Probe su u tijeku – u zraku se osjeća jedan sasvim drugačiji Hamlet, jedan sasvim drugačiji Shakespeare. U zagrebački Teatar Exit 19. veljače stiže Biti ili ne biti #5, predstava koja spaja dva karizmatična glumačka potpisa: zagrebačkog glumca Dražen Šivak i beogradskog glumca Goran Šušljik.

Razgovarali smo s dvojicom karizmatika koji ovih dana svakodnevno seciraju Hamleta, rastavljaju ga na dijelove i ponovno sastavljaju – između proba, kave i čaja. Jedan živi na čaju i svaki slobodan trenutak pleše tango; drugi bez jutarnje kave ne ulazi u dan i puni se tišinom brda i mora, tamo gdje se misli same poslože. Jedan dolazi iz svijeta velikih pozornica, filmova i serija, drugi je cijeli život nezavisni autor s ozbiljnom, nagrađivanom karijerom.

Šivak, poznat po autorskim projektima i kultnim predstavama poput Mistero buffo i Maske, i Šušljik, glumac, producent i redatelj snažnog institucionalnog pedigrea i hit-serija poput Korijeni i Vrijeme zla, na prvu djeluju kao suprotnosti.

Ali dovoljno je nekoliko minuta provedenih s njima na probi da shvatiš što ih povezuje: ista umjetnička opsesija kazalištem koje mora biti živo, osobno i istinito. U Biti ili ne biti #5 njihov William Shakespeare nije klasik s distance, nego kreativni ring u kojem se sudaraju iskustvo, sumnja, humor i sirova iskrenost. Dva glumca. Dva puta. Jedan Shakespeare koji puca, grize i zabavlja – i koji se, ovaj put, događa upravo sada.

Publici donosimo svijet glumca koji se lomi kroz Shakespearea – djelić osobnog putovanja i naših osobnih odnosa s njim i nekim njegovim likovima, ističu Šušljik i Šivak

BILJANA BLIVAJS CROPIX

“Biti ili ne biti #5” vrlo je osobna predstava. Je li vam bilo lakše ili teže koristiti Shakespearea kao ogledalo za vlastite sumnje, strahove i faze u kojima se danas nalazite? Kako biste nam pitchali ovu predstavu?

GORAN: Iz mog iskustva, Shakespeare može služiti svemu. Postoje tisuće knjiga posvećenih njegovu djelu, unatoč i dalje živoj legendi da on možda uopće nije napisao sve što mu se pripisuje. Dakle, Shakespeare služi i onima koji ga ne priznaju. Za mene osobno – ako to osobno uopće postoji kad je riječ o kazalištu – njegovo djelo sadrži sve što je potrebno za jedan istinski, ujedno i kazališni život. Od položaja zvijezda do kuhinjskih specijaliteta. Ljubav i mržnju. Javu i san. Vatru i led. Povijest ugrađenu u suvremenost. Jezik – i pitanje čemu on služi.

U slučaju predstave Biti ili ne biti može se reći da mi Shakespeare služi i kao psihijatrijski kauč. Što se pitcha tiče, s velikim zadovoljstvom to prepuštam Draženu. A za podnaslov bih možda predložio nešto za što vjerujem da uistinu jest tema naše predstave: O mizeriji umjetnika i superiornosti umjetnosti. Mislim da sam prilično precizan.

DRAŽEN: Mizerija umjetnika i superiornost umjetnosti – točno to. Kroz moja putovanja u Beograd i Goranova putovanja u Zagreb, kroz sve nemogućnosti koje su neizostavan dio nastajanja kazališne predstave izvan institucije, upravo je to najbolji zajednički nazivnik.

Shakespeareov svijet prosječnom kazališnom gledatelju, ali i prosječnom glumačkom stvaratelju, možda djeluje dalek. No, čisto sumnjam da naši kolege iz Shakespeareova doba nisu prolazili kroz slične – ako ne i puno teže – muke stvarajući predstave. Danas, kad se nekome ne sviđa predstava, barem i dalje plješće. Nekada se glumac na sceni morao suočiti s glasnim negodovanjem, pa i fizičkim sukobom.

