„Baš me zanima što sada misli moj djed kad sve skupa promatra odozgor, s oblaka, gleda sve te danske i njemačke turiste koji dolaze. Vjerojatno se smije, jer jedini Nijemci koji su navraćali u njegovo vrijeme su imali vojne odore, za drugog svjetskog rata. On se rodio u ovoj kući, sam ju je izgradio, a njegov nadimak bio je Puhek pa smo moja sestra Mirella Fuček i ja odlučili da ćemo čitav posjed nazvati Puhek breg – započinje nam svoju priču Hrvoje Šalković otvorivši nam vrata svog imanja u Krapini.
Još dok je bio klinac, s obitelji je odlazio ondje, ali ne s veseljem. Uvijek je, kaže, bilo dosta posla, kuća se već i tih godina pomalo renovirala, a on je bio zadužen da kosi travu, obrezuje voćke, reže živicu. „Nije to neka sreća kada imaš 18 i mamuran si od sinoćnjeg izlaska, a roditelji te bude u sedam ujutro jer se kreće na šljaku. Još vrtim film o povratku kući u nedjeljnim poslijepodnevima, vozimo se po magistrali u starom Golfu dvojici, mama, tata, sestra i ja, na radiju trešti nogometni prijenos, Dinamo gubi ili pobjeđuje, tata je ljut ili nije, bili su to lijepi dani ”, dodaje Šalković.
Ali opet, to je mani dio njega, veći dio prebacio se na biznis stranu. Puhek breg sada je poslovni projekt u koji su uloženi trud i sredstva, posložena je poslovna turistička priča.
„Uređenje je trajalo oko godinu i pol dana, od kojih je pola godine otišlo na kuću, a punih godinu dana na tih šest tisuća kvadratnih metara imanja. Taj dio je bio najzahtjevniji, u smislu bazena, lounge area, hortikulture, ograđivanja, ravnanja terena. To je bila mala muka, ali isplatilo se”, objašnjava.
Glavnu riječ pri uređenju je vodila moja sestra Mirella Fuček. „Mi ne robujemo rodnim stereotipima pa smo skroz zamijenili pozicije od onih koje bi bile očekivane. Ja se bavim prodajom, bukingom, agencijama, komunikacijom s gostima i marketingom, a sestra je glavna za uređenje, građevinu i radove. Njoj nije problem stajati do koljena u blatu i nadzirati radnike i beskrajno sam joj zahvalan zbog toga. Srećom, ima strašan talent za uređenje prostora, savršeno oko za detalje i viziju kako izvesti projekt od početka do zadnje završne sitnice”, objašnjava Šalković.
Tako se u kući nalaze restaurirani ormari stari 85 godina u koje je njihova baka stavljala posteljinu. Većina namještaja je rad domaćih majstora, od propelera u blagovaonici do svih komoda i kreveta. Neki detalji u kući su s putovanja po Aziji, ukrasne lampe su s Balija, dijelova posuđa iz Vijetnama. Ovih ih dana očekuje restauracija bunara koji je star koliko i kuća.
Kuća ima 80 kvadratnih metara i dvije spavaće sobe za ukupno četiri osobe. Prava čarolija se nalazi vani. Bazen s divnim pogledom, pet lounge area, BBQ area, pit fire, predivna noćna rasvjeta, dječje igralište... samo je dio ponude. Smišljeno su, kaže, išli na manji kapacitet jer su željeli postići izvjesnu ekskluzivnost. Nerado izdaju kuću samo za vikend, to čine tek u ranoj predsezoni i postsezoni. Željeli su goste koji dolaze na sedam, deset ili četrnaest dana i sudeći po prošloj i ovoj sezoni, u tome i uspijevaju. U punoj sezoni cijena je 1500 kuna po noćenju. „Odbijamo upite za djevojačke večeri, jednokratne roštiljade i tulume. Naša je poslovna politika drugačija”, jasan je Šalković.
Kada ne prima turiste, ondje najviše uživa sa sinom Ivanom Maratom. „Često ga vodim ovdje. Zanima ga bazen, trampolin i ljuljačke. Glavna mu je fora dabar koji je na obližnjoj rječici podigao branu. On ga je nazvao dabar Brane, pa me često natjera da se spuštamo u promatranje. Premalen je još za ozbiljne poslove, ali je jako vrijedan, nema mira, kad svi oko njega rade on uzme kantu pa zalijeva cvijeće”, ispričao nam je Hrvoje.
