Zagreb se sprema za svoj omiljeni tjedan u godini – onaj kad stvarnost dobije filmski filter. Uoči 23. izdanja ZFF-a, producentica Lana Matić nas uvodi u backstage najvažnijeg filmskog tjedna u godini na domaćem terenu.
Mobiteli zvone, mailovi frcaju, filmski adrenalin raste. To je najtočniji opis atmosfere koja već danima vibrira iz ureda na Zrinjevcu, gdje se sve priprema za još jedno izdanje Zagreb Film Festivala koje je na rasporedu od 10.-16. studenog. A u središtu tog kreativnog vrtloga je Lana Matić, žena koja već više od dva desetljeća vodi najveći hrvatski filmski festival s nevjerojatnom lakoćom, mirnoćom i profesionalnošću producentice koja zna što radi.
„Toliko nemam vremena da ću ga nekako i pronaći“, smije se kad dogovaramo intervju. I upravo u toj rečenici sažeta je cijela atmosfera pred ZFF – adrenalin, kaos i beskrajna strast prema filmu. Producentica, suosnivačica i prva dama festivala, Lana je već godinama epicentar filmske energije koja svake jeseni pretvara Zagreb u filmski grad svjetskog kalibra. Njezin tim je uhodana obitelj, a ZFF – njihov zajednički životni projekt.
Zašto toliko volimo ovaj festival?
Zato što iza njega stoje ljudi koji film ne doživljavaju kao industriju, nego kao strast. Ljudi koji vjeruju u autorske priče, u emociju, u ideju da nas dobar film može promijeniti. Zao što je odavno je prerastao okvire “malog festivala velikih ambicija” i postao simbol grada koji voli film i ljudi koji ga žive.
Ovogodišnji program ZFF-a donosi priče o identitetu, traumi i prolaznosti. Postoji li nit koja povezuje sve te naslove – nešto što nam govori o vremenu u kojem živimo, o ljudima kakvi postajemo i svijetu koji se mijenja brže nego što stižemo razumjeti?
U središtu su uvijek priče o identitetu i odnosima koji odražavaju naše vrijeme, ali ono što ih povezuje jest pokušaj da pronađu svoje mjesto u svijetu koji se brzo mijenja. Upravo te priče daju festivalu prepoznatljiv ton, ne bježimo od društvenih tema, ali nas jednako zanimaju i one osobne. Pravi dijalog između filma i publike događa se baš tamo gdje se te dvije razine dodiruju, a publika to uvijek prepozna. To je možda i razlog zašto ZFF ima takvu energiju jer odnos nikad nije jednostran.
Zagreb Film Festival danas je već odrasla institucija – prošao je sve faze, od mladenačke zaljubljenosti u film do zrele samosvijesti i međunarodnog autoriteta. Kad biste ga morali opisati kao film – koji bi to bio žanr, ton, emocija? Je li to i dalje onaj art film s dušom, ili već blockbuster s vlastitim ritmom i slobodom?
Rekla bih da je ZFF negdje između feel-good i art filma. Ima toplinu, humor i energiju koja ga čini bliskim publici, ali i autorsku jasnoću i promišljenost u svemu što radi. To je festival koji zna biti emotivan i poticajan, ali i kritičan i znatiželjan prema svijetu. Kao i u filmovima koje prikazuje, u njemu se prirodno stapaju intimni tonovi i glasna društvena pitanja.
ZFF je uvijek bio festival koji otkriva nove glasove, ali istovremeno okuplja velika autorska imena. Tko će ove godine, po vašem osjećaju, najviše dirnuti publiku – oni koji se vraćaju ili debitanti koji tek dišu prvi kadar? I postoji li neki film za koji već sad slutite da će publika o njemu dugo pričati?
