Francuz Charles-Édouard Jeanneret, koji se proslavio stvorivši novi arhitektonski jezik baziran na funkcionalizmu i geometrijskim oblicima, privatno je bio strastven muškarac i nevjeran suprug na čijoj je listi ljubavnica bila i Josephine Baker.
Jedan od najutjecajnijih arhitekata 20. stoljeća, koji je zagovarao funkcionalnost, jednostavne forme i primjenu suvremenih materijala, umjetnik koji je slavio učinkovitost strojeva u svakodnevnom stanovanju, ali i kaotičnu snagu prirode, nastojeći te suprotnosti pomiriti u svojim kućama od betonskih blokova skladno uklopljenih u okoliš - prilično je oskudan opis Charles-Édouarda Jeannereta, poznatijeg kao Le Corbusier. Njegova je ostavština, naime, tolika da i danas nadahnjuje autore biografija, monografija njegovih djela i knjiga o modernizmu, u kojima je često ključna figura.
Ovog ljeta, 27. kolovoza, obilježit će se 60. godišnjica smrti velikog umjetnika: preminuo je 1965., u 77. godini. Obožavao je plivati - toga se dana posljednji put spustio na plažu svog omiljenog skrovišta, ljetovališta Roquebrune-Cap-Martin na francuskoj rivijeri. Srčani udar zadesio ga je dok je plivao, nedaleko od svog ljetnog doma "Le Cabanon", površine samo 16 četvornih metara, sagrađenog 1952. prema njegovom postulatu "arhitektonskog minimuma" modularne forme, bez ikakve dekoracije i uz izuzetno štedljivu uporabu prostora.
Iza sebe je ostavio nevjerojatna djela, glavni plan kompletnoga grada, Chandigarh u Indiji, prvu planiranu urbanu cjelinu u toj zemlji nakon postizanja neovisnosti 1947. Poznat je po brojnim samostojećim kućama i kultnoj stambenoj zgradi u Marseilleu (Unité d‘habitation) uvrštenoj na UNESCO-ov popis svjetske baštine koja odražava njegovu filozofiju socijalno priuštivog stanovanja i urbanističku viziju. Bila je i zanimljiv sociološki eksperiment: njegovo zdanje je 1952. prvi put pod jednim objedinilo razne sadržaje, od škola do dućana i restorana.
Premda je bio ateist, njegovi sakralni objekti u isti mah mogu zaprepastiti i zadiviti. Konačno, slavan je i zato što je bio član savjetodavnog odbora za projektiranje zgrade Ujedinjenih naroda na East Riveru (pomagao je glavnom arhitektu Oscaru Niemeyeru, s tim da je slavni Brazilac preuzeo i na svoj način transformirao ideje modernizma koje je postavio Le Corbusier).
Grozio se arhitekata
Koliko su zamisli švicarsko-francuskog reformatora prisutne i u hrvatskoj svakodnevici, dokazuju zdanja nastala pod njegovim (sveprisutnim) utjecajem: zagrebačka stambena zgrada u Vukovarskoj 35 koju je projektirao Drago Galić, "Kockica" Ivana Vitića, Vila Bauer Drage Iblera... Utjecao je i na arhitekte Zvonimira Kavurića i Juraja Neidhardta s tim da je Ernest Weissmann, jedan od začetnika moderne arhitekture u Hrvatskoj, radio kod njega tri godine.
Oduvijek su značajne promjene na umjetničkom i ma kojem planu počinjale s idejama tvrdoglavih pojedinaca koji svijet vide drugačije. Takav je bio i Charles-Édouard Jeanneret, francusko-švicarski genijalac rođen 1887. godine u umjetničkoj obitelji u švicarskom gradu La Chaux-de-Fondsu nedaleko od francuske granice. Potječe iz umjetničke obitelji, njegov se otac, Georges-Édouard Jeanneret bavio oslikavanjem satova, a majka Marie Charlotte i brat Albert bili su glazbenici.
