Nakon završene izložbe u Rimu, Sunčica Perišin Tomljanović priprema se za zagrebačku, a tim je povodom za Gloriju progovorila o svojoj umjetnosti, djetinjstvu, majčinstvu, kretanju u aristokratskim krugovima te otkrila zbog čega se nakon svjetskih metropola vratila Dalmaciji.
"Mama sam, ona koja kuha tri puta dnevno, radi tri posla i često vozi auto pun djece, njihovih prijatelja i pasa na izlete u prirodu jer to je naš oblik zabave. Žena koja voli hodati bosa po travi i skakati u hladne, bistre rijeke. Volim luksuzne tekstile, umjetnost, dobar dizajn, muzeje, metropole kulture i knjige. Volim jahati konja i surfati na moru, jednostavnu šalšu na manistru, ali i šampanjac i dobar parfem", govori nam na početku svoje priče akademska slikarica iz Kaštel Kambelovca Sunčica Perišin Tomljanović (42) koja nam je ispričala sve o svojoj posljednoj u nizu izložbi "The Oracle/Proročište" u Rimu, gradu u kojem je živjela prije dvadeset godina i sada mu se vratila, a koju bi uskoro trebali razgledati i Zagrepčani.
Bila je postavljena u povijesnoj zgradi u samom srcu grada, u blizini Piazze Venezia, jednog od najznačajnijih kulturnih i povijesnih središta. Među prvima su je posjetili tamošnji predstavnici hrvatske diplomacije, Vatikana i hrvatskog svećenstva, strani diplomati te talijanski umjetnici.
"Kustosica Anamarija Runtić odradila je produkciju na visokoj razini. Izložba je duhovna, radovi oslikavaju simbole iz kršćanske, hinduističke, antičke i budističke tradicije koji su mi pomogli na životnom putu", pojašnjava umjetnica.
Kad nema kist u ruci i ne slika, Sunčica je prije svega majka dvoje djece koju je dobila u braku s bivšim suprugom. Njezina potreba za kreativnim stvaranjem često bude na čekanju zbog roditeljskih obveza, ali ne odustaje. Sa skoro stotinu međunarodnih izložbi iza sebe, nastavlja djelovati na svjetskoj sceni. "Želim da djeca nauče cijeniti i razvijati svoje talente i darove, gledajući moju posvećenost svemu što radim", poručuje.
Radni dan u njihovu domu počinje ranom zorom. "Budim se u 5.30. Dok se kuha moka kava, prošećem našeg psa Bibija, pa palim mirisni štapić. Uz prvi gutljaj kave s medom, uzimam štapić u ruke i govorim: ‘Ja sam umjetnica.‘ To je moj ritual", otkriva Sunčica.
Sin joj se budi u 6 sati, nakon čega slijedi samo njihovo vrijeme za razgovor, a sat kasnije budi i kćer pa se svi zajedno uz jazz glazbu spremaju za školu.
"Doručkujemo, ponekad radimo vježbe zahvalnosti i odlaze u školu. Dok im ne završi nastava, u punom sam pogonu. Kuham, obavljam kupnju, odgovaram na mailove, pišem kurikulume, radim marketing. Sve što mogu, uguram u to prijepodne", otkriva.
Ova je godina za obitelj bila godina velike prilagodbe jer su djeca do lani pohađala međunarodnu školu u Dugopolju u kojoj je Sunčica radila kao nastavnica likovne umjetnosti, a od ove godine idu u državnu.
"Prilagodba im je teško pala pa sve poslove koje moram raditi izvan kuće obavljam isključivo kada su djeca kod oca, osim u rijetkim situacijama kada ih mogu povesti sa sobom", govori predana mama Sunčica.
Djetinjstvo u Kaštelima i Velikoj Britaniji
Prvi dio svog djetinjstva provela je odrastajući u idili Kaštela, u petsto godina staroj kući uz more i mali porat. Kao djevojčica je, kaže, istraživala brda, brala trešnje, grožđe i masline, lovila žabe, bućkala se u moru i uvijek crtala.
"Moja majka Jasenka Perišin oduvijek je bila talentirana za crtanje, a otac Siniša Tomljanović je glazbenik. Kuća je ponekad bila puna glazbe. Bio je i pomorac pa je većinu mog djetinjstva bio odsutan, a kada je počeo rat, prestao nam je pisati i ostao u Americi. Bilo je to izuzetno teško razdoblje", priznaje Sunčica.
"Na kraju smo majka, braća i ja spletom okolnosti završili u Engleskoj. Osjećala sam se kao da me neki div iščupao iz mog svijeta i spustio u nepoznato. Nisam znala jezik, nisam imala svoje more ni širu obitelj koja mi je nedostajala", prisjeća se Sunčica.
Njezino je obrazovanje stoga šaroliko. Prvo je pohađala Osnovnu školu "Knez Trpimir" u Kaštel Gomilici, zatim kratko Osnovnu školu "Dobriše Cesarića" u Zagrebu gdje su kratko živjeli te Greysbrooke u engleskom selu Shenstoneu. "Iz Kaštela pamtim dane kada sam kasnila u školu pa bih, umjesto na nastavu, otišla tražiti školjke u moru i nosila ih mami za ručak. Iz Velike Britanije pamtim vožnje biciklom kroz sela, nepregledna polja žute repice i tisuće malih buba koje bi kružile zrakom, predstave svog školskog kazališta i crkveni zbor u kojem sam pjevala", nabraja.