ZFF je od početka rastao povezujući autorske vizije s novom publikom, okupljajući i afirmirane autore i one koji tek počinju graditi svoj put. Ove nam se godine vraćaju redatelji čije filmove publika već poznaje – Joachim Trier s filmom Sentimentalna vrijednost, François Ozon filmom Stranac, Hana Jušić s Bog neće pomoći, Ivana Mladenović sa Sorella di Clausura, Christian Petzold s Miroirs No. 3 i Nikola Ležaić s Kako je ovdje tako zeleno. Od debitanta, kojih je mnogo, izdvojila bih Evu Victor i njezin film Oprosti ljubavi te Harrisa Dickinsona s Derištem. Film koji će, vjerujem, najviše dirnuti publiku jest Glas Hind Rajab redateljice Kaouther Ben Hanie. Temeljen na istinitom događaju iz 2024. godine, kroz stvarne pozive i minimalistički pristup prikazuje brutalnost rata u Gazi i potpunu odsutnost ljudskosti prema šestogodišnjoj djevojčici zarobljenoj u automobilu s ubijenim članovima obitelji. Premijerno je prikazan u Veneciji, gdje je osvojio Srebrnog lava, a na nedavno završenom festivalu u San Sebastianu i nagradu publike. To je film koji ostaje s vama dugo nakon odjavne špice.
ZFF se oduvijek bavio filmovima koji diraju u stvarnost, ali i u etiku. Koliko vam je važno da film koji prikazujete bude više od dobre priče – da ima i onu moralnu iskru, taj tihi poziv na promišljanje i empatiju?
Film koji potiče empatiju uvijek nosi i etičku dimenziju. Ne nudi nužno jednostavne odgovore, ali nas potiče da o temama razmišljamo otvoreno i bez predrasuda. U tome je, mislim, snaga autorskog filma, ali i njegova ključna uloga u društvu.
ZFF publika ima svoj karakter – inteligentna, znatiželjna, često zahtjevna i vrlo pažljiva. Što ste o njima naučili u ovih više od dvadeset godina – što ih najviše pokreće, što ih može razočarati, i što vas kod njih i danas fascinira?
Naša je publika znatiželjna, strpljiva i promišljena. Privlače je filmovi koji ne pojednostavljuju stvarnost, već otvaraju prostor za pitanja i osobno preispitivanje. Najljepše je to vidjeti nakon projekcija, u pitanjima koja postavljaju autorima i u načinu na koji razgovaraju o onome što su vidjeli. Ili samo u tišini koja se zadrži nakon filma.
Postoji li neki onaj ‘vaš trenutak’ – onaj kad sve stane, publika zaplješće, vi se na trenutak nasmijete i kažete: “Zbog ovoga sve to radimo”? Ili se sve, kao i film, odvija prebrzo da biste to uopće stigli osvijestiti?
U tih sedam dana sve se odvije brže nego što stignem osvijestiti, a dogodi se više emocija nego što stane u nekoliko mjeseci života. Nije to jedan trenutak, već mnogo njih. Ponekad su to divni gosti koji uživaju u Zagrebu i postanu pravi festivalski fanovi, a ponekad sjajne reakcije publike na film za koji smo mislili da će proći nezamijećeno među razvikanijim naslovima. To je uvijek miks svega, sreće, brige i adrenalina. Više je stvar kumulativnog učinka; svako novo izdanje potvrda je da ideja ZFF-a i dalje okuplja ljude koji vjeruju u film.
Danas publika filmove gleda na platformama, kroz algoritme i preporuke. Kako u takvom svijetu zadržati čar iznenađenja – onaj trenutak kad u kinu otkrijemo film za koji nismo ni znali da postoji, i izađemo iz dvorane promijenjeni?
Festivali poput ZFF-a danas su važniji nego ikad. U svijetu u kojem nas algoritmi sve češće zatvaraju u isti krug sadržaja, a mlađe su generacije tome najizloženije, oni otvaraju prostor novim perspektivama. Na takvim mjestima iznenađenja su još uvijek moguća. Obrasci i navike publike se mijenjaju, ali festivali ostaju izravna veza između autora i gledatelja – i upravo je u tome njihova snaga.
Zagreb se svake jeseni pretvori u filmski grad, barem na tjedan dana. Koliko taj urbani duh i energija Zagreba oblikuju identitet ZFF-a – i obrnuto, koliko je sam festival zapravo promijenio Zagreb?
