Mlada redateljica Vida Skerk sa svojim kratkim filmom "Eter" ušla je u povijest kao prva brucošica prestižne britanske filmske škole NFTS čiji je rad prikazan u Cannesu. S nama je podijelila dojmove s festivala, iskustva sa snimanja i svoje stavove o angažiranom filmu
San svakog filmaša je prikazati svoj rad na prestižnom festivalu. Kada to uspijete sa samo 25 godina, i još vas pozovu u studentsku selekciju Cannesa, lako je pomisliti da sanjate. Upravo to dogodilo se mladoj slovensko-hrvatskoj redateljici Vidi Skerk, čiji je film "Eter" prikazan u Cannesu. S njom smo razgovarali nakon povratka s jednog od najvažnijih svjetskih festivala
Kratki film snimila je kao brucošica prestižne Nacionalne filmske i televizijske škole u Londonu, kamo je otišla nakon ADU-a u Zagrebu – i ušla u povijest kao prva brucošica NFTS-a čiji je film prikazan u Cannesu
"To je nevjerojatna čast. Nisam se nikad previše usudila ni sanjati o tome da će odabrati naš film. To mi se činilo nedostižnim, ali eto, čak i snovi koje izbjegavamo se nekad ostvare. Upravo sam se vratila iz Cannesa i pod velikim sam dojmom svih ostalih filmova koji su bili u selekciji. Velika je čast što smo bili prikazani uz tako zanimljive, inovativne i snažne filmove", govori Vida koja je mjesto u Cannesu osigurala kratkim filmom "Eter", na kojem je radila većinski ženska ekipa, među kojom je i hrvatska glumica Laura Kaliger u glavnoj ženskoj ulozi.
"Film je nastao na prvoj godini studija na Nacionalnoj filmskoj i televizijskoj školi u Engleskoj. Producenticu Doru Galosi i mene je oduševio scenarij Niky Pasolini koji na suptilan i kompleksan način proučava toksične veze, istražuje kako se patrijarhalno nasilje uvuče i u moderne, progresivne mlade parove. Scenarij smo razvijale zajedno nekoliko mjeseci, a paralelno smo Dora i ja krenule pripremati snimanje. Odabrala sam suzdržan stil režije koji u prvi plan stavlja glumačke izvedbe, prožete osjećajem nelagode. Film smo snimili u četiri dana u listopadu, sve u eksterijerima, pri čemu je snimateljica Adenike Oke bila vrlo vješta u prilagodbi na promjernjive vremenske prilike, ali moram pohvaliti i ostatak ekipe koja se odlično snašla i neizmjerno sam zahvalna svima", govori Vida i otkriva kako je film sniman na 16mm filmskoj vrpci, pri čemu su imali samo osam filmskih rolazbog čega je broj ponavljanja bio ograničen.
"Snimanje na filmskoj vrpci zahtijeva ogromnu preciznost i koncentraciju te puno proba, što je odličan izazov za studente režije, osobito one poput mene, koji bi inače rado čeprkali i pretjerali s repeticijama. Mislim da sam se te loše navike riješila upravo zahvaljujući ovom projektu", otkriva nam Vida. Iako je definitivno nezahvalno redateljicu pitati koji joj je najdraži kadar, nama Vida spremno otkriva scenu koje će se zauvijek sjećati.
"To je vrlo bitan, krupni plan Laure Kaliger. Radi se o kadru u ključnom trenutku filma kada odnos među likovima krene strmoglavo propadati, a koji smo snimili posljednji, na zadnji dan snimanja i to u zadnji čas. Sunce je zalazilo, gubili smo svjetlo, ostalo nam je još vrlo malo filmske vrpce. Zvali smo akciju i Laura je krenula s izvedbom, uspjela je sve odglumiti u savršenom ritmu a kada sam konačno zvala rez, na brojaču filmske vrpce ostala je samo još jedna sličica. Suludo. Zbog toga sam ponosna na cijelu ekipu jer smo iskoristili sve što nam je bilo dano, do zadnje sličice", priznaje nam mlada redateljica kojoj je ovo bila i prva suradnja s glumicom Laurom Kaliger, koju poznaje još sa studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
"Dok sam tražila glumicu za glavnu ulogu za ovaj film, sjetila sam se da se i Laura preselila u London, a kada sam vidjela njenu audiciju znala sam da je idealna za ulogu. Laura o likovima razmišlja istovremeno analitički i emocionalno, ona je čisti glumački talent, ali i veliki radnik i sigurna sam da će imati briljantnu karijeru", govori ponosno Vida i dodaje kako smatra kako se u filmu može pronaći većina žena, pa se tako pronašla i ona.
