Nakon osamnaest izdanja Festivala tolerancije, njegova osnivačica i direktorica otkriva zašto je empatija danas najradikalniji oblik hrabrosti.
Festival tolerancije upravo je završio svoje osamnaesto izdanje – i to u Zadru. A iza ovog kulturnog “pokreta dobrote” stoji žena čija je energija zarazna, a misija – beskrajno važna. Nataša Popović, osnivačica i izvršna direktorica Festivala tolerancije, već gotovo dva desetljeća neumorno dokazuje da kultura može biti i alat promjene i prostor iscjeljenja.
S njom smo razgovarali svega nekoliko dana nakon što su se svjetla pozornice ugasila, a Zadar još uvijek zračio emocijom filmova, razgovora i susreta koji su obilježili festival. Nataša nas je dočekala s osmijehom, ali i onim tihim mirom koji imaju ljudi koji znaju zašto rade to što rade. U vremenu u kojem svijet često vrišti od netrpeljivosti, ona bira razum, umjetnost i dijalog. Njezina životna filozofija jednostavna je, ali moćna: tolerancija nije trpljenje, nego hrabrost da svijet pogledamo očima drugoga.
Pod njezinim vodstvom Festival tolerancije prerastao je u međunarodni simbol kulturne empatije — s 25 izdanja u šest zemalja, desecima tisuća posjetitelja i brojnim Oscarovcima među gostima. No iza svih tih velikih brojki stoji jedna žena koja svakog dana ponovno bira vjerovati u dobrotu.
S ovom smo iznimnom ženom razgovarali o tome što znači biti hrabar u vremenu straha, zašto su ženske priče danas važnije nego ikad i kako je Festival tolerancije postao prostor u kojem umjetnost, empatija i ženska snaga dišu istim ritmom.
Festival tolerancije punoljetan je i smješten u Zadar, grad koji spaja povijest i budućnost. Nakon 17 zagrebackih godina Fot je svoju punoljetnost lani proslavio u Zadru. Kako vas je Zadar prihvatio? I kad se osvrnete unatrag — koja je emocija prva koja vam se javi kad pomislite na put od prve projekcije do ovog trenutka?
Zadar nas je primio s toplinom i onim tihim dostojanstvom koje imaju gradovi s dubokim korijenima i snažnim identitetom. To poštujem, Zadar ne prihvaća površno, moj je dojam da Zadrani promatraju, promišljaju i testiraju iskrenost.
Vjerujem da će s vremenom Festival tolerancije postati ono što oduvijek želimo, zajednički prostor vrhunskih filmova, društveno odgovorne umjetnosti i otvorenog dijaloga. U Zadru ponovno učimo hodati, stvarajući odnose s Gradom, Županijom, Kino Zonom, Sveučilištem, publikom i mladima koji nam se pridružuju. Kad se osvrnem na devetnaest godina festivala, osjećam zahvalnost i odgovornost, jer svaka nova generacija podsjeća me da naš posao nikad ne završava. Kroz film, umjetnost i dijalog nastavljamo učiti kako živjeti zajedno, s poštovanjem i empatijom. To je, uostalom, smisao kulture kao i snage samog Festivala tolerancije, da nas podsjeti koliko smo različiti i koliko jedni drugima trebamo. Svaki novi susret, svaki osmijeh nakon projekcije pokazuje mi da smo na pravom putu. U Zadru rastemo polako, ali s iskrenom publikom i to je najveće bogatstvo.
U vremenu u kojem je svijet ponovno napet, podijeljen i glasan — što za vas danas znači riječ “tolerancija”? Je li se njezino značenje promijenilo kroz godine rada na festivalu?
Tolerancija danas nije pasivno trpljenje različitosti, nego hrabrost da vidimo svijet očima drugoga, čak i kad nas to uznemiruje. U vremenu buke, dezinformacija i straha, ona znači birati razum umjesto bijesa, empatiju umjesto cinizma. Kako je pisala Hannah Arendt, sloboda počinje onog trenutka kad naučimo vidjeti svijet iz tuđe perspektive, a svjedocima smo da nam upravo to danas najviše nedostaje. Mir ne nastaje iz istosti, nego iz sposobnosti da razlike pretvorimo u dijalog i zajedništvo. To je ono što na Festivalu tolerancije zovemo kulturom brige, što predstavlja desetogodišnju praksu u kojoj film i razgovor postaju alati razumijevanja. Kroz gotovo dvadeset godina razgovora s preživjelima Holokausta naučila sam da prava tolerancija uključuje i snagu oprosta. Oprostiti, ali ne zaboraviti, to je lekcija dostojanstva i humanosti koju nosim i kao osobni kompas.