Lijepo je vidjeti kada grad zaista živi s festivalom. Takva povezanost ne nastaje slučajno, već ovisi o podršci, a i zajedničkom entuzijazmu. Unatoč infrastrukturnim ograničenjima, ZFF godinama ostavlja prepoznatljiv trag u kulturnom životu Zagreba i pokazuje da svake jeseni, barem na tjedan dana, postaje filmski grad.
Vi ste festival ne samo stvarali, nego ga i živite – zajedno s Borisom i Selmom, već više od dva desetljeća. Kako izgleda ta simbioza poslovnog, kreativnog i osobnog? I gdje prestaje posao, a počinje život – ili se te granice odavno ne vide?
Festival već više od dvadeset godina vodim s Borisom, svojim suprugom, i Selmom, programskom direktoricom i važnom suradnicom s kojom dijelim viziju i odgovornost. Naše međusobno povjerenje temelj je svega što radimo. Zajedno prolazimo i mirna i zahtjevna razdoblja, i upravo to pomaže da donosimo promišljene odluke. Svi koji se istinski pronađu u onome što rade znaju koliko je teško postaviti granice, iako su važne. Vjerujem da smo svi više od posla kojim se bavimo – i trudim se to uvijek imati na umu.
Festival je istodobno organizam, emocija i logistika. Što se događa ‘iza scene’, uoči samog početka? Kako izgleda to adrenalinsko ludilo kad se sve priprema, i ima li s godinama manje euforije ili je svaki početak novi kaos s istim uzbuđenjem?
U programskom dijelu festivala, uz nas troje, su i dugogodišnje suradnice te izvršne producentice Barbara Gregov i Iva Jurlina. Festivalski ured čini stalna i uigrana ekipa: Vanja, Franka, Lucija, Andrija i Rea. Nekoliko mjeseci prije početka tim se širi, a tijekom festivala naraste na više od 150 ljudi, uključujući i volontere, koji su važan dio svakog izdanja. Svaka godina donese nove izazove, od organizacijskih do tehničkih i komunikacijskih, ali trudimo se svima pristupiti pragmatično, ali i s dozom entuzijazma. Iako iza sebe imamo veliko iskustvo, uzbuđenje uoči početka uvijek je prisutno. Taj osjećaj iščekivanja nije se mijenjao s godinama, i možda je upravo on pokazatelj da nam festival i dalje znači jednako kao i na početku.
ZFF je uvijek bio više od festivala – on je duh grada i cijele države. Što je za vas osobno Zagreb tih dana?
Radost u kaosu!
Suvremeni europski film često je ogledalo društva – što nam to ogledalo danas pokazuje? Jesmo li, kako mnogi tvrde, izgubili empatiju, ili je upravo film čuva kao posljednju liniju obrane ljudskosti?
Ne mislim da smo izgubili empatiju, ali čini mi se da smo se pogubili. Tjeskoba i poticanje sukoba šire se neprestano i prijete zdravom razumu. Nevjerojatno mi je da opet nasjedamo na iste fore. Film, naravno, ne može promijeniti stvarnost, ali može usmjeriti pažnju da barem pokušamo sačuvati ljudskost u vremenu koje lako gubi kompas. Filmovi koji dolaze promatrat će ovo doba s kritičkim odmakom i tražiti odgovore na pitanja koja danas većinom izbjegavamo postaviti.
Kino Europa bilo je srce grada, ali i vaša osobna priča, borba i emocija. Kad danas prođete kraj zatvorenih vrata, što vam prođe kroz glavu – tuga, bijes, pomirenost ili onaj osjećaj da ste barem pokušali promijeniti stvari?
Najtočniji opis bio bi – katarza koja nam nije trebala. Potrošeno je puno emocija, a malo se toga bitno promijenilo. Više od deset godina stvarali smo mjesto s jasnom idejom i publikom; kraj je bio težak i treba ga ostaviti iza sebe.