U ovakvim autorskim projektima, terapeutski kauč ili zrcalo je svaki dolazak na probu i izlazak na scenu. Shakespeare nudi obilje takvih zrcala i vjerojatno bi mogao proći cijeli jedan umjetnički život u tom traženju – a opet bi mnogo toga ostalo za neke druge živote. Kao što je monodrama mjesto koje glumca istovremeno privlači i odbija, tako i Shakespeare privlači svojom dubinom, ali nas istovremeno i izaziva. On će nas pojesti za doručak ako mu pristupimo olako ili pretenciozno.

Goranov prijedlog bio je da mu pristupimo u jednom vrlo specifičnom dijelu našeg glumačkog života – onom u kojem se preispitujemo. Gdje smo i kamo dalje.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Vas dvojica dolazite iz dvije potpuno drugačije kazališne karijere – institucija i nezavisna scena. Kako ste ih spojili u ovom kazališnom procesu?

GORAN: Kada glumci krenu u novu kazališnu avanturu, uvijek su goli i bosi. To je metafora – ali i ne mora biti. Kao novorođenčad. U smislu neznanja, nade, a ponekad i plača. Bez obzira na to što su nam, izvana gledano, iskustva različita, naše težnje, brige i radosti vrlo su slične. Kao dvojajčani blizanci rođeni od surogat-kazališne majke.

DRAŽEN: Karijere su zapravo slične – razlike su u detaljima. Biti u ansamblu često je zahtjevna pozicija i nosi svoje izazove, a tzv. nezavisna scena ima svoje. Mi te razlike koristimo kao odskočnu dasku za naš scenski susret, preko Shakespearea.

Kao glumac imam razne potrebe i rado sam se želio bacati u Molièrea, Shakespearea, iskušavati se u tim formama, no to si na nezavisnoj sceni uglavnom ne mogu priuštiti. Visoka je cijena rada na toj sceni – proizvodimo malo po obimu i kvantiteti. Ovim putem se u tom smjeru toplo preporučujem, barem da gostujem u ispitima studenata koji rade Molièrea (smijeh).

U predstavi se stalno vraćate pitanju: zašto uopće još izlaziti na scenu? Je li to pitanje danas profesionalno, egzistencijalno ili generacijsko?

GORAN: To je iskonsko pitanje za glumca. Bez odgovora na njega nema smisla izlaziti na scenu. Naravno, ponekad traženje tog odgovora može biti i dramatično. Upravo to nas zaokuplja dok radimo na ovoj predstavi. No i bez nje, to je pitanje duhovne i osobne higijene svakoga u našoj struci. Odgovori mogu biti prozaični, ponekad i patetični. Najbolje prolaze oni duhoviti i kratki: moram, što bih drugo sa sobom, ionako ništa drugo ne znam raditi… Ali u suštini, to suočenje je najvažnija stvar za glumca. Zašto? Jer u potrazi za tim odgovorom može proći cijela karijera. Bogami – i uspješna i neuspješna.

DRAŽEN: To me pitanje sve više žulja. Ne zato što ima sve manje smisla izlaziti na scenu, nego zato što taj smisao zaista treba tražiti. U početku je svako novo iskustvo dobrodošlo i treba ih imati što više. No s vremenom moje umjetničke potrebe postaju jedan od glavnih motora planiranja i zahtijevaju životnu kreativnost da bi se namirile.

Istovremeno, ispuniti ih u vremenu i prostoru u kojem živimo nije samo stvar kazališne umjetnosti, nego životnog surfanja. Svako toliko mi se to čini nemogućim i poželim okačiti surf o klin – što je valjda dio tog traženja. Kao i gledanje u zrcalo vlastite prolaznosti. Nositi se s tom zagonetkom svaki dan traži humor, kreativnost, svježinu, skromnost i spremnost da pustimo staro.

Dražen Šivak

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Predstava je istodobno duhovita, mračna, vrlo intimna i puna velikih Shakespeareovih emocija. Što nam kao publici želite rastvoriti? Kako Shakespeare korespondira sa svakodnevicom – suvremenošću koju živimo?

GORAN: Ne treba imati mnogo kazališnog, gledateljskog ili čitateljskog iskustva da bi se osjetilo i razumjelo kako Shakespeare nije samo suvremen, nego svevremen. Njegovo razumijevanje svijeta takvo je da govori o svim vremenima i za sva vremena.