Ipak, vjerujem da su današnji mladi i svjesniji i hrabriji. Oni više ne šute pred nepravdom i to mi daje nadu da će svijet postati u skorijoj budućnosti suosjećajniji nego što je danas.
Filmska je selekcija i ove godine impresivna. Gotovo svi filmovi uvršteni su na najvažnije svjetske festivale, a mnogi od njih ovjenčani su prestižnim nagradama. Kako vam uspijeva iz godine u godinu održavati tako visok umjetnički i produkcijski nivo?
Standard koji smo postavili prije gotovo dva desetljeća - umjetničke i etičke izvrsnosti, nikada nismo spustili. To nije fraza, nego odluka. Festival tolerancije od početka nije bio komercijalan projekt, nego vrijednosna pozicija koja proizlazi iz uvjerenja da kultura ima smisla samo ako je otvorena, poštena i dostupna svima. Iako je besplatan za publiku, iza svakog programa stoje mjeseci rada i borbe s ograničenim sredstvima. U sustavu koji često nagrađuje podobnost, a ne kvalitetu, naša ustrajnost postala je oblik otpora. Naš tim koji okuplja Snježanu Tribuson, Boška Piculu, Ivicu Perinovića, Dinu Pokrajac, Niku Bobić i mene, bira filmove koji traže istinu, ne naslovnice. To je zadatak koji traži mnogo, ali vraća još više, kroz osmijeh publike, pljesak, kroz one trenutke kada film u tišini spoji ljude koji se možda nikada ne bi sreli.
Vjerujem da baš zato trajemo, usprkos svim izazovima, jer vjerujemo da publika prepoznaje ono što je iskreno i istinito bez fige u džepu.
Dio filmskog programa pod nazivom „Kadrom kroz žensko oko“ donosi niz filmova redateljica. Možemo li očekivati da takav program postane i stalna festivalska tradicija?
Da, taj će program postati stalna tradicija, ali za mene on je puno više od dijela festivalskog programa. Kadrom kroz žensko oko donosi filmove koji ne govore samo o ženama, nego o onome što znači biti viđena, saslušana i ozbiljno shvaćena. Živimo u vremenu kad se, gotovo svakodnevno, pokušava vratiti narativ u kojem se moć ponovno opravdava, a odgovornost relativizira. I zato je važno reći da granice postoje i da postoje s razlogom. Ovaj program nastaje iz poštovanja prema ženama koje su progovorile, koje su preživjele i koje su odbile šutnju, ali i prema svima koje tek trebaju pronaći svoj glas. Nije riječ o osveti, nego o dostojanstvu. O pravu da ne budemo ponovno vraćene u prostor tišine, straha ili prešućivanja. Ovaj intervju posvećujem svim ženama koje su imale hrabrosti reći „dosta“ i onima koje će tek progovoriti, jer svaka njihova priča mijenja svijet polako i tiho, ali nepovratno. Vjerujem da kultura može biti i nježna i hrabra u isto vrijeme. Da umjetnost i javno djelovanje imaju dužnost ne zatvarati oči, nego gledati ravno u ono što boli, jer samo tako može nastati promjena. I zato će Kadrom kroz žensko oko od ovog izdanja nadalje uvijek biti prostor u kojem žene ne moraju objašnjavati svoju bol, nego dijeliti svoju hrabrost i snagu.
Festival tolerancije postao je dio mreže Sound of Diversity, koja okuplja kulturne organizacije iz trinaest zemalja. Možete li nam približiti o kakvom je programu riječ i što ta suradnja znači za vas?
Ulazak Festivala u europsku mrežu Sound of Diversity, sufinanciranu sredstvima Europske unije, za nas je više od priznanja, to je potvrda da ono što radimo ima europsku dimenziju i stvarni društveni smisao. Riječ je o mreži gradova i kulturnih organizacija koje zajedno razvijaju programe posvećene raznolikosti, uključivanju i borbi protiv diskriminacije. Za Zadar to znači nova znanja, suradnje i mogućnost razvoja kulturno-edukativnih programa za mlade i škole. Mreža, osim javnih programa, donosi razmjenu iskustava, studijske posjete i partnerstva s drugim europskim festivalima. Zadar je u listopadu postao središnje mjesto jednog od susreta mreže, uz radne sastanke partnera iz cijele Europe te programe poput SoD Open Stage: Glazba, sjećanje i nada/Music, Memory & Hope i panela o digitalnom ekstremizmu nakon projekcije filma Hakiranje mržnje/Hacking Hate. Ti su sadržaji pokazali koliko se umjetnost i ragovor mogu spojiti u stvarni prostor društvene odgovornosti. Za naš mali ženski tim iz Zagreba to je posebno važno iskustvo i potvrda da se prava Europa događa među ljudima, tamo gdje kultura postaje jezik razumijevanja, a ne natjecanja. Već su se pojavile inicijative da se pojedini programi Festivala prenesu u druge zemlje, što potvrđuje da se zajedničke ideje mogu pretvoriti u stvarne vrijednosti i trajne odnose.
