Austrijska književnica Gertraud Klemm, prije nego što se počela baviti pisanjem, bila je biologinja. Iako je posao u struci bio lukrativan, nije je ispunjavao. Budući da je pisanje oduvijek bilo njezin forte, posvetila mu se jednako kao i aktivizmu, pa je 2014. dobila Nagradu "Ingeborg Bachmann", a dosad je objavila pet romana - "Hippocampus", objavljen u nakladi Hena.com prvi je preveden na hrvatski jezik. Njezin roman posveta je ženskom prijateljstvu i satira na račun društva u kojem muškarci imaju istaknutiju ulogu. Kao zakleta feministkinja ističe kako danas više