Iako Dražen i ja, na neki način, ispovijedamo vlastita glumačka i osobna iskustva oslanjajući se na njegovo djelo, u njemu postoji nešto neobjašnjivo što se tiče svakog čovjeka i svake generacije. Shakespeare se ne obraća svijetu – on jest svijet.

Citiranjem njegove misli da je cijeli svijet pozornica, lako se dolazi do meni vrlo bliske ideje: cijeli svijet je Shakespeare.

I postoji još jedna stvar, nimalo nevažna – uz svu svoju dubinu, formu i poetiku, on je nevjerojatno zabavan. I za izvođača i za gledatelja. Jedino što treba jest pristati na tu zabavu.

DRAŽEN: Publici donosimo svijet glumca koji se lomi kroz Shakespearea – djelić osobnog putovanja i naših osobnih odnosa s njim i nekim njegovim likovima. Ti susreti dogodili su nam se prije i tijekom studija, kroz sazrijevanja, ali i tijekom rada na ovoj predstavi.

U vremenima u kojima se od kazališta uglavnom očekuje zabava, mi smo se okrenuli pokušajima iskrenosti o sebi pred drugima, ali i radosti potrage kroz takozvane klasike. Shakespeare prosječnoj publici često djeluje dalek, a mi smo samo neki od mnogih kolega kroz povijest koji se trude to promijeniti.

Njegova svevremenost dolazi do izražaja već pri prvim skidanjem slojeva, a koračajući dalje zapanjuje njegova dubina. No ona ne znači ništa ako nas se ne tiče izravno na sceni – samo tako može doći i do gledatelja.

Nove generacije? Nismo li svi mi nova generacija? Rijetki su oni koji će reći da ne pripadaju novom vremenu. Ono nas, htjeli mi to ili ne, već ima.

Kako ste se vas dvojica sreli?

GORAN: Evo, Dražen će ispričati gdje je bio naš prvi susret. Ono što ja mogu ispričati jest osjećaj prepoznavanja onog drugog – osjećaj koji, bez da znate da će se to dogoditi, na neki način promijeni tijek ili otvori novi put.

Gledao sam Dražena u njegovim, danas već čuvenim i hvaljenim predstavama. To je zapravo bio moj prvi susret s njim. Osim što igra sjajno, vidio sam niz stvari koje se naizgled skrivaju iza maske i same glume. Da citiram sebe iz naše predstave: “Vrlo zanimljiv čovjek…” Taj dojam o njemu kao umjetniku i kao osobi bio je dovoljan da krenemo dalje i da danas imamo ovu kazališnu avanturu pod nazivom Biti ili ne biti.

DRAŽEN: Goran i ja smo se privatno poznavali i družili nekoliko godina u Beogradu, izvan glume. Tek nakon toga me Goran prvi put vidio na sceni – pogledao je Mistero buffo na Desiré Central Station festivalu u Subotici, a zatim i Maske, koje su otvorile festival u Beogradu. Mislim da se Goran i ne sjeća kada sam ja njega prvi put gledao i kada smo se zapravo upoznali. On je igrao u Karamazovima Tomaža Pandura, bio sam na premijeri u Ljubljani i upoznali smo se u backstageu. Bilo je to davno, u uzbuđenju tog velikog kazališnog događaja. Naravno, pratio sam njegov rad u serijama koje je producirao i u kojima je igrao – bilo mi je to zadovoljstvo.

Tijekom našeg druženja u Beogradu nije mi palo na pamet da ćemo raditi zajedno u kazalištu. Mislio sam da će se to prije dogoditi pred kamerama. Život je odlučio drugačije. Predložio mi je temu i ovaj rad, baš u trenutku kada nisam znao što dalje.

Goran Šušljik

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Tko ste vi privatno danas? Kad nema teksta, nema publike i nema uloge – u kojoj ste životnoj fazi sa samima sobom?

GORAN: Kao i svakoga dana, radim na tome da saznam tko sam zapravo. To nije nikakva pretenciozna potraga. Jednostavniji sam nego što bi se to na prvi pogled očekivalo. No teško mi je to formulirati. Mnogo toga je iza mene, a mnogo toga me još čeka. Sviđa mi se ideja da si na kraju puta sam napišem epigram. Ali, srećom, još uvijek nemam ni približnu ideju kako bi tih nekoliko rečenica o meni trebalo glasiti.

