedini znao cijeli tekst napamet. Sudbina očito ne ostavlja ništa slučaju. Danas je stup čarobnog ansambla ZKM-a i zvijezda filma "Osmi povjerenik" koja je prošetala i holivudskim crvenim tepihom, a iza njega je sezona o kakvoj glumci sanjaju — od Čehova s Magellijem do Harstada s Buljanom. No dok pred svojom najstrožom publikom, onom dubrovačkom koja Držića zna napamet, priprema Skupa, na pragu pedesetih djeluje smirenije i slobodnije nego ikad. U velikom ljetnom razgovoru govori o gradu koji ga je stvorio i tremi pred vlastitima — jer, kako kaže, nitko nije prorok u svom gradu — o očinstvu u pubertetu uz Lovru i Maris, skladu sa suprugom Injom, umijeću dostojanstvenog starenja i Pelješcu, obiteljskoj oazi mira na koju će otploviti čim se spusti festivalski zastor. I o tome zašto će živ čovjek na sceni uvijek nadživjeti svaku umjetnu inteligenciju. A recept za sreću? Njegov je naslijeđen s juga i stane u jedan Dorisin stih: malo mi za sriću triba.

Držić – Skup – Dubrovnik - Ljetne igre. Vaš grad, vaša publika i vaša glumačka zrelost — sve na jednom mjestu. Zvuči kao opasna kombinacija za rođenog Dubrovčanina. Kakav je to osjećaj i kako izgledaju probe u vrelim danima i noćima srpnja?

"Držić je jedan od najvećih renesansnih pisaca i definitivno jedan od najvećih hrvatskih svjetskih pisaca, komediograf, dramatičar. Skup je antologijsko djelo, možda jedan od njegovih najizvođenijih tekstova. A Dubrovačke ljetne igre, festival uz koji sam odrastao, uz koji sam se zaljubio u glumu i krenuo ovim vodama. Nitko nije prorok u svom gradu, tako da je i meni ogromna čast, ali i odgovornost i trema, pred svojom dubrovačkom publikom odigrati Skupa. Možete samo zamisliti kako je igrati jedan antologijski dubrovački komad pred dubrovačkom publikom, gdje ti dvije trećine publike zna, pretpostavljam, pola teksta napamet, znaju rečenice, imaju svoje vizije Skupa. Ja im nekako želim iznijeti svoju viziju, svoju ulogu, uz, naravno, redateljsku palicu Paola Magellija. Svako ambijentalno kazalište ima svoje uzuse i zahtijeva ogroman trud i napor, jer imate probe i ujutro i navečer — nekad u prostoru, nekad u nekoj prostoriji koja ima klimu, pa se uvježbavaju scene koje se poslije prenose na poljanu. Vruće, muka, ali glumački je ansambl sjajan: tu su sve veliki glumci, moji kolege, prijatelji. Pokušavamo kreirati naš mali svemir, naše viđenje Skupa danas — čovjeka koji je pohlepan za novcem. Živimo u svijetu u kojem čovjek više nije u centru, nego je u centru novac, tako da donosimo jedno novo viđenje Skupa".

S probe Skupa

DUBROVAčKE LJETNE IGRE

S Paolom Magellijem dijelite umjetničku kemiju koja traje desetljećima. Što vam je donio u život i mijenja li se dinamika vašeg odnosa kroz zajedničko sazrijevanje?

"Paolo Magelli... što reći o mom Paolu, mađioničaru kazališta. On je moj formativni redatelj; napravili smo skupa desetak predstava. Zanimljivost je da mi je prije 23 godine, dakle 2003., prvu profesionalnu ulogu — opet na Dubrovačkim ljetnim igrama — dao upravo Paolo Magelli: igrao sam Vilenjaka. Godine 2019. Hamlet, i sad, 2026., Skup. Između toga, godinama, razne uloge u ZKM-u i u drugim kazalištima. Toliko je još uvijek inspirativan, toliko još uvijek lucidan. Ja cijeli život učim od njega i radimo zajedno — to su uvijek neki novi projekti, neke nove lucidnosti koje dobivam od njega. Nekako smo odrastali zajedno: ja uz njega učeći, a on uz mene stvarajući sa mnom i izvlačeći iz mene ono najbolje i ono najgore, jer to gluma u ulogama zahtijeva. Tako da — ogromno veselje; iz svakog novog susreta naučiš nešto novo. Mislim da je još uvijek svjež i spreman na izazove, u ovim najboljim godinama, da tako kažem. Izvlači najbolje iz cijelog ansambla. Ne znam hoćete li naći glumca koji je radio s Paolom, a da ne kaže da mu je to bilo jedinstveno, inspirativno i jedno od najboljih iskustava u životu".

