U autobiografiji "Prvo poluvrijeme" Hrvoje Prpić otvoreno piše o razdoblju u kojem je bio na korak do kriminala i “kliku” koji se dogodio u njegovoj glavi dogodio se nakon uhićenja, kada je shvatio da mora napraviti radikalan rez – odluku koja ga je, godinama kasnije, dovela do statusa jednog od najuspješnijih domaćih IT poduzetnika.
Trenutak kad je nekadašnji IT poduzetnik i poslovni anđeo Hrvoje Prpić, danas skiper s ležernim radnim vremenom, ispisao prve rečenice autobiografije, jako nalikuje na njegove ranije proživljene situacije. Često se naglavačke "bacao" u nešto o čemu nije znao puno – pa tako ni o pisanju knjige – no osjećao je da je to prava stvar i ništa ga nije moglo odvratiti od nauma. Tako je, uz malo sreće i urođen poduzetnički talent, često uspijevao u nečemu neočekivanom (iako je to drugima izgledalo ekscentrično), a nerijetko bi na tome i dobro zaradio. Na našu tvrdnju da ima "supermoć" ulijetanja u nepoznato i pretvaranja tog iskustva u vrijednost, 54-godišnji autor knjige "Prvo poluvrijeme" u nakladi V.B.Z.-a, koja će biti predstavljena čitateljima u utorak, 20. siječnja u Zagrebu, odmahuje rukom.
"Nisam baš siguran da je to supermoć. To su ponajprije glupost, naivnost i na kraju, puno sreće. Oduvijek imam puno sreće", tvrdi bivši poduzetnik odrastao u Novom Zagrebu. Među ostalim, u literarnom prvijencu piše o tome da je umalo zaglavio prilikom bijega iz JNA kući u osvit rata u Hrvatskoj (bio je posljednja generacija novaka iz Hrvatske koji su, uoči početka Domovinskog rata, morali ići u JNA). Otkrio je i to da je zamalo postao kriminalac s ekipom s kojom se kasnije spetljao u Dubravi. Poslije puno peripetija, dobio je posao rasvjetljivača u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu i sredio se. Kako nikad ne može predugo mirovati, sredinom 90-ih počeo je sklapati računala u slobodno vrijeme i prodavati ih. Nisu bila skupa pa su redovi ispred njegove malene radionice bili ogromni: na kraju je s partnerom morao unajmiti kamion kako bi udovoljio narudžbama iz svih dijelova Hrvatske. Naposljetku je, kao u američkim filmovima o poslovnom uzletu do zvijezda, postao vrlo uspješan IT poduzetnik.
Gospodski posao
Razlog zbog kojeg je svojoj prvoj knjizi dao naslov "Prvo poluvrijeme" krije se u činjenici da ju je počeo pisati u dobi od 50 godina te da je nogometni fan. Navija za Dinamo i godinama igra nogomet iz užitka. Da se nađe usred džungle u Papui Novoj Gvineji, vjerojatno bi i tamo okupio i podučio ekipu s kojom bi zaigrao nogomet, kaže.
"Glavni razlog pisanja autobiografije su moja djeca, već odrasla kći i sin, te dječak kojeg je rodila moja kći: unuk mi je nedavno prohodao, pa je knjiga posvećena i njemu, kao i mojim daljnjim nasljednicima", priča Hrvoje Prpić, mijenjajući temu. Dodaje da je 2007., kad je prodao svoju tvrtku HGspot, 13 godina djelovao kao poslovni anđeo, a potom je odlučio biti skiper. Vodi život na kojem bi mu mnogi pozavidjeli: plovi Jadranom bez egzistencijalnog opterećenja jer je zbog unosnih akvizicija financijski bez brige. Radi gospodski, kada želi. Sam odabire ekipu koju će primiti na unajmljeno plovilo (jedrilicu, jahtu ili katamaran), biti im domaćin, sigurno "navigati" kamo god odaberu i vratiti ih na kopno, a da se pritom i sam nauživa mora.
