Prostor, emocija i estetika oduvijek su bili dio svijeta Lorene Štimac, a sada su pronašli mjesto i u poeziji. U svojoj prvoj zbirci “Omaž ljubovanju 21. vijeka”, koju je objavila između rada na interijerima, piše o dejting kulturi i odnosima koji se danas često raspadaju brže nego što započnu.
Lorena Štimac ne pripada onoj generaciji dizajnera interijera koja prostor promatra isključivo kroz trendove i funkciju. Kod nje je sve stvar atmosfere. Emocije. Intuicije. Već gotovo desetljeće, kao najbliža suradnica Saše Šekoranje, stvara interijere koji djeluju kao filmske scene pune cvijeća, knjiga, boja, teških tkanina i detalja koji pričaju povijest. Njezina estetika nikada nije savršeno “ispeglana”. I baš zato funkcionira. A onda je, sasvim prirodno, počela pisati poeziju.
Prošle je godine svoj senzibilitet preselila i u književnost objavivši debitantsku zbirku poezije “Omaž ljubovanju 21. vijeka”, knjigu od 27 pjesama i kratkih proznih zapisa podijeljenih u tri cjeline. U fokusu su ljubav, usamljenost, odnosi, čežnja i sve one emocionalne akrobacije koje danas nazivamo dejtingom. Ljudi koji nestaju bez objašnjenja. Razgovori koji traju do tri ujutro pa se više nikada ne ponove. Intimnost koja se gradi brzo i raspada još brže. Lorena ne piše kao netko tko pokušava ostaviti dojam pjesnikinje. Upravo je u tome stvar. Njezini tekstovi djeluju kao misli koje su predugo stajale negdje sa strane pa su napokon završile na papiru. Ponekad nježno, ponekad brutalno iskreno, često autoironično. Bez uljepšavanja i bez potrebe da ljubav pretvori u nešto uzvišeno. Više je zanima ono što ostane nakon nje. Tišina. Ego. Povrijeđenost. Ta čudna praznina poslije previše očekivanja.
Ilustracije za knjigu radio je Saša Šekoranja, pa cijeli projekt prirodno nastavlja njihov zajednički kreativni svijet u kojem se interijeri, umjetnost i emocije stalno međusobno preklapaju. S Lorenom smo razgovarali o ljubavi u doba aplikacija, estetici svakodnevice, umjetnosti, dizajnu interijera i odnosima koji danas često više nalikuju performansu nego romantici. Kako se snašla između poezije, dizajna i dejting kaosa, pročitajte u nastavku.
Vaša nova zbirka poezije tematizira moderno dejtanje, ali i puno šire od toga - odnos prema sebi, drugima i svijetu oko nas. Kako si došla do tog spoja intime, ironije i društvenog komentara? I gdje u svemu tome završava ljubav, a počinje kritika društva?
Mislim da se to danas više ni ne može odvojiti. Ljubavni odnosi odavno nisu neka izolirana privatna zona. Sve je već unaprijed oblikovano načinom na koji komuniciramo, predstavljamo se i tražimo pažnju. Aplikacije su samo najvidljiviji dio toga. Kad sam počela pisati, bilo mi je nemoguće govoriti o ljubavi kao o nečemu čistom i odvojenom od ostatka svijeta, jer takvo iskustvo više realno ne postoji. Ironija mi je došla spontano. Ne kao želja da nešto ismijavam, nego više kao način da preživiš apsurd situacije u kojoj emocije često prolaze kroz logiku swipeanja, dopisivanja i konstantne procjene vlastite vrijednosti. Mislim da humor ponekad može biti iskreniji od pretjerane ozbiljnosti. A ova filozofska pitanja koja spominješ zapravo se sama otvore kad makneš površinu svega toga. Ostanu ti vrlo stare dileme: zašto se vežemo, koliko uopće vidimo druge ljude, a koliko vlastite projekcije, što znači bliskost i postoji li ljubav koja nije samo potreba da u drugome potvrdiš sebe. U tom smislu, dejtanje je samo suvremena scenografija za iste ljudske probleme koje imamo oduvijek.
Što je za vas umjetnost danas? Ima li još uvijek prostora slobode ili je i ona postala dio tržišta?
Umjetnost nikad nije bila potpuno izvan ekonomije i moći, samo danas to više nitko ni ne skriva. Sve je puno direktnije i brže. Umjetnik vrlo lako postane proizvod, a rad sadržaj koji mora biti vidljiv, dijeljen i konstantno prisutan. Mene ipak zanima nešto drugo. Umjetnost mi je važna kao prostor u kojem se percepcija može malo pomaknuti. Ne mora to biti velika revolucija. Dovoljno je da te nešto zaustavi na trenutak i natjera da drukčije pogledaš stvari koje si jučer smatrao potpuno običnima. I dalje vjerujem da postoji određena nježnost u stvaranju nečega što nema nužno odmah jasnu funkciju ni tržišnu vrijednost. Danas je već to pomalo subverzivno.
Kako vidite poziciju umjetnika i kreativaca unutar kapitalizma? Postoji li još prostor za autentičnost?
Autentičnost je danas postala gotovo marketinška kategorija. Što više pokušavaš djelovati iskreno, to si češće samo uspješnije uklopljen u isti sustav reprezentacije. Kreativci su stalno između dvije krajnosti: s jedne strane želiš raditi svoj posao, istraživati, biti u procesu, a s druge strane moraš biti prisutan, promovirati se, objašnjavati sebe i vlastiti rad. Negdje sam čula rečenicu da je umjetnik zapravo istraživač kolektivnog interijera i to mi je ostalo u glavi. Taj dio istraživanja traži vrijeme, tišinu i određenu vrstu nesigurnosti, a tržište uglavnom traži suprotno. Brzinu, jasnoću i rezultat. Ne mislim da je autentičnost nestala, samo se povukla iz velikih spektakala. Danas je možda više ima u sporijim procesima, manjim radovima i stvarima koje ne traže instant potvrdu publike. Sloboda mi više ne zvuči kao potpuna autonomija, nego kao sposobnost da ostaneš svjestan sustava u kojem radiš i da mu se ne prepustiš potpuno.
Primarno se bavite dizajnom interijera. Koliko je taj odnos prema prostoru utjecao na vaše razumijevanje poezije i odnosa? Može li se poezija promatrati kao neka vrsta prostornog dizajna?
Vjerujem da može. U interijerima stalno razmišljaš o tome kako prostor utječe na ljude. Što radi tišina u prostoru, što radi praznina, koliko raspored stvari može nekoga smiriti ili potpuno destabilizirati. S vremenom shvatiš da prostor nikad nije neutralan. On stalno proizvodi emociju. U poeziji mi je zanimljivo gotovo isto. Nije stvar samo u riječima nego i u pauzama, ritmu, onome što ostane neizrečeno. Nekad je upravo taj prazan prostor između rečenica važniji od same rečenice. Kod ove zbirke to mi je bilo posebno zanimljivo jer su i odnosi danas dosta prostorno određeni. Većina upoznavanja događa se kroz digitalne prostore koji su napravljeni da budu brzi, učinkoviti i vizualno privlačni. Ali emocije baš i ne funkcioniraju tako. Njima treba sporost, nesigurnost i malo kaosa. Zato mi je poezija možda djelovala kao dobra kontra toj vrsti optimiziranog svijeta. A o interijerima bismo realno mogli još satima. Ali mislim da smo i ovako već dosta rekli. Ako netko pročita cijeli intervju, odlično. Ako ne, barem neka uživa u super fotkama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....