Skup je komedija, ali Držića uvijek čitamo i kao političku parabolu — o pohlepi, moći i društvu koje nagrađuje ono što bi trebalo kazniti. Što bi Držić napisao da živi danas, u ovom histeričnom, anksioznom, digitalnom vremenu?

"Skupa svrstavamo u komedije, ali svaki tekst, ako je dobar — bilo kakav, čak i dječji — mora biti političan. Držić je bio izrazito političan čovjek; kroz svoja je djela ukazivao na sve greške društva. I naravno da je tu komedija predivan alat, jer divno se nasmijati svojim manama, svojim slabostima, i kroz njih ili doživjeti katarzu pa se promijeniti, ili ih jednostavno zanemariti. Držić je to kroz cijeli život dokazivao — čak je i svojim, pod navodnicima, „izdajničkim“ pismima ukazivao na potrebu promjene u društvu; bio je izrazito progresivan za vrijeme u kojem je živio. Divno je to prikazati. Ja Skupa iz pozicije svog lika gledam kao tragikomediju čovjeka koji je toliko zagrezao u svoje mane, toliko je paranoičan oko tih novaca... A današnje vrijeme — pa evo, samo se okrenite oko sebe i pogledajte u kojem vremenu živimo. Da se danas Držić digne iz groba, mislim da bi napisao toliko divnih komedija i ciničnih tekstova. Ali kako nam je, tako nam je. Meni je tužno da je taj tekst, napisan prije više od četiristo godina, još uvijek aktualan. A on ga je „ukrao“ iz Plauta — dakle, od Plautova vremena preko Držića do danas ništa se promijenilo nije. Ljudska narav je uvijek ista, samo su drugačije distrakcije i drugačiji su životni uvjeti".

S ravnateljicom Igara Ivonom Šimunović

Dubrovačke ljetne igre

Odrasli ste na kulisama Dubrovnika i kao dijete gledali iste te probe. Jesu li vam se kroz život urezala neka uprizorenja Skupa?

"Naravno. Kao dijete — mislim prvi, drugi razred osnovne, to je bila neka osamdeset peta, šesta — gledao sam Skup u izvedbi legendarnog Izeta Hajdarhodžića i u režiji Koste Spaića. Tad mi je, kao djetetu, sve bilo smiješno; najviše živo kozle koje je doneseno na scenu — to mi je tada bilo najzanimljivije. Naravno, uživao sam u Izetovim izvedbama, ali i svi ti Skupovi urezali su se u pamćenje Dubrovnika. Ja sam, naravno, na ramenima svih tih glumaca koji su bili prije nas i napravili ogroman posao i divne uloge. Ali nekako sam ga krenuo raditi razmišljajući iz pozicije današnjeg vremena, iz moje pozicije, jer ti kao glumac uvijek moraš donijeti nešto svoje, nešto novo, neko svoje ludilo — donijeti na scenu svoju karizmu, tijelo, emocije. Kad me Magelli nazvao i rekao da bi radio Skupa i da bi mi ponudio naslovnu ulogu — naravno, prvo ogroman strah. Ali onda ga kreneš polako kopati u sebi, jer u glumi ne možeš drugačije. Ja mislim da je kazalište prvenstveno istina — i kreneš kopati, tražiti tu neku Skupovu istinu u sebi".

Kakav je Dubrovnik danas u odnosu na vaše djetinjstvo? Je li to još uvijek isti grad — i je li Zagreb u međuvremenu ipak postao primarni dom?