Hrvoje Prpić ne bi bio Hrvoje Prpić da je išta znao o plovidbi i ćudima Jadrana prije nego što se upustio u skipersku priču. Otkriva kako je sve počelo prije osam godina, kad se pridružio prijatelju i njegovoj ekipi na regati. Svidjelo mu se, bacio se naglavce u jedrenje, potom nagovorio prijatelja da bez ikakvog iskustva unajme jedrilicu i zaplove od Hvara prema Visu (ovaj ga je poslušao, no srećom, preživjeli su). Danas, nakon završene skiperske naobrazbe i položenih ispita, bez problema upravlja katamaranom od 17 metara.
Na upit je li oduvijek bio avanturist, kaže kako je kao klinac u osnovnoj školi bio među onima koji nikad nisu stvarali probleme. Bio je toliko tih i miran da samog sebe ne bi prepoznao. Odrastao je u Sopotu, u obitelji dobrostojećih službenika, majke Tanje i oca Franje.
Netipična obitelj
"Moj tata je imao šest žena. Imao je dvoje djece iz prvog braka i mene iz petog. Mama je imala još dvoje djece iz kasnijeg drugog braka. I mene iz svog prvog braka s mojim ocem. Mama je bila tatina peta supruga. Bio sam povučeno dijete koje je jako puno čitalo: zbog znatiželje, dijelom i zbog dosade, pročitao sam cijelu kućnu biblioteku" govori Hrvoje koji je napunio 11 godina kada su mu se roditelji razveli, a on odlučio ostati s ocem.
Prisjećajući se situacije kad je, nedugo nakon razvoda, dobio pomajku Smilju (očevu šestu suprugu), bio je šokiran kad mu je maćeha, 22 godine mlađa od njegova oca – tijekom ručka rekla da ode u kuhinju i sam si natoči vodu nakon što je ustvrdio da je žedan.
"Htio sam to podijeliti s vama kako bih ilustrirao koliko me je mama razmazila. Gotovo da nisam znao gdje je kuhinja, a kamoli da sam sebi točim vodu", priča Hrvoje Prpić dodajući da se brzo priviknuo na novu situaciju. S pomajkom je imao dobar odnos, mogao joj je pričati o curama o čemu nije mogao raspravljati s ocem ili s mamom kada bi se vidjeli. Kad je ušao u pubertet, promjena mu je udarila u glavu svom snagom: već je pretkraj osnovne škole postao "hahar" koji je jedva prolazio s četvorkom. Na kraju se upisao u srednju Tehničku školu Nikola Tesla, koja sredinom 80-ih nije bila na dobrom glasu.
"Stariji učenici natamburali su me već prvog dana škole. U školsku kantinu nisam smio ući zbog prijetnje batinama ili otimanja hrane. Kasnije sam ja tlačio mlađe učenike jer su to bila takva vremena", prisjeća se.
Nije imao potrebne ocjene za upis na tehnički studij, stoga je kao 18-godišnjak završio u vojsci i jedva se iz kasarni u Pančevu i Kragujevcu, 1991. živ vratio u Zagreb. Tada je otkrio da je njegov otac, strastveni kockar, prokockao mali stan koji je trebao biti njegov. Očeva garsonijera u Dugavama, u kojoj su se stiskali, bila je jedva dovoljna za jednu osobu, pa se Hrvoje preselio kod majke, očuha i njihovo dvoje djece u Dubravu jer nije imao kamo. Dobio je malenu, hladnu sobicu u njihovoj kući, a društvo s kojim se sprijateljio u kvartu dilalo je "travu", bavilo se preprodajom parfema iz sumnjivih izvora i kojekakvim sitnim prijestupima.
"Svi iz našeg društva prešli su na heroin, čega sam se jako bojao. Netko se sjetio da bismo mogli obiti kafić s poker automatima, a ja sam ih trebao voziti u zamjenu za 500 njemačkih maraka, što je tada bilo jako puno. Pljačku je spriječio naoružani čuvar. Završili smo u pritvoru i umalo u zatvoru: kad sam izašao, shvatio sam da se moram maknuti od tog društva i iz Dubrave", govori.