S jedanaest godina krenula je u gimnaziju "King Edward VI" u gradu Lichfieldu, a onda upisala prestižni fakultet Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu.
Učenje riziku i eksperimentu
"Upasti na St. Martins u to se vrijeme smatralo pravim čudom i golemim uspjehom. Pamtim taj upis nakon strašnog intervjua s petnaest ljudi i trenutak da im se moj ‘kupus‘ od portfelja sa silnim radovima zapravo svidio. Na koledžu sam stekla divna prijateljstva iz svih krajeva svijeta koja traju i danas", ističe i dodaje kako je London za nju bio centar svijeta i mjesto apsolutne slobode.
"Bio je to grad jazza, kazališta, aristokracije, galerija i umjetnika koji mi je dopustio da istražim tko sam izvan obiteljskih okvira. Tamo sam naučila riskirati i eksperimentirati, što je definiralo moju umjetničku estetiku", priznaje Sunčica.
U Velikoj Britaniji je živjela od svoje jedanaeste do dvadeset druge godine. Nakon toga se selila u Rim, Palmižanu, vratila kući u Kaštele, pa u Sloveniju. U Rimu je prvi put završila s 18 godina na studentskoj razmjeni, a s 22 je odlučila tamo živjeti i raditi. Ubrzo je postala dio umjetničkog i kolekcionarskog kruga, čiji su članovi uglavnom bili mecene iz aristokratskih ili velikih poslovnih obitelji. Upoznala je tako i članove obitelji plemićke bankarske obitelji Rothschild, s kojima se družila potpuno spontano, ne znajući isprava ni tko su.
"Družili smo se, razgovarali o umjetnosti i filozofiji u njihovoj vili u Toskani, gdje sam portretirala članove obitelji. Upravo tamo, u opuštenoj atmosferi dugih ručkova i druženja, počela sam slikati akvarele uživo", prisjeća se.
Slikala je Sunčica mnoge poznate osobe, no posebno mjesto u njezinu srcu zauzima portret kraljice Elizabete II. Naslikala ju je inspirirana njezinim govorom tijekom karantene zbog koronavirusa i poslala joj sliku kao dar za 94. rođendan.
"Dobila sam službeno pismo zahvale iz Buckinghamske palače, a portret je dobio mjesto u službenoj kraljevskoj zbirci The Royal Collection. To mi je jedno od najdražih profesionalnih postignuća jer iznimno cijenim kraljevsku obitelj. Odrastajući u Engleskoj, kraljicu sam doživljavala kao majku nacije", govori s nostalgijom.
Povratak u Hrvatsku Sunčici je bio golem kulturološki šok. "Shvatila sam tada da mnoge stvari radim ‘naopako‘. Od hodanja bosih nogu po travi, što se u Engleskoj smatra zdravim, dok je u Splitu rijetkost, pa do drugačijeg pogleda na umjetnost, školstvo, religiju, brak i dom, modni ukus... Ipak, tu perspektivu sada koristim kao prednost. Osjećam patriotsku odgovornost da kroz holističke umjetničke edukacije i kulturne inicijative potičem pozitivne promjene u društvu", poručuje sa smješkom.
Likovne radionice
Stečeno znanje Sunčica dijeli na svojim radionicama. U Muzeju Cetinske krajine u Sinju vodi radionice za tri generacije, uključujući "Krug mama i beba", kojima približava muzejsku kulturu najmlađima. Posebno su joj važni i tinejdžeri. "Mladi umjetnici često se izoliraju ili odbacuju talent jer nemaju svoje ‘pleme‘. Radionica ‘Ja sam tinejdžer umjetnik – član svjetskog plemena umjetnika‘ im želi pokazati da su članovi svjetske obitelji umjetnika", govori.
Sunčica radi i s diplomiranim umjetnicima kroz masterclass "U meni živi zlatni umjetnik", kao i s majkama koje se nakon dugo vremena vraćaju svom stvaralaštvu. Želja joj je da ovakve edukacije budu dostupne i u malim sredinama, u Zagori i Lici, Slavoniji, a ne samo u velikim gradovima.
"Važno je da postoji okruženje u kojem se talent razumije i njeguje, stoga rado putujem kako bih podučavala. A ljeti organiziram i jedinstvene, jednokratne radionice. Bilo na mladenačkim večerima ili za obitelji koje plove Jadranom", otkriva.
Želje za budućnost
Jedna od najvećih želja joj je da u svojim Kaštelima, u polju trešanja, izgradi kuću s velikim vrtom u kojem bi otvorila školu umjetnosti te vlastiti atelje. Želi stvoriti oazu u kojoj se umjetnost živi svakodnevno, kako za lokalne, tako i za internacionalne umjetnike i to ostaviti svom gradu u nasljeđe.
Puna je i planova za budućnost. Sljedeću izložbu uskoro postavlja u sinjskom Muzeju Cetinske krajine i to seriju slika inspiriranu staroslavensko-hrvatskom mitologijom i u pregovorima je s jednom zagrebačkom galerijom za izložbu slika izloženih u Rimu.
No, ono što je posebno raduje jest upravo pristigla pozivnica za međunarodni sajam suvremene umjetnosti Clio Art Fair u New Yorku. "Još promišljam o postavi, ali se neizmjerno veselim svom prvom odlasku u glavni grad svjetske suvremene umjetnosti. Želim biti dio te fanatične scene. To je ostvarenje jedne od mojih dugogodišnjih želja", zaključuje Sunčica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....