Pod pulskim ćemo nebom ovog ljeta gledati i film o kojem se već mjesecima priča — moćnu, intimnu i hrabru priču iza koje stoji stvarni život. „Yugo Florida“, najintimnije pismo ocu pretočeno u umjetničko djelo, u Arenu stiže s aurom filma uz koji je sarajevska publika istovremeno plakala i smijala se. Iza njega stoji Vladimir Tagić — jedan od najboljih redatelja u regiji, čovjek koji potpisuje megauspješne regionalne serije: generacijski kultno „Jutro će promijeniti sve“, HBO-ove hitove „Djeca zla“ i „Mama i tata se igraju rata“ te u Cannesu nagrađenu „Sablju“ o atentatu na premijera Đinđića, seriju za koju su ga prijatelji preklinjali da je ne snima. Tagić ima ono što se ne uči ni na jednoj akademiji: formulu i nepogrešiv nos za priče koje ljudi žele gledati. A opet — o njemu ne znate ništa. Samozatajan i diskretan, smatra da se o njegovu privatnom životu i intimi ništa ni ne mora znati; do publike dopire isključivo redateljskim umijećem i pričama koje pogađaju ravno u srce. Mag i majstor dobre priče vjeruje da je dobra priča naprosto — dobra priča, neopterećena žanrom, jer „ako zagrebeš dovoljno duboko, naizgled najobičniji život može biti najuzbudljivija stvar na svijetu“. Malo tko zna da je režiju upisao tek iz trećeg pokušaja, da je prije toga studirao književnost, odrastao na rock’n’rollu i Rundekovim koncertima te patio za mladošću dok je još trajala. U Puli je bio samo jednom, prije petnaest godina, kao anonimni ljetni gost — sada se vraća kao autor kojeg dočekuje amfiteatar.

U Pulu stižete s „Yugo Floridom“, filmom uz koji publika, priča se još od Sarajeva, istovremeno plače i smije se — a koji je svojevrsno ljubavno pismo vašem ocu, rođeno iz posljednjih sedam mjeseci njegova života. Sami ste rekli da vam je snimanje bilo poput psihoterapije. Što ste u tom procesu saznali i shvatili o sebi?

"Nakon što je moj otac preminuo, shvatio sam da me taj veliki gubitak nije promijenio — nisam postao bolji čovjek, niti sam nešto veliko naučio o životu, niti sam pronašao dublji smisao. Nisam naučio kako bolje živjeti i kako pametnije iskoristiti vrijeme koje mi je preostalo. Mi teškim trenucima želimo dati smisao i vjerovati da su oni „life changing experience“, a u mom slučaju to nije bilo tako — ostao sam „isti idiot“ kakav sam i bio. Nadam se da će moj film pomoći publici i pružiti joj utjehu, da će poslije filma shvatiti da nisu usamljeni u tim osjećajima, da se mnogi od nas tako osjećamo. Izuzetno me raduje projekcija filma u Puli, o tom sam festivalu mnogo slušao."

U Pulu Tagić dolazi s filmom ‘Yugo Florida‘

PRESS

Otac i sin u filmu pripadaju dvama svjetovima — on je čovjek Jugoslavije koju je izgubio, sin je dijete zemlje koja se raspala. Što ste naslijedili od svog oca, a što ste morali sami izgraditi?

"Uh, mnogo toga. On je referentna točka u mom životu i odnos s njim oblikovao je moj pogled na svijet, odnos prema prijateljima, ženama, poslu, moralu, društvu, zajednici kojoj pripadam, zemlji. Neke sam stvari preuzeo od njega, a neke formirao upravo kroz suprotstavljanje njemu. Moj je otac bio veliki zaljubljenik u Jugoslaviju i to je ostao do svoje smrti. Mislim da pripada ljudima koji nisu mogli prihvatiti da se njihova zemlja urušila i da je više nema, i nikada se nisu ni željeli prilagoditi onome što je došlo nakon toga."

Film je redateljeva posveta svom ocu

PRESS

Djetinjstvo ste proveli u Beogradu devedesetih. Kad danas zatvorite oči i vratite se u tu sobu mladosti, kakav je dječak bio Vladimir Tagić i o čemu je sanjao?

"Odrastao sam u Mladenovcu, pedesetak kilometara od Beograda. Ta je mladost bila traganje za identitetom, za zrakom koji dišem i za potrebom da nekako nađem izlaz iz tužnoga gradića koji sve više tone u siromaštvo, i materijalno i duhovno. Mladenovac jako volim, on me formirao, ali bilo je neophodno da iz njega pobjegnem. To je mali industrijski grad koji je propao na isti način na koji je propala industrija socijalističke Jugoslavije. I dalje mu se vraćam, volim doći u taj grad, on je i dalje moja najveća inspiracija."

Na setu s ekipom

PRESS

Otkud filmska režija na itineraru vašeg života? I kako su izgledali vaši studentski dani?

"Nadovezujem se na prethodni odgovor: to je bila potreba mene u mladosti da se nekako pronađem i da pronađem nešto za čim osjećam strast, što me kreativno otvara i pomaže mome biću da se razvija. U početku je to bila glazba, rock’n’roll, naravno, u svim svojim oblicima, od punka do metala. A film je došao kao prelijep spoj svih umjetnosti u jednoj: malo je slikarstvo, malo književnost, malo glazba, malo kazalište… Studentske dane obilježila je glad i žudnja za životom. Velika potreba da se život iskusi, istraži. Beograd je za mene bio najljepše i najuzbudljivije mjesto na svijetu. Svi ti ljudi koji su se kao mravi koncentrirali na te fakultete, u studentske domove, koji su pili jeftina vina i piva po parkovima i na Kalemegdanu. Nismo imali love, ali nije nas bilo briga; snalazili smo se po menzama, a mladi organizam mogao je savladati svaku vrstu alkoholne brlje koju unesemo u sebe. Pametovali smo o umjetnosti, politici, pokušavali fascinirati kolegice. Darko Rundek bio je čest gost Beograda — ne mogu ni nabrojiti na koliko sam njegovih koncerata bio. Prvo sam studirao književnost, a poslije filmsku režiju. Već sam tada patio za tim što će ta mladost proći. Moja mi je tadašnja djevojka stalno ponavljala: „Ti si jedini koji pati za prolaskom mladosti iako si još uvijek mlad.“ Vjerojatno je bila u pravu."

„Jutro će promijeniti sve“ postalo je simbol generacije milenijalaca — priča o stvarnim ljudima. Zašto je našim prostorima trebalo toliko dugo da običan život prizna kao veliku temu? Je li žanr važniji čimbenik prijema kod publike?

"U umjetnosti postoji jedna velika zabluda, a to je da postoje „velike“ i „male“ teme, odnosno da postoji neki vrijednosni kriterij koji određuje je li neka tema više ili manje važna za umjetnost. Ja se s tim ne slažem. Mislim da je razlika u tome umiješ li ili ne umiješ pronaći vrijednost u bilo kojoj temi. Ako zagrebeš dovoljno duboko, naizgled najobičniji, svakodnevni život može biti najuzbudljivija stvar na svijetu. Mi smo ovdje malo opterećeni time da se moramo baviti politikom, ratovima, socijalnom bijedom, korupcijom, da umjetnost mora biti „angažirana“. Naravno da mora, samo ne mora uvijek na taj površinski i prvoloptaški način. Moramo pronalaziti dublje, originalnije i svježije načine, a ne stalno pričati istu priču, koju i vrapci na granama znaju."

Kontroverznu seriju „Sablja“ prijatelji su vam savjetovali da ne radite — „obilježit će te“, govorili su. Odakle ta unutarnja beskompromisnost i ima li ona cijenu? Koje su najbolnije neuralgične točke društva u kojem živite i koji vas suvremeni terori dovode do velikog bijesa?

Režiju je odabrao jer je imao potrebu da pronađe nešto za čim osjeća strast, što ga kreativno otvara i pomaže njegovu biću da se razvija

PRESS

"Dilema je postojala zbog odgovornosti prema tom čovjeku, prema Zoranu Đinđiću. Nisam želio da snimimo seriju koja nije dostojna njegova imena. Prijatelji su mi doista savjetovali da to ne radim, znajući koji teret i osudu javnosti to nosi sa sobom, ali ne možete se baviti umjetnošću i bježati od odgovornosti, nema toga. Užasava me svijet u kojem živimo, užasava me ludilo u koje smo kolektivno upali, samoživost, gramzivost, odsutnost bilo kakve vjere, osim vjere u dobrobit vlastite guzice. Ludim od psihopata na vlasti, recimo u Izraelu, a posebno me je sram vlasti u Srbiji. Nemam što drugo više reći o njima osim da me je sram. Konstantno se trudimo srediti svoju zemlju, popraviti imidž u svijetu, a oni nas konstantno vraćaju u blato."

Nagradu za „Sablju“ posvetili ste „svima koji se bore i ne odustaju“. Za što se sve Vladimir Tagić privatno bori, a od kojih je borbi možda ipak odustao?

"Borim se za svoju zemlju i za dostojanstvo ljudi koji u njoj žive, borim se sa sobom — da budem moralan čovjek i da budem bolji, nježniji i pravedniji prema ljudima oko sebe. Borim se da budem manje sujetan, manje bijesan, borim se pronaći mir i smisao u svom životu. Trudim se da stvari od kojih odustajem budu samo sitnice, a nikada suštinski važne stvari."

O vašem privatnom životu ne zna se gotovo ništa — nema fotografija, nema izjava, nema skandala. Je li to svjesna odluka i kako ste u tome uspjeli?

"Ja nisam poznata osoba, tako da ne mislim da je ikome zanimljivo slušati ili čitati o skandalima u mom životu. Tih skandala i nema — živim vrlo običan život."

Kad ne režirate — što vas puni? Na koje se resurse priključujete u trenucima potpunog mira? Što radite kad ne radite ništa?

"Odem sa svojom ženom na more i dva tjedna samo čitam knjige, jedem ribu i pijem vino."

Sljedeći film već je napisan: nakon priče o ocu i sinu dolazi priča o vašoj majci i sestri. Znaju li one što ih čeka?

"Napisao sam scenarij o odnosu majke i kćeri, koji jest inspiriran mojom majkom i sestrom, premda sada pišem još jedan, o jednom dječaku i njegovu djetinjstvu — vidjet ću koji će od ta dva biti sljedeći. Mama i sestra pročitale su scenarij i odobrile ga, sviđa im se. Znaju s kim imaju posla i prihvatile su me takvog kakav jesam; nemaju problem s tim što sam ja netko tko će uvijek pisati o onome što najbolje poznaje — o sebi i ljudima oko mene."

Vladimir Tagić

MAJA PRGOMET

Pratite li hrvatske filmske autore, hrvatski film i glumište?

"Hrvatski film posljednjih godina ima jako kvalitetne filmove i autore koji postižu značajne uspjehe. Istaknuo bih filmove „Fiume o morte!“, „Sigurno mjesto“ i „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Mislim da vam nedostaju dobre serije; šteta je što se u Hrvatskoj ne snima više kvalitetnih serija. Što se glumaca tiče, zaista imate fantastične glumce. Imao sam priliku raditi s nekima od njih, kao što su Zlatko Burić, Marija Škaričić, Snježana Sinovčić, Tihana Lazović, Goran Bogdan i Bojan Navojec. Ima i onih s kojima se nadam raditi kad se za to ukaže prilika, kao što su Ksenija Marinković, Goran Navojec, Ivana Roščić, Goran Marković…".

Da čujemo „to watch“ listu jednog sad već filmskog veterana? Na kojim ste serijama odrasli i koje su Vas serije kupile zauvijek?

"Zanimljivo mi je da me pitate za serije, sviđa mi se to pitanje. Uglavnom preporučujem filmove, tako da me je ovo iznenadilo… Omiljene serije: „Homicide: Life on the Street“, „Fleabag“, „Girls“, „Breaking Bad“, „Only Fools and Horses“, „Rome“, „Grlom u jagode“, „Ljubav, navika i panika“, „Otvorena vrata“."

Kako zamišljate svoju duboku filmsku starost?

"Lagani i mirni dani s mojom ženom, dosta smijeha, neki mali plac izvan grada, dvorište, kuća, mnogo mačaka i pasa."