Kino Europa zatvoreno je od 2019., kino Tuškanac od 2023. Zagreb je danas grad bez svojih glavnih kina, a umjesto obnove dobivamo nova obećanja i pomaknute rokove. Nadam se skorom razrješenju i kraju agonije, i da nećemo prigodno dočekati sljedeće lokalne izbore.
ZFF Industrija postala je rasadnik znanja i novih autora. Je li to vaš najvažniji projekt – onaj koji gleda unaprijed, prema budućnosti filma? Kako se festival mijenja u dodiru s novim generacijama filmskih autora i gledatelja?
Tijekom godina festival je prirodno proširio svoje okvire, a iz želje da povežemo autore, institucije i publiku nastala je ZFF Industrija. Pokazalo se da festival može biti mjesto na kojem se razmjenjuje znanje i iskustvo te potiču nova partnerstva. Danas edukativni dio festivala okuplja domaće i međunarodne autore kroz radionice, pitching forume, panele i masterclassove. ZFF Industrija kontinuirano otvara prostor za rast, suradnju i nove načine razmišljanja o filmu.
Domaća kinematografija danas djeluje zrelije, hrabrije i autentičnije nego prije desetak godina. Kako vi vidite hrvatski film u ovom trenutku – kao autentičniji izraz ili još uvijek borbu s malim tržištem i velikim ambicijama?
Domaća produkcija danas djeluje promišljenije i s jasnijim identitetom. Autori preuzimaju rizik, grade autentične pristupe i koriste međunarodne mreže kao prostor konkretne suradnje. Osjeća se novi zamah i veća sigurnost u vlastiti glas. Iz tog samopouzdanja nastaju relevantni i odvažni filmovi, poput genijalnog Fiume o Morte! Igora Bezinovića.
Kako prepoznajete mlade autore koji donose novi glas i poetiku?
Kroz protekla dva desetljeća ZFF je imao priliku premijerno prikazati filmove autora koji su danas međunarodno priznati poput Hane Jušić, Dubravke Turić i Jurja Lerotića. Kontinuirano pratimo i dolazak mlađih generacija, primjerice Davida Gaše, čiji je kratki film ove godine uvršten u konkurenciju Locarna, a publika će ga vidjeti i u našem programu Kockice. Ne bih rekla da je ZFF te autore „izgradio“, ali drago mi je što smo mogli biti uz njih i pružiti im podršku – upravo u tome i jest smisao festivala.
Film se sve češće seli na platforme. Može li digitalni ekran ikad zamijeniti onu zajedničku tišinu u mraku, kad cijela dvorana diše zajedno s filmom?
Ni u pandemiji nije izgledalo da će kina nestati, unatoč pesimističnim prognozama. Ona i dalje ostaju mjesta susreta i važan dio filmskog života. Kina će sigurno biti manje nego prije, ali njihova uloga u distribuciji i vidljivosti filma ostaje nezamjenjiva. Doživljaj filma na velikom platnu i dalje nema pravu alternativu.
Kao producentica, stalno balansirate između kreativnog i realnog. Kako pomiriti umjetnost i Excel tablicu, emociju i budžet?
Uvijek je balansiranje potreba. To traži organiziranost, pribranost i spremnost na promjenu gotovo iz minute u minutu. Bilo je uspona i padova, ali se i dalje ne mogu zamisliti u nekom drugom poslu:)
Ovdje ima dovoljno strukture da ne potoneš u kaos i dovoljno slobode da ne postane rutina. Jednog trenutka raspravljaš o emociji u kadru, a već sljedećeg pregovaraš oko troškova ili logistike. Taj stalni balans upravo je ono što mi (očito) treba.
Kad festival završi, a posljednji mail je poslan – kako se vi ‘resetirate’? Što zapravo rade filmski producenti kad ne gledaju filmove?
S godinama sam shvatila koliko je važno znati stati i posložiti misli. Nakon intenzivnih razdoblja najviše mi treba mir. Bez buke, mobitela i mailova. Tada šetam, čitam, pokušavam redovito vježbati i sve više cijenim dane bez velikih planova. Isprobala sam razne tehnike opuštanja i meditacije; nisam baš taj tip, iako bih voljela da jesam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....