Početak priče o jednom od najutjecajnijih arhitekta 20. stoljeća - koji nije "samo" crtao kuće nego je bio i urbanist, dizajner namještaja, slikar, kipar, autor oko 50 knjiga i brojnih manifesta u kojima se žestoko zalagao za svoje ideje - počinje tako da kao dječak nije bio siguran kojim putem krenuti. Privlačile su ga vizualne umjetnosti, ali nije znao što izabrati. Roditelji su ga nakon osnovne škole, kao 15-godišnjaka, upisali u umjetničku školu u La-Chaux-de-Fondsu gdje je učio crtati kod prvog mentora, slikara Charlesa L‘Eplatteniera. Prepoznavši njegov talent, poslije godinu dana naukovanja naveo ga je da umjesto slikarstva odabere arhitekturu.
"Grozio sam se arhitekata... Ipak, imao sam tek šesnaest godina pa sam ga poslušao", napisao je u jednoj od brojnih knjiga. Pod svoje ga je potom uzeo arhitekt René Chapallaz i podučavao kroz rad. Mladić je bio žedan znanja: odlazio je i u knjižnicu kako bi proučavao povijest umjetnosti, arhitekturu i filozofiju, posjećivao muzeje, skicirao zgrade koje bi volio ostvariti. Na nagovor mentora Chapallaza, 1907. je prvi put putovao izvan Švicarske: otišao je u Italiju, Budimpeštu, Beč, Pariz i Lyon gdje je 1908. upoznao arhitekta Tonyja Garniera, autora Cité Industrielle (arhitektonsko-urbanističkog projekta za grad od 35 000 stanovnika) koji je jako utjecao na njega.
Kad se vratio kući, u rodnom gradu je od 1909. do 1917. radio kao učitelj i arhitekt: pokrenuo je napredni tečaj u Umjetničkoj školi koju je nekad pohađao i Atelier d‘art unité (umjetničku radionicu koja je objedinjavala više umjetničkih disciplina, po uzoru na bečke koje je posjetio). Paralelno je nastavio školovanje uz rad u atelieru gradskog arhitekta Augustea Perreta, a 1910. je otputovao u Berlin i učio od slavnog arhitekta Petera Behrensa. Tamo je upoznao protagoniste budućeg Bauhausa, Waltera Gropiusa i Ludwiga Mies van der Rohea: dva Nijemca i Švicarac shvatili su da slično razmišljaju, a ostalo je legenda. Charles-Édouard Jeanneret nastavio je svojim putem, potonji dvojac pokrenuo je umjetničku školu Bauhaus i, svaki na svoj način, ostvarili su iznimna djela.
Modularne konstrukcije
Dodajmo i to da je već kao 18-godišnjak realizirao prvo arhitektonsko djelo: s Renéom Chapallazom osmislio je vilu za naručitelja Louisa Falleta u stilu Art Nouveau (u srednjoj Europi poznat kao secesija).
Drugi njegov rani rad bila je Villa Jeanneret-Perret iz 1912., također u rodnom La Chaux-de-Fondsu, projektirao ju je za svoje roditelje. Tu se već vidi da je u stil neoklasicizma (bila je to želja njegovih roditelja iako je taj pravac početkom 20. stoljeća bio na izmaku) ubacio po svom i estetiku njemačkog modernizma.
Počeo je Prvi svjetski rat, a on je nemilo razdoblje proveo podučavajući gimnazijalce u svojoj staroj školi. Paralelno je učio teorijske arhitektonske studije iz knjiga koje su mu bile dostupne. Zanimale su ga moderne tehnike gradnje, posebno upotreba armiranog betona kao građevinskog materijala u izradi kuća za stanovanje naručitelja skromnije platežne moći, umjesto sveprisutne cigle, drva ili kamena. To ga je dovelo do projekta za znamenitu kuću Dom-Ino krajem 1914. i početkom 1915. godine. Važna je zato što je to bio prototip koncepta modularne konstrukcije koja je promijenila način razmišljanja o stambenoj arhitekturi 20. stoljeća. Ukratko, osmislio je jeftin prototip za masovnu izgradnju estetski primamljivih, stambenih objekata ravnog krova, oblikovanih po uzoru na geometrijske oblike pravokutnika i kvadrata: htio je da služe svrsi - priuštivom stanovanju - a nadahnjivao se učinkovitim mehanizmom strojeva. Zamisao je sažeo u rečenicu: "Kuća je stroj za stanovanje".
Priliku da to koliko-toliko ostvari u praksi dobio je 1916.: imućni švicarski urar angažirao ga je na projektiranju i gradnji obiteljske vile. Odlučio se za strukturu od armiranog betona u kombinaciji s ciglom koja je zdanju dala privid konvencionalnosti - sluteći da naručitelj neće biti oduševljen koristi li samo beton. Zakačili su se, urar mu je zabranio dolazak na gradilište, htio mu je na sudu zabraniti da se naziva arhitektom jer se Jeanneret umjesto uobičajenog studija arhitekture školovao uz rad - u čemu urar, srećom, nije uspio.
"Sviđalo vam se to ili ne, moja prisutnost je uklesana u svaki kutak vaše kuće", poručio mu je Charles-Édouard Jeanneret. Kasnije je objavio fotografije te kuće u nekoliko svojih knjiga.
Umjetnički pseudonim
Iako se trudio projektirati za radničku klasu, investitori njegovih obiteljskih kuća tijekom karijere duge više od 50 godina uglavnom su bili bogataši. Dokazuje to reprezentativan primjer za njegov model obiteljskih kuća od armiranog betona koji se sastoji od tri betonske ploče poduprte sa šest elegantnih armiranobetonskih stupova, bez debelih nosivih zidova, s funkcionalnim stubištem koje omogućuje pristup svakoj razini. Ukratko, tu ideju ostvario je u predivnoj vili La Roche et Jeanneret s početka 20-ih godina prošlog stoljeća, u Parizu. Dizajnirao ju je s rođakom Pierreom Jeanneretom za švicarskog bankara i kolekcionara avangardne umjetnosti, a u toj vili danas se nalazi sjedište Fondacije Le Corbusier. Dodajmo i to da se Charles-Édouard Jeanneret 1918. za stalno preselio u Pariz i najprije okušao kao - slikar. Tamo je, naime, upoznao kubističkog slikara Amédéea Ozenfanta i u njemu prepoznao srodnu dušu: zajedno su slikali i osmislili novi umjetnički pokret - purizam. Predstavili ga u novom časopisu L‘Esprit Nouveau koji su osnovali kao platformu za širenje svojih zamisli.
Pojasnili su da nastoje "očistiti" kubizam s naglaskom na jasnoću, funkcionalnost i logiku oblika, cilj im je bio koristiti se pročišćenim i pojednostavnjenim geometrijskim oblicima - nadahnuti učinkovitim mehanizmom strojeva.
U prvom broju časopisa, 1920. godine, Charles-Edouard Jeanneret predstavio se kao Le Corbusier odlučivši kako će se, ipak, u većoj mjeri držati arhitekture, a ime je zadržao do smrti. Izvedeno iz prezimena jednog od njegovih predaka s majčine strane uz zanimljivu igru riječi: na francuskom riječi "corbeau" znači "vrana". Kako bilo, u to vrijeme umjetnički pseudonimi bili su vrlo popularni, što je i on prihvatio. Prilika da konkretno pokaže za što se zalaže ukazala mu se na Međunarodnoj izložbi moderne dekorativne i industrijske umjetnosti 1925. u Parizu. Dobio je pošumljenu parcelu i nije smio (niti je htio) sjeći drveće, pa je izgradio svoj paviljon s drvetom u središtu, koje je izlazilo kroz rupu u krovu. Zgrada je bila oštra bijela kutija s unutarnjom terasom i četvrtastim staklenim prozorima. Unutrašnjost je krasilo nekoliko kubističkih slika i komada funkcionalnog, besprijekorno osmišljenog namještaja koje je sam dizajnirao (kasnije se proslavio foteljama, stolicama i počivaljkama koje je nazvao "sjedeći elementi" i dao im redni broj LC-1, LC-2, LC-3 i LC-4...)
Dakako, paviljon se jako razlikovao od ostalih jer je izložbom dominirao stil Art Decoa: dekorativan, s izraženim ornamentima i ukrasima od luksuznih materijala poput pozlate, skupih vrsta drva, laka koji je isticao sjaj... Nije mogao biti drugačiji od Le Corbusierovog minimalističkog stila, funkcionalnih, purističkih linija i uporabe jeftinog betona, čelika i stakla. Paviljon su mnogi kritičari ismijavali, ali im je Le Corbusier poručio: "Trenutačno je jedno sigurno, 1925. označava odlučujuću prekretnicu u svađi između starog i novog... Napredak se postiže eksperimentiranjem."
Pet načela arhitekture
Što je htio postići, Le Corbusier je 1927. sažeo u arhitektonskoj publikaciji "L‘Architecture vivante" pod zajedničkim nazivnikom "Pet točaka nove arhitekture". O čemu se radi? Prva točka odnosi se na slobodno prizemlje, što omogućuje korištenje stupova od armiranog betona na kojima počiva etaža. Druga je unutarnji slobodni tlocrt: fiksni elementi samo su nosivi stupovi u prizemlju pa se pregradni zidovi na gornjoj etaži mogu rasporediti po želji. Treća točka je slobodno pročelje, što znači da se ono može oblikovati prema volji. Iz toga proizlazi četvrti postulat, maksimalno ostakljenje pročelja, odnosno veliki vodoravni prozori koje je jako volio. Posljednja točka odnosi se na krov: treba biti ravan i iskorišten kao vrt ili galerija za boravak na otvorenom. Treba reći i to da je najpoznatiji primjer gdje je svih pet načela besprijekorno primijenjeno - njegova znamenita Villa Savoye iz 1931. u Poissyju u Francuskoj koja se od 2016. nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.
Kada je izbio II. svjetski rat, svejedno je pokušavao promovirati svoje arhitektonske projekte. Najprije se preselio u Vichy gdje se nalazila kolaboracionistička vlada maršala Philippea Pétaina, nudeći svoje znanje, no odbili su ga. Potom je otišao u Pariz koji su okupirali Nijemci i uzalud pokušavao raditi. Kad je rat završio, imao je gotovo šezdeset godina, s tim da više od deset godina nije ostvario nijedan projekt (posljednji prijeratni rad bio mu je neostvareni urbanistički plan za modernizaciju grad Alžira iz 1939.). Neko vrijeme bio je "na ledu" zbog pokušaja suradnje s neprijateljem sve dok vlastima u poslijeratnoj Francuskoj 1947. nije zatrebala njegova stručnost. Dali su mu novac za gradnju Cité Radieuse u Marseilleu, danas kultnog projekta dovršenog početkom 50-ih.
Bio je to prototip kolektivnog stanovanja, više od stambenog kompleksa: kreativno i avangardno arhitektonsko djelo, umjetnost sama po sebi. Zamislio je takav cijeli grad, no nije ga realizirao. Ipak, inspirirao je slične stambene jedinice diljem Europe. Pokazalo se da je to bila prekretnica u njegovoj poslijeratnoj karijeri: iste godine kad je zdanje dovršeno, postao je zapovjednik Legije časti, s tim da je francusko državljanstvo, osnovni uvjet za odlikovanje, dobio 1930. godine.
Naposljetku je od žestokog kritičara raskošnih, po njegovom sudu idejno istrošenih stilova, postao jedan od najpoznatijih francuskih arhitekata koji ostalima, u Francuskoj i šire, pokazuje kreativni smjer. Njegova slava proširila se svijetom, postao je jedan od vodećih intelektualaca svog doba i jedan od prvih "star" arhitekata, što znači da je bio poznat doslovce posvuda.
Nevjeran suprug
Njegov privatni život bio je podjednako kompleksan. U društvu je ostavljao dojam da je povučen, ali je zapravo bio prilično samouvjeren, jednostavno nije bio tip muškarca koji osvaja na prvu. Žene su to mogle ili prepoznati i dati mu priliku ili ga odbiti. Iako nije bio ljepotan, tijekom 20-ih godina u Parizu uspio je očarati manekenku Yvonne Gallis iz Monaka i oženiti je u prosincu 1930. Bila je samozatajna, ali i vrlo odlučna: koliko god bio zaposlen, zajednička večera bila je obavezna i pritom nije smio pričati o arhitekturi. Njegova supruga često mu je bila model za njegova slikarska djela, aktove. Kako je vrijeme prolazilo, njihova veza sve više je tonula u distanciranost: nestalo je ljubavi s početka njihove priče, no brak je ipak izdržao do njene smrti 1957. godine.
Problem je bio taj da je imao paralelni odnos koji nije bilo samo afera, vezu s Marguerite Tjader Harris, švedsko-američkom nasljednicom koja je trajala gotovo tri desetljeća, sve do ranih 1960-ih. Zanimljivo je to da je s njom mogao ono što nije sa suprugom - pričati o arhitekturi, dijeliti s njom svoje zamisli. Primjerice, u jednom od brojnih pisama (veza je dokumentirana opsežnom prepiskom) skicirao joj je svoju ranu zamisao za plan grada Chandigarha u Indiji. Vezu je prekinuo on, navodno bez objašnjenja (vjeruje se da se radilo o neuspjehu projekta koji je nasljednica organizirala za njega). Najzanimljiviju, premda vrlo kratku romansu, doživio je 1929., tijekom povratka iz Južne Amerike u Europu. Nalazio se na brodu Lutetia, upoznao američku zabavljačicu Josephine Baker i zatreskao se poput školarca. U svom je dnevniku zabilježio da je briznuo u plač kad ju je čuo kako na brodu pjeva pjesmu "Baby". Uslijedio je flert, dozvolila mu je da je skicira (crteži su izrazito erotski), ali njezin interes za njega bio je manji nego njegov, brzo je nestao...
"Kakva šteta što si arhitekt, bio bi sjajan partner", navodno je rekla na odlasku. Interesantno je to da je za projektiranje svog doma u Francuskoj nekoliko godina kasnije angažirala Adolfa Loosa, a ne njega. Na kraju je odustala od projekta austrijskog arhitekta i kupila si dvorac Château des Milandes.
Dodajmo i to da se Le Corbusiera još povezuje sa švicarskom dizajnericom i galeristicom Heidi Weber premda nema konkretnih dokaza, poput pisama, da su bili više od prijatelja. Ukratko, bila je njegova obožavateljica i bliska suradnica od 1958. do njegove smrti 1965. godine. Organizirala je brojne izložbe njegovih umjetničkih djela, a nakon što je preminuo, otvorila je u Zürichu "Muzej Heidi Weber - Centar Le Corbusier". Smatra se da su i njegova prijateljstva s arhitekticama, Francuskinjom Charlotte Perriand i Minnette de Silva sa Šri Lanke, bila platonska.
Prva mu je bila ključna suradnica u dizajnu namještaja i interijera, a s drugom se dopisivao čak 17 godina. Ako je znala za to, njegova supruga Yvonne Gallis to nije pokazivala. Prema njegovim prijateljstvima/ljubavima odnosila se začuđujuće benevolentno. Čini se da je već na početku njihovog braka shvatila tko joj je najveća suparnica i s kime ga nije htjela želi dijeliti, bila je to arhitektura. S manje moćnim "opsesijama", drugim ženama u njegovom životu posvećenom stvaranju novih formi i izgradnji svog savršenog svijeta, očito se mogla nositi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....