Predsjednica ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda za hrvatski film na Pula Film Festivalu, Splićanka Hrvoslava Brkušić, zaljubila se u montažu koju je upisala zbog poveznice s njom najbitnijom stvari - glazbom.
"Ono što je meni osobno posebno lijepo kod montaže jest to što iskreno vjerujem da upravo ondje nastaje film. To je prostor u kojem filmu ne dajemo samo ritam, dinamiku i cjelovitost, nego i priliku da iznova promislimo snimljeni materijal te ga, što je posebno važno, kontekstualiziramo u današnjem trenutku. Upravo taj sloj, u kojem konfrontiramo vlastita uvjerenja, preispitujemo sebe i otvaramo nove načine razmišljanja, možda je i najvažniji dio procesa montaže. Ujedno je to i ono zbog čega se iznova zaljubljujem u film", govori cijenjena montažerka Hrvoslava Brkušić (43), predsjednica ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda za hrvatski film na Pula Film Festivalu.
Kad je iz rodnog Splita, nakon završene srednje škole, otišla u Zagreb na Akademiju dramske umjetnosti, njezina je namjera bila studirati film. No, kako govori, ni sama nije znala što točno znači baviti se filmom. Tek kad je dobila uvid u sve odsjeke, prisjeća se, odabrala je montažu jer je u pitanju jedini studij koji je tražio provjeru sluha i ritma. Kako joj je i samoj glazba iznimno važna, pa tako i kod svojih filmskih rješenja i ostvarenja prvenstveno promišlja kroz glazbu, to je bilo dovoljno da se zainteresira.
Montažu opisuje kao prostor rješavanja problema filma, uspoređujući to s odlaskom kod psihologa i rješavanjem životnih problema. U montaži se pak rješavaju napravljeni propusti, a u prvoj fazi traže se slabe točke filma te mogućnosti za rješavanje istih. Upravo zbog toga, govori, voli kad na početku nije sama u montaži, već su s njom redatelj ili redateljica.
Dobra montaža je nevidljiva
"Smatram da se i iz svakodnevice ili nekog potpuno običnog dana i prepričavanja nečega što nam je taj dan zaokupilo misli može mnogo saznati o senzibilitetu i smjeru filma koji želimo. Ne može se sve u potpunosti artikulirati – možemo pretpostaviti da će nešto biti okej, ali dok se ne proba, ne možemo znati što nas očekuje", govori montažerka koja je s Igorom Bezinovićem radila i na prošlogodišnjem iznimno uspješnom dokumentarcu "Fiume O Morte!".
Taj se film kroz njezin život provlačio četiri godine, a zadnjih godinu i pol rada bilo je intenzivno. Iako nisu očekivali da će film polučiti uspjeh kakav je doživio, tome su se nadali. No, prvenstveno im je bilo važno, objašnjava, da svatko tko je bio dio filma, tko je dio Rijeke, osjeti povezanost s njime, što se na kraju i dogodilo.
"Igor je osjećao veliku odgovornost zato što je pola grada bilo u tom filmu. Kad angažiraš toliki broj ljudi, jako je teško ispuniti sva njihova očekivanja, ali smo imali dobre namjere. Nismo očekivali ovakav uspjeh, zato što smo ipak kroz formu dostupnu jako širokom broju ljudi uspjeli provesti neke postupke koji su na tragu eksperimentalnog, nesvakidašnjeg načina pripovijedanja. Ali film je obilovao britkim, pametnim humorom i sretni smo zbog njega", ističe Hrvoslava na čiji je rad prvenstveno utjecao Jean-Luc Godard kao jedan od redatelja koji joj je prvenstveno otvorio oči po pitanju toga koliko se može biti slobodan u montaži.
