Redatelj u predstavi ‘Napravi mjesta za_______‘ istražuje što se događa kad sreću zamijenimo instant rješenjima, poput zadovoljavanja materijalnih želja iz kataloga?
Jedan od najuspješnijih ispitnih radova Akademije dramske umjetnosti, koji je još 2020. slovio kao studentski projekt „o kojem se priča“, vraća se nakon šest godina — ovaj put kao punokrvna predstava nezavisne scene. Nastala kao ispit mladog redatelja i autora Hrvoja Korbara, izvedena na ADU tik prije pandemije, "Napravi mjesta za_______" stekla je status kultnog rada koji se godinama spominjao kao primjer generacijskog kazališnog hit-formata. No, baš u trenutku kad se trebala profesionalizirati, kazališta su se zatvorila, a njezina je ekipa krenula graditi svoje umjetničke karijere.
Danas, u koprodukciji Studija Tres Pas i Teatra VeRRdi, Korbar ponovno okuplja istu glumačku ekipu s kojom je studirao na Akademiji. Maruška Aras, Rok Juričić, Nataša Kopeč i Iva Kraljević vraćaju se svom "studentskom fenomenu", samo ovaj put kao umjetnici čije biografije uključuju velike uloge, nagrade i iskustvo.
Pridružuju im se Katarina Perić, autorica vizualnog identiteta, scenografije i kostima, skladatelj Ivan Hlebić, autor songova Rok Juričić, koji je ujedno i sin proslavljenog domaćeg glazbenika Maxa Juričića i glumice Vanje Matujec, oblikovatelj svjetla Dario Stojčević, a dramaturšku podršku — iz Kine i preko vremenskih zona — pruža Boris Barukčić. Predstava premijerno oživljava u Zagrebu, u prostoru Scene Ribnjak.
Polazeći od IKEA kataloga, nekoć najdistribuiranije publikacije na svijetu nakon Biblije i popkulturnog priručnika za "kako živjeti lijepo", predstava se poigrava idejom da identitet može stati u uredan ormar, funkcionalnu kuhinju i "samo 55 kvadrata dobro organiziranog života". Što ako ne možemo definirati vlastite želje bez marketinških slogana? Što ako nas tržište uvjerava da nas ono najbolje poznaje? I što ako na kraju više ne znamo razlikovati sreću od dobrog dizajna?
"Napravi mjesta za_______" pretvara IKEA mitologiju u apsurdističko kazalište: birokratski jezik postaje poezija, upitnici zvuče kao ispovijesti, likovi se kreću kroz formular kao kroz labirint vlastitog identiteta, a potraga za stanom pretvara se u potragu za sobom. Ono što je prije šest godina bila zaigrana studentska analiza današnje popkulturne estetike, sada se pretvara u generacijsku priču o podstanarstvu, kreditima, praznini i pokušaju da „živimo svojim stilom“ čak i kada si ga jedva možemo priuštiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....