Na sreću, 1992. dobio je posao majstora rasvjete u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, počeo se družiti s glumcima poput Vanje Dracha i Ene Begović, opernim pjevačem Krunoslavom Cigojem, primabalerinom Almirom Osmanović dok ga je redatelj Jakov Sedlar poveo sa sobom na turneju Australijom.
"Moja maćeha Smilja u međuvremenu je nagovorila oca da se preseli kod nje u Zaprešić i meni daruje garsonijeru. Sredinom 90-ih sve je počelo dolaziti na svoje mjesto. Da nije bilo HNK koji mi je postao drugi dom, da nisam dobio vlastiti krov nad glavom i sredio se - imao sam vrlo malu plaću, ali redovnu - tko zna kako bih završio?", pripovijeda Hrvoje.
Odlučan rez
Sljedeći korak bio mu je postati partner servisera televizora u svojoj zgradi jer je, poput mnogih Zagrepčana u to doba, htio nešto zaraditi sa strane: posao je bio legalan, pomagao mu je prodavati pokvarene televizore koje je serviser dobio besplatno i popravljao ih. Nakon što je serviser ostao bez televizora za popravak, Hrvoje je krajem 90-ih prikupio nešto novca i s elementarnim znanjem iz srednje škole te uputama iz časopisa o kompjuterima, sklopio prvo računalo. Budući da je ponudio niske cijene za korektan proizvod, posao je cvjetao, osnovao je svoju tvrtku HGspot, a ostalo je legenda.
Poznato je kako je bivši poduzetnik godinama imao dugu kosu. No, malo tko zna zašto se ošišao? To je napravio u 45. godini, kada se razveo od prve supruge. Upoznali su se dok je u svom malenom, pretrpanom automobilu vozio društvo na tulum, a dio ekipe bila je i ona. Kada se uvjerio da joj se njegov prijatelj ne upucava, počeo joj se udvarati. Odbijala ga je dok ju upornošću nije uspio osvojiti. Postali su par: skupa su proveli 27 godina, od čega 20 u braku. Imaju 27-godišnju kćer, diplomiranu psihologinju koja sa suprugom, programerom i njihovim sinom živi u Kaliforniji. Ima i 26-godišnjeg sina koji će uskoro postati komercijalni pilot.
No, kako je došlo do odluke da se ošiša? – uporni smo. Otkriva kako je njegova bivša supruga voljela njegovu dugu kosu, pa ju je godinama puštao zbog nje. Nakon što su djeca odrasla, a njihov odnos postao neispunjavajući, shvatio je da je vrijeme za odlučan rez. Doslovce – jer se i razveo i značajno skratio kosu.
S obzirom na to da mu nitko ne bi dao njegovu dob, otkriva da jako pazi na sebe, počevši od tjelovježbe u teretani, igranja nogometa i zimi, na otvorenom, do zdrave prehrane, izbjegavanja alkohola i nikotina. Uz to, koristi hidratantnu kremu, pogotovo zimi kad mu je lice sklono crvenilu. Ima zahvalne gene, a najbolji "doprinos" njegovom mladenačkom izgledu mogao bi biti to da već tri godine u sretnoj vezi.
"Bio sam s različitim ženama. Ne mogu reći da imam jedan tip. Nekad sam mislio da me privlače plave cure slavenskog izgleda. Onda sam imao curu koja je bila tamnokosa, ne baš slavenskog izgleda. Danas živim s temperamentnom Dalmatinkom. Ima dva fakulteta i jedan doktorat, a sada se bavi edukacijom u radu s umjetnom inteligencijom. Nevjerojatna je osoba koja mi može konkurirati u razgovoru o ma čemu i od koje uvijek mogu učiti. Ukratko, jako mi je važno da su žene s kojima dijelim život, pametne", kaže.
A kada smo ga na kraju upitali što bi s današnje pozicije poručio mladom Hrvoju koji je hrabro okrenuo glavu od kriminala i izborio se za boji život, rekao je: "Poručio bih mu da će sve biti dobro. Da će se sve "frke" okrenuti na dobro i na kraju će o svemu napisati knjigu", zaključio je Hrvoje Prpić.
Zahvaljujemo na prostoru za snimanje Esplanade Zagreb Hotelu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....