Transformira li se netrpeljivost s vremenom? Koliko se kroz ovih devetnaest godina vašeg djelovanja mijenjala? Prije dva desetljeća nije postojao digitalni ekstremizam ni cyberbullying kao kanali iskazivanja mržnje, no ima li i nešto pozitivno – jesmo li kao društvo ipak napravili pomak? Jeste li optimistični?
Netrpeljivost se doista mijenja, danas više ne vičemo na trgovima, nego se vrijeđamo iza ekrana. Digitalni prostor postao je novi poligon za agresiju, ali i za radikalizaciju, što me iskreno brine. Prema istraživanju Europske agencije za temeljna prava, gotovo 40 posto mladih u Europi doživjelo je govor mržnje ili digitalno uznemiravanje. To pokazuje da nasilje nije nestalo, samo je promijenilo oblik. Istovremeno, vidimo i novi val brzih, često impulzivnih društvenih reakcija, gdje se pravedna borba pretvori u linč. Dijalog se gubi, a to je ono što me osobno najviše zabrinjava. Vjerujem da promjena mora dolaziti iz obrazovanja, kulture i empatije, ne iz bijesa. Optimistična sam samo dok vjerujem da će se glas razuma čuti iznad buke, jer jedino tada društvo može sazreti, a ne izgorjeti u vlastitim podjelama.
Ovogodišnji filmski program donosi priče koje su i bolne i ljekovite – od suočavanja s ratovima do tema identiteta i pripadanja. Koji vas je film ili trenutak iz programa osobno najviše dotaknuo?
To je možda i najteže pitanje, jer svi su filmovi ove godine iznimni i svaki je odabran s dubokim promišljanjem. Svaki od njih nosi svoj svijet emocija, dilema i istina o stvarnosti u kojoj živimo. Ipak, dva filma posebno su me dotaknula, možda zato što su dijametralno suprotna, a opet govore o istoj potrebi: da sačuvamo ljudskost. „Porculanski rat / Porcelain War” me potresao do srži. Snimljen usred rata u Ukrajini, pokazuje dvoje umjetnika koji u ruševinama stvaraju porculanske skulpture. Toliko je nježan da zaboli. U svijetu koji se raspada, oni biraju stvarati – i u tome je najveća hrabrost. Nije slučajno što je film ove godine osvojio Grand Jury Prize na Sundance Film Festivalu, jer u njemu se ogleda snaga umjetnosti da preživi i usred rata. S druge strane, „Mala sestra / LThe Little Sister” me dirnula svojom tišinom. To je mala, intimna priča o identitetu, obitelji i ženskoj snazi, o potrazi za vlastitim glasom. Redateljica Herzi je u jednom intervjuu rekla da ju je inspirirao “lik mlade žene koja traži svoj identitet između vjere, slobode i ljubavi”, i upravo to se osjeti u svakom kadru. Dok „Porculanski rat” govori o kolektivnom preživljavanju, „Mala sestra” govori o unutarnjem. I jedno i drugo su borbe koje vrijedi voditi.
Festival se ove godine još snažnije okreće mladima – kroz edukativne programe, razgovore i filmske projekcije. Kad promatrate njihovu reakciju, što vam daje nadu da nova generacija razumije poruku tolerancije?
Najveća nada mi dolazi upravo iz njih, iz mladih koji danas više većinom ne prihvaćaju svijet takav kakav jest, nego ga propituju. Oni ne traže gotove odgovore, već žele razumjeti. Nakon projekcija često ostaju u dvorani, postavljaju pitanja koja nas odrasle iznenade svojom iskrenošću i dubinom. Njihove reakcije me uvijek iznova uvjere da tolerancija za njih nije samo pojam iz udžbenika, nego osobni stav, odluka. Oni ne pristaju na podjele koje smo mi naslijedili. I kada ih vidim kako reagiraju na filmove poput Hakiranje mržnje/Hacking Hate ne s ravnodušnošću, nego s emocijom, znam da nova generacija razumije poruku festivala možda i bolje nego mi sami.
Često se kaže da žene imaju poseban radar za emociju, priču i empatiju. Kako vaše “žensko oko” vodi festival i oblikuje njegovu atmosferu – od izbora filmova do energije koju odašilje publici?