DRAŽEN: Kad moji prijatelji vide moj raspored posljednjih godina, nikako mi ne vjeruju kad kažem da se – smirujem. To je barem moj dojam. Imam ritam koji je postojaniji nego prije, usklađeniji, iako je posla puno. Raduje me rad na Akademiji i zanima me što će mi taj proces istraživanja sa studentima donijeti. Iako se izvana čini da sve u mom životu uzlijeće, ja imam osjećaj da – slijeće.

Što vas puni izvan pozornice? Odmor od poziva - ili njegov nastavak? Što čitate, gledate, slušate? Kako bježite od umjetnosti kad je to potrebno?

GORAN: Postoji jedna kućica na jednom brdu. Kad god mogu, odem na to brdo i u tu kućicu. Tamo shvatim koliko život može biti lijep i jednostavan. I kakav bi, možda, mogao biti. Želim sebi što više tog brda, vjetra, kiše, sunca i tišine. U međuvremenu radim, gledam, slušam, pijem vino, upoznajem ljude i krajolike – ali najdraže mi je biti na brdu.

I na moru. O, da.

DRAŽEN: Izvan kazališta plešem tango. To je moj glavni kreativni ventil. Kad god imam slobodnog vremena, putujem na tango festivale i dopuštam si kreativnost bez cilja. Volim i učiti nove stvari, pa uvijek pronađem nešto što me zanima. Završio sam i razne edukacije za terapeute, primjerice. No ništa od toga ne doživljavam odvojeno od svog rada na sceni. Sve se to na kraju tamo vidi.

Kad vam je svega previše kako izgleda vaša osobna relaksacija? Imate li ritual, mjesto ili naviku bez koje danas ne funkcionirate?

GORAN: Moj jedini istinski ritual je kava. I, ako smijem priznati – i ako je to za novine – cigareta uz tu kavu. Jutro, kava i cigareta. To je moja meditacija. Moje vrijeme. Tako započinje moj dan već desetljećima. Tada obavim sve važne stvari sa sobom i u taj prostor ne puštam nikoga.

DRAŽEN: Imam mnogo stvari koje me raduju i koje redovito prakticiram. Priroda i glazba dio su moje svakodnevne higijene. No glavni dio su meditacijski retreati koje vodim i u kojima sudjelujem.

Putujem s njima po svijetu – prošle godine, primjerice, od Norveške do Kine – i susrećem ljude koji su se odlučili posvetiti sebi i živjeti svjesnije. Danas je to nužno jer su ulozi sve veći. A što se kave tiče – kod mene je to čaj. Vrlo rijetko, ali ako se dogodi da u danu nemam vremena za čaj, onda je to ozbiljno.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Kad biste morali reći što vam je u ovom trenutku važnije od karijere – što bi to bilo? I je li vam ova predstava pomogla da to jasnije vidite ili vam je samo otvorila nova pitanja?

GORAN: Ovo gdje i kako mi danas živimo nije pravo mjesto za planiranje i sustavno građenje bilo čega – pogotovo ne karijere. Slijedim instinkt i impuls. Tako mi se i događaju stvari koje me zaokupljaju. Ne biram uvijek sve, ali većinom biram. Uz glumu se već dvadeset godina bavim filmskom i televizijskom produkcijom. Režiram u kazalištu. No nemam karijeru – imam put. Taj put ponekad skreće u neočekivanim smjerovima, ima uspone i padove. Kad se osvrnem, a rijetko to činim, sve je prošlo iznad mojih očekivanja. Trajem. Moj život izvan posla pun je i kompleksan, ali ne događajima, nego stvarima koje su važne svakom čovjeku.

DRAŽEN: Karijera? Iskreno, ne razmišljam o tome. Kad bih svoj život shvaćao kao karijeru, zabrinuo bih se. Volim svoju profesiju, ali ne više od vlastitog života. Ova predstava potaknula me da razmislim kamo bih trebao dalje ići i što si postaviti kao novi izazov. Veselim se odgovorima.