"Dubrovnik je, što se tiče zidina i ljepote, oduvijek Dubrovnik. Ali stvar je u tome da zidine, fortece i kuće ne čine grad, grad čine ljudi. Je li se promijenio? Naravno, morao se promijeniti. Kroz stoljeća ljepota je ostala ista, ljudi su se promijenili, neki su drugi prioriteti. Dubrovnik mog djetinjstva ne možemo uspoređivati, jer uvijek volimo romantizirati kako je bilo prije. Danas nam je tako kako je — i sam bi Držić rekao: treba se s bremenom akomodavat. Treba živjeti, treba durati — i Dubrovnik jednostavno opstaje i u vremenima koja jesu. Danas je to malo više turizam nego kultura, danas je to malo više tezoro nego čovjek. Ali opet, kad dođem, jer nitko nije imun na emocije iz djetinjstva, imam neke svoje toponime koje moram proći u Gradu, drage ljude koje volim vidjeti. Dubrovnik je grad mog djetinjstva, a Zagreb je trenutno moja sadašnjost i grad u kojem sam izgradio dom, našao svoje mjesto i smjestio svoju obitelj. A opet ne prođe par mjeseci da nismo u Dubrovniku i na Pelješcu. To je tako divan miks. Ali mi ćemo partiti, a Dubrovnik će ostati — sad je samo pitanje kako ćemo ga ostaviti svojoj djeci i unucima".

Jednom ste rekli da iz dosade niče kreacija — da svojoj djeci ne branite dosadu jer je to pravi poligon za maštu. Gdje vas odvede dosada? Što se rodi kad nema probe, nema teksta, nema uloge — kad ste samo Frano?

"Talijani imaju najdivniji izraz „dolce far niente“. Kad je svega previše, i emocija i predstava i ljudi, ja se volim sakriti sam u sebe. Dosada je divna, jer iz nje se rađaju neke nove kreacije: razmišljaš što bi radio dalje, što s novom predstavom koja dolazi, ili filmom, ili serijom. Da, volim pobjeći, volim se negdje sakriti, opet se dobiti, centrirati, vratiti negdje u sebe, poslušati unutarnji glas, što mi govori, gdje dalje, kako. Jako vjerujem u intuiciju, koja me uvijek vodi u pravom smjeru. Ali opet, kad se zasitim dosade i mirovanja, onda krenem u akciju, krenem raditi. I da, volim drage ljude oko sebe, volim dobru knjigu. Što bi Doris rekla: malo mi za sriću triba".

"Kazalište je prvenstveno istina", kaže glumac

MARKO ERCEGOVIć

Očinstvo u pubertetu — ljepote i turbulencije. Kako izgleda razlika između odgoja sina Lovre i kćeri Maris, i što vam je očinstvo donijelo u život?

"Otac sam dvoje predivne djece. I Lovro i Maris su trenutno pubertetlije. Izazovi su potpuno drugačiji nego kad su bili mali; vremena su drugačija nego kad su nas naši roditelji odgajali. Ali primarno mi je da budu slobodni i pošteni ljudi — nastojim im ugraditi tu sigurnost. Apsolutno nikakve razlike između odgoja sina i kćeri: imaju jednaka prava, ali i jednake obaveze i odgovornosti. Ti moraš postaviti okvir, moraš postaviti neke granice, a opet im dati vjetra u leđa, da lete, da budu slobodni i svoji. Očinstvo me silno obogatilo kao čovjeka i kao glumca, zato jer više nisi sam sebi na prvom mjestu. Ne postoji nijedna predstava ni jedan film... Kad su bili mali, dovoljna je bila temperatura od 38 — i apsolutno sve oko mene pada u vodu, sve ostavljam i jurim k njima jer oni su primarni. To je i ljepota i odgovornost roditeljstva. Uveseljavaju moj i suprugin život iz dana u dan, inspiriraju nas svakodnevno, učimo od njih. Mladi su danas puno inteligentniji nego što smo mi bili — i tako valjda treba biti. Evolucija; Darwin je čudo. Uče me puno toga".

Koja je tajna skladnog zajedništva sa suprugom Injom i kako osjećate ljubav, brak i partnerstvo u zrelim godinama?

"Idealnog recepta nema. Dvoje ljudi, kad se spoje, spajaju se iz najrazličitijih mogućih razloga i interesa. Ja tu nemam nekakav čarobni štapić ni čaroban odgovor. Ljubav, brak, partnerstvo — to je velik posao. U centru cijele priče su ljubav, razumijevanje i poštovanje. Odrastaš zajedno, mijenjaš se, odgovaraš zajedno na izazove života i izdržavaš sve to zajedno. Lijepo je, jako je lijepo — i ljepota je u tome. I kad dođu problemi, kojih naravno u svakom braku ima — izazovi posla, djece, odgoja — ako ste zajedno i na istom brodu, to je stvarno prelijepa stvar".

Pedesete se bliže. Je li vas dotakla društvena percepcija starenja — pogotovo ona koja žene dočekuje okrutnije nego muškarce?

"Starenje — tek u ovim godinama shvaćam: divan proces, osnovni dio života. Trenutno, sa svim utakmicama u nogama, i emotivnim i poslovnim, osjećam se, istina, manje siguran nego kad sam bio mlađi, kad sam išao na ludilo i energiju. Sad je odgovornost veća, ali je i lijepo. Treba znati dostojanstveno ostarjeti. Naravno da je taj princip ljepote i vječne mladosti koji ti društvo nameće okrutan, posebno prema ženama, ali negdje se moramo znati izboriti s tim — dostojanstveno ostarjeti, znati što je za tebe, a što nije. Ta neka životna mudrost. Ja danas manje znam nego što sam mislio da znam dok sam bio mlađi, ali se osjećam slobodnim ići u svoje strahove, isprobavati se u različitim formama, bilo poslovnim, bilo životnim. Nekako ti ta starost donese neku sigurnost: da neke stvari koje ti ne odgovaraju odbaciš od sebe, a neke koje ti pašu prihvatiš, ugnijezdiš se. Da — lijepo je starjeti s dobrim ljudima oko sebe".

Kad svijet postane preglasan, kamo ćete otploviti i nestati sa svojom obitelji nakon premijere? Gdje je najljepše pobjeći?

"Kad svijet postane preglasan i bučan, volimo pobjeći na izlete, na nama draga mjesta, ali najdraže od svih nam je Pelješac. Tamo se izgubimo s dragim ljudima: dobra hrana, dobro piće, odmor, kupanje... zapjeva se, zapleše. Imamo dovoljno vremena za odmor. To je najljepši poluotok u Hrvatskoj — nas čini sretnima i to je naša oaza mira".

U svijetu gdje su istina i laž na tankoj granici, a buka sve glasnija — može li umjetnost još uvijek biti glas razuma, srce pobune i duša civilizacije? Što je kazalište danas: bijeg, ogledalo ili oružje?

"Kazalište je opstalo od antike, otkad se uspostavilo. Oduvijek je bilo i ogledalo — koje je trebalo razbiti, slagati opet u komadiće, pokazati pravu sliku svijeta. Kazalište je bazično istina. Mene nije strah svih ovih novih tehnologija ni umjetnih inteligencija kojima nas plaše — da će nas sve zamijeniti. Živ čovjek na sceni, živa istina, živa emocija opstat će uvijek, jer ljudi su željni pogledati se u to ogledalo. Je li kazalište oružje? Apsolutno — ako promijeni jednog čovjeka u publici, ako on doživi katarzu i promijeni se, ili ga natjeraš da promisli. Kazalište koje nudi odgovore nikad me nije zanimalo; oduvijek me zanimalo kazalište koje postavlja pitanja — i samima sebi i publici koja nas gleda. To inteligentno, interaktivno, propitkujuće kazalište opstat će uvijek, i ja ću uvijek biti na braniku takvog kazališta".

Postoje li i u ovim zrelijim glumačkim godinama uloge i projekti o kojima sanjate?

"Možda pomalo naivno ili romantično, mišljenja sam da uloge biraju tebe, a ne ti njih. Ja od Akademije nikad nisam bio u potrazi za ulogama koje bih igrao. Naravno, želje uvijek postoje, ali negdje su me točne uloge, točni režiseri, točne kolege i ljudi oko mene pronalazili u pravim vremenima, kad mi je to trebalo. Nekad toga nisam bio svjestan; sad, kad se osvrnem malo iza sebe, znam da je to istina. Tako da — naravno da želje postoje, ali puštam stvari da se događaju takve kakve jesu. Živjeti u momentu, udahnuti. Kad te prava uloga nađe, znaš da te je pronašla i da je za tebe. Mislim da su toga svjesni ljudi oko mene koji me biraju i nude mi uloge. Tako da — o željama ne bih; nek se stvari događaju kako trebaju. U najboljim sam godinama i vjerujem — a ne da vjerujem, nego sam siguran: dobra, prava uloga za mene pronaći će me u pravo vrijeme".