"Mislim da je većina žena u nekom trenutku bilo u vezi u kojoj je druga osoba imala nadmoć nad njima i kojoj je naštetio manjak konstruktivne komunikacije. Mislim da je za to kriv način na koji nas društvo odgaja. Od malena nam se govori da moramo biti pristojne, da naše želje i potrebe nisu toliko bitne kao one drugih osoba, osobito muškaraca. Mi žene se moramo međusobno ohrabrivati da se smijemo i možemo postaviti za sebe, ali i muškarci bi trebali postati svjesni svoje pozicije moći i umjesto da je koriste, trebali bi je iskorijeniti. Odgovornost za promjenu ne smije biti samo na ženama", zaključuje Vida. I dok je odlazak u Cannes veliko priznanje, Vida već otprije ima nagrađivanih radova, poput kratkog filma "Noćna vožnja" koji je nagrađen Oktavijan hrvatskog društva kritičara za najbolji kratki film. Zanimalo nas je jesu li joj ta priznanja vjetar u leđa ili dodatan pritisak?
"Vjetar u leđa. Drago mi je što je Cannes prepoznao naš trud i rad, to me dodatno ohrabrilo za sve sljedeće projekte. Trudim se ne fokusirati na taj "pritisak" uspjeha i festivala dok pripremam nove projekte. A u posljednje vrijeme uspijevam potisnuti i pitanja koja proizlaze iz nesigurnosti. Shvatila sam da se svi redatelji tisuću puta tijekom svojih karijera pitaju jesu li dovoljno dobri pa sam nekako te emocije prihvatila", priznaje i otkriva kako joj je najveći uzor David Lynch, dok od hrvatskih radova voli Tanhoferov "H-8" zbog vještog stvaranja tenzije te seriju "Područje bez signala", koja joj je scenaristički favorit.
Vida je trenutačno u pripremama za svoj diplomski film o kojem nam nije mogla otkriti detalje, ali o svom iskustvu studija u Londonu ima samo riječi hvale.
"NFTS je fenomenalna škola jer istovremeno uči strogom zanatu, ali i dopušta da istražuješ svoj stil i razvijaš ono što te kao filmskog autora čini posebnim. Uče nas pravila da bi nas onda pustili da ta pravila svjesno kršimo. Uostalom, jedno ide s drugim - što više razviješ zanat, to imaš veću kontrolu nad umjetničkim izražajem. Filmska industrija u Velikoj Britaniji je posebno zanimljiva jer se nalazi na pola puta između holivudskog, klasičnog filmskog stvaranja i europskog "art" filma, a ja jako volim plesati između konvencionalnog i nekonvencionalnog", priznaje nam redateljica koja smatra da svaki film, pa i onaj na prvi pogled nevin, uvijek sadrži političku poruku.
"Volim raditi angažirane filmove, ali to ne mora značiti da poruka mora biti publici predstavljena u prvom planu. Dapače, mislim da je dio publike danas posebno alergično na "telefoniranje" moralnih poruka. Bitno je publici dokazati da mogu imati povjerenje u tebe i navesti gledatelje na empatiju, da se povežu s likovima. Čak i kod angažiranog filma trebaš publici dati prostora da sami odluče što misle. To ne znači da kao redatelj nemaš pravo na mišljenje, dapače: film uvijek mora imati stav", zaključuje i otkriva nam kako joj je najdraži dokumentarni film "Srbenka" Nebojše Slijepčevića i to upravo zbog toga što je od samog početka osjetila ogromnu povezanost s likovima.
"Unatoč tome što sam veliki ljubitelj dokumentarnih filmova, mislim da nisam dobar dokumentarist. Previše volim one dijelove režiranja igranih filmova koje dokumentarni nema. Volim raditi s glumcima, pisati scenarije... Volim imati što veću kontrolu nad time što se snima, ali i da moji suradnici imaju što veću kontrolu nad time što stvaraju. A kad se na precizno organiziranom i pripremljenom setu dogodi neka sretna greška, slučajnost ili kaos, onda uživam u tome, u tim trenucima kada te materijalni svijet ili okolnosti iznenade, kada se svijet ne ponaša točno tako kako sam zamislila. Oslobađajuće je", poručila je za kraj naša nova filmska zvijezda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....