Vjerujem da žene imaju poseban instinkt za emociju i to onu tihu, nenametljivu, koja se skriva između redaka i kadrova. Ne biram i ne oblikujemo programe samo razumom, nego i srcem. Tražimo one koji ne pričaju samo priču, nego je i osjećaju, filmove, razgovore ili edukacije koje nas podsjećaju da je ranjivost isto oblik snage.
Možda se zato kroz Festival osjeti ta ženska energija, u toplini, u pažnji, u načinu na koji pristupamo temama i ljudima. Čak i kad govorimo o teškim stvarima, ne činimo to kroz osudu, nego kroz razumijevanje.
Filmovi poput Mlade majke/Young Mothers pokazuju koliko su ženske priče danas važne. U njima nema buke ni dramatike, ali ima istine. I to je ono što pokušavam njegovati i u Festivalu, atmosferu koja ne nameće, nego poziva na dijalog i vjeru da empatija može promijeniti više nego bilo kakav zakon.
Utemeljili ste festival rođen iz ideje o edukaciji i humanosti. Koliko vas je osobno taj posao promijenio? Je li vas naučio biti nježnijom, hrabrijom ili možda još svjesnijom?
Festival me promijenio više nego što sam mogla zamisliti. Kad svakodnevno susrećeš priče o hrabrosti, gubitku i ponovnom pronalasku smisla, jednostavno ne možeš ostati ista. Naučio me da prava snaga nije u tvrdoći, nego u otvorenosti.
Susreti s preživjelima Holokausta, s izbjeglicama koje započinju novi život, s mladima koji uče o empatiji, s umjetnicima koji vjeruju da umjetnost može mijenjati, svi oni su mi pokazali koliko je važno ostati čovjek. Posebno me dirne kad mi nakon projekcije priđe netko iz publiek i kaže: “Ovaj film mi je promijenio pogled na svijet” ili “Podsjetilo me zašto ne smijemo šutjeti.” U tim trenucima osjetim da sve ima smisla.
Danas sam možda hrabrija, ali i mekša. Više ne vjerujem u velike geste već vjerujem u male korake, u razgovore, u dodir koji vraća povjerenje. I možda je to najveća lekcija koju mi je Festival dao da humanost nije parola, nego svakodnevna odluka da biraš razumijevanje umjesto osude.
A kad to vidiš da se događa, kad osjetiš da ljudi izlaze iz dvorane s više topline nego što su je donijeli ili sa suzama ili osmjehom, znaš da sve što radiš ima smisla.
U eri društvenih mreža i brzih emocija, što mislite – može li film još uvijek promijeniti čovjeka? Ili barem, može li ga na trenutak zaustaviti i natjerati da osjeti?
Vjerujem da može. Ne bučno, nego tiho, u onom trenutku kad nas priča dotakne i podsjeti da još uvijek znamo osjećati. Film nas uspori, natjera da zastanemo i pogledamo dublje, da čujemo ono što često prešućujemo.
Zato mi je važan razgovor nakon svake projekcije. Kad mladi pitaju, kad povežu film sa svojim životom, tada se događa promjena. Obrazovanje je tu ključno. Djeci i mladima moramo pokazati, a ne samo govoriti, da su hrabrost, empatija i poštenje vrijednosti koje nikad ne zastarijevaju. Ako to prepoznaju kroz film i primjer, odgajamo generaciju koja vjeruje u razumijevanje, a ne u podjele. I to je, u svijetu prepunom brzine i buke, možda najveća snaga koju umjetnost još uvijek ima, da nas na trenutak vrati ljudskosti.
Festival tolerancije nije samo kulturni događaj, nego i prostor iscjeljenja – osobnog, društvenog i emocionalnog. Kada publika ode kući nakon projekcije, što biste voljeli da im ostane u mislima i srcima?
Voljela bih da ljudi odu kući s osjećajem da nisu sami. Da shvate kako se svi, bez obzira na razlike, borimo s istim stvarima, sa strahom, tugom, ali i s potrebom da nas netko zagrli, nasmije, čuje i razumije. Ne želim da iz dvorane ponesu težinu tema, nego nadu. Da vide da se iza svake priče kriju iste ljudske potrebe, snovi i dostojanstvo, a možda i ono najvažnije, potreba za mirom. Jer iz svake boli može se roditi ljepota, a iz svake rane na kraju se može dogoditi razumijevanje. Ako publika ode s iskrom topline, s mislima koje ne izblijede odmah, ako zagrljaj traje sekundu duže ili netko nekome kaže “razumijem te” to je naš cilj. Na kraju, Festival je samo okvir. Ono što se dogodi unutar svakog čovjeka nakon projekcije, to je prava promjena. I kad to osjetimo u publici, u tišini, u pljesku, u pogledu, u suzi ili osmijehu u tom trenutku znamo da sve što radimo ima smisla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....