Dubrovačka umjetnica govori o teškim motivima njezine recentne izložbe "Lopud" u Galeriji Flora.
Ivona Šimunović je uz svoje umjetničko djelovanje radila i kao nastavnica Likovne kulture u osnovnoj školi, te je voditeljica brojnih likovnih radionica za djecu i odrasle. Izlagala je na samostalnim i grupnim izložbama u Dubrovniku, Pagu, Lopudu, na projektu Vizura Aperta na Pelješcu. Radovi joj se mogu pronaći u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno je zaposlena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Prošlogodišnja izložba "Oporuka" u Galeriji Forum u Zagrebu donijela je iznimno pozitivne reakcije, a izložba "Lopud" u duboravčkoj Galeriji Flora kao da je njezin prirodni nastavak, tematski i motivski kontinuitet: oporuka, reminiscencija, bol, spoznaja, ljubav kao nužan odgovor. Razgovarali smo o umjetnosti sjećanja, koroti, boli....
Umjetnost sjećanja ne može se svesti tek na inventar pronađenih objekata, koji su jasno vidljivi.Umjetnost je tu da napravi svojevrsnu „anamnezu” u cilju shvaćanja sadašnjosti?Izložba je nastajala u radikalnim životnim uvjetima...
-„Kad umjetnik istrpi bol, uzme običnu olovku i zapiše svoju bol na papir“. Radovi nastali za ovu izložbu su zapravo svjedočanstvo ili soundtrack kratkotrajnostima i nestalnostima svega ljudskog, oni pokušavaju rasvijetliti jedno od najprisutnijih i najdosljednijih čovjekovih osjećaja, tugu i bol.Tuga i bol vezivno su tkivo koje povezuje brojne fragmente čovjekova života, individualne i univerzalne povijesti, a ova izložba kao ponuđeno svjedočanstvo nudi promatraču osobno, intimno i ekspresivno iskustvo, ali i ne samo to. „Lopud“se predstavlja kao jedan poliptih mutne pozadine konstantnog osjećaja bespomoćnosti, ljutnje i tuge, kao transfer istih osjećaja na platno pokušavajući da nestanu u prostorima stvarnosti, te nastave živjeti i rasti unutar čina kreacije. Radovi ogoljuju samu ontološku bit umjetničkog djela propitujući njegove temelje, koliko je važno i veliko ono što čovjek proživljava u teškim trenutcima. Na takav način pokušavaju prodrijeti u samu srž životnih intenziteta kao nepopravljivih izvora patnje. Ova izložba ne priča samo osobnu priču, već priču da je moguće stvarati i za najjačih udara, priču o onome što u čovjeku budi konfuziju i ostaje nejasno i nedokučivo, priču o slikarstvu kao stanju mentalnih nemira, priču o boli, što ona znači i kojim se modalitetima može prenijeti na promatrača kao podrška, iscjeljenje ili nadahnuće. Jer, ne služi li umjetnost upravo tome? Priču da toliko toga treba napisati, kazati, viknuti čitavom svijetu, a ponajprije sebi samima, da bi prihvatili gubitak i bol kao okosnicu života, ali isto tako kroz tu bol spoznali onaj ultimativni smisao života, ljudsku brigu za drugog, bezuvjetnu ljubav i prisutnost.
Djeluje kao hommage jednom vječno izgubljenom vremenu – u pravilu, vremenu djetinjstva ? Tu je i divna pjesma Ane Jurišić, kao sugovornik, onaj koji pojašnjava?
- Svi mi doživljavamo umjetnost na svoj način, koliko god autor unese svoj osobni trenutak u neko djelo, pjesmu, stih, ono se ne reflektira u potpunosti na nas koji ga promatramo, mi ga interpretiramo drugačije. Ono pripada sustavu zamršenih odnosa. Onaj koji ga stvara postavlja ga na drukčiju razinu od onog koji ga tumači. Ja sam se primjerice, u toj divnoj pjesmi Ane Jurišić „Unatrag“ našla u dijalogu, a ono što ja izgovaram je središnji stih. Pjesma, slika sadržava u sebi jedno bespovratno i izgubljeno, ali proživljeno vrijeme osobnog beskraja na otoku. Ono se za mene odvija na terasi koja postoji, u haljini koja postoji, na otoku koji postoji, koje je konkretno mjesto i taj razgovor ostaje zapisan u crno naslikanoj emociji. Kako i sama kustosica izložbe Petra Golušić kaže: „Slika Unatrag, je jasno crno apstrahirana najdublja emocija. Proživljeno je bivstvovanje s osobom „osobnog beskraja“ “na otoku. Unatrag se ne ide. Ono proživljeno i spoznato ostaje zapisano u biću, u duhu, kozmosu, vječnosti i dr. Jednostavno je apsurdno da je scena ujedno i sam početak novog početka koja duboko u sebi sadrži harmoniju, svjetlost i mudrost.“
Lopud je majka?
- Da. Djelo „Ti si meni Lopud“ slika je koja nosi značenje cijelog postava. Otok za mene postaje mjesto gdje je najdublje urezana memorija jednog života. Lopud je moj, odnosno ja sam njegova.
Barthesov dnevnik (“Dnevnik korote”) pati od straha i užasa susreta s korotom, nevjericom i nemogućnošću prihvaćanja činjenice smrti vlastite majke, vaše slike zaustavljaju određene „emocionalne kadrove” tog oproštaja...
- Kao što uvodni citat govori, kad umjetnik prođe kroz bol, on uzme olovku i tu svoju bol zapiše na papir. On ima tu sreću da ju može iznijeti iz sebe i pohraniti je na jedno mjesto, na koje će se naravno, uvijek i iznova vraćati. Ali će znati gdje je ta bol, dobro će znati gdje je ona. To su mjesta gdje tuge i boli mogu doživljavati svoje preobražaje, mjesta gdje postaju bezgranične i snažne istinite spoznaje postojanja, prolaznosti, ali isto tako i sakralna, snažna mjesta mira i prihvaćanja, a to je upravo ono što u takvim trenutcima, teškim činjenicama koje nas pogode, najpotrebnije. Ta mjesta se nekad zovu umjetnost, a umjetnost spašava. Znam nerijetko kazati da je slikarstvo cijeđenje, ogoljavanje, jedan težak proces izbacivanja nepoznatih dijelova samog sebe, dijelova za koje ni ne znate da su začahurili i nataložili tijekom vremena, a iznose se na vidjelo u ljepoti. Jer slikarstvo jest ljepota. Filozofija kreće od površine, prodire polako i duboko do bitka. Slikarstvo čini obrnuto. Ono iznosi, izvlači bitak na površinu, na vidjelo, a sve to radi u tišini.
U našoj kulturi živi posebno odgojen strah od gubitka majke, majčinske figure, uloge. Živi uvjerenje da se “tek tada zapravo odraste”. Teško je izvojevati pobjedu nad takvom indoktrinacijom. Što vaše slike još rade, ili želite da „rade”?
- One dalje žive, bar ja želim da žive. Da nose svjedočanstva, da nude utjehe, da posjeduju vječno kretanje unutar prostora osobnih sjećanja, ali da budu i buđenje nekih općih i univerzalnih emocija. Ne bih se složila da je strah od gubitka odgojen, u ovom slučaju od gubitka majke. On je stravičan, ali s tim strahom smo rođeni, dio je našeg genetskog koda, taj strah nam je utkan u naše molekule. A kako ne bi i bio. Naše primarno iskustvo ljubavi je majčinska ljubav, koja nam pruža od samog početka sposobnost da se formiramo, da oblikujemo našu percepciju ljubavi uopće. Ona je potreba. I da, možda zaista odrastemo tek tad, a pobjedu nad tim ne mogu i ne želim izvojevati. Radije ću proglasiti poraz i odrasti još malo. Ili puno.