Važan obol na nju ostavio je i niz ženskih autorica, poput Agnès Varde, Trinh T. Minh-ha, Claire Denis, Ulrike Ottinger, Chantal Akerman i Barbare Hammer. No, dobra montaža, objašnjava, zapravo je nevidljiva. Upravo je montažer ona osoba koja vodi gledatelja kroz materijal, pa tako i u trenucima kad gledatelj ima osjećaj da će se potpuno izgubiti, pojavi se ruka koja će ga povesti prema kraju.
"Kad film sjajno funkcionira, kad vidim da me je involvirao na svim mogućim emotivnim i intelektualnim razinama, znam da je u pitanju dobar film. Iako odmah primijetim kakva je montaža te mi je zanimljivo gledati koja se rješenja koriste za određene postupke, kad je u pitanju dobar film, uspijem ugasiti svoju ‘profesionalnu deformaciju‘", ističe Hrvoslava.
Ljubav zbog glazbe
I dok u montaži rješava probleme filma u suradnji s redateljem, u privatnom životu ih rješava zajedno sa svojim partnerom, glazbenikom Hrvojem Nikšićem. Njihova je ljubavna priča započela prije jedanaest godina, i to sasvim slučajno. Hrvoslava je u tom trenutku bila oduševljena francuskom kompozitoricom Éliane Radigue te je kroz razgovor sa zajedničkim prijateljem, Ivanom Marušićem Klifom, rekla kako bi voljela vidjeti i osjetiti modularni sintisajzer ARP 2500 na kojemu je ona stvarala. I prije nego što se uopće snašla, Ivan joj je već organizirao odlazak u studio kod Hrvoja koji ga je navodno imao.
No, kad je došla u studio, shvatila je da se tamo nalazi ARP 2600, manji sintisajzer, pa je prvenstveno bila vidno razočarana. No, ubrzo su se povezali, a upravo ju je osvojila ta njegova nesvakidašnja zaljubljenost u sferu zvuka, kao i nepretencioznost koju nosi u sebi. Prije osam godina dobili su i dječaka, što je Hrvoslavu samo dodatno motiviralo da nastavi sa svojim umjetničkim radom, kako bi i njemu bila primjer da zbilja živi ono što želi živjeti.
"Biti majka je predivno jer te zbilja resetira i vraća na propitivanje vlastitih postupaka i gesti, načina na koji gledaš svijet i da svjesno promatraš vlastite reakcije jer znaš da će one oblikovati tvoje dijete i njegov pogled na svijet. Od toga nema odmora, a i umjetnost je takva da te u potpunosti ispuni i može zauzeti ogromno mjesto u tvojoj svakodnevici. Nije bilo jednostavno, pogotovo jer nemamo baka servis u Zagrebu, ali smo se Hrvoje i ja uspjeli međusobno podržavati. To zahtijeva našu veliku involviranost da razumijemo potrebe jedan od drugoga, vlastite, ali i one našega djeteta", govori Hrvoslava.
Trenutačno su u fazi da im je najveći izazov da škola ne postane trauma, već da obrazovanje postane nešto poželjno i lijepo. Želja joj je prenijeti sinu da nauči odvajati ono što mora učiti od onoga što želi učiti, ali i to je samo jedan od svakodnevnih problema kojima pristupa baš kao i onima u montaži – fokusirana na pronalaženje problema i zatvaranje tog poglavlja u životu, odnosno u filmu.
Iako slobodnog vremena gotovo da nema, kad ulovi koji slobodan trenutak, koristi ga kako bi čitala, pa joj je trenutačno po rukama esej "Spaljena zemlja: s onu stranu digitalnog doba, prema postkapitalističkom svijetu" Jonathana Craryja zbog kojeg promišlja način na koji koristi digitalnu tehnologiju, zašto ostavlja trag i je li to uopće potrebno, dok zbog manjka vremena za istraživanje nove glazbe, najčešće sluša NTS radio na kojemu urednici naprave pomno odabranu selekciju.
Zahvaljujemo Galeriji Cvajner na ustupljenom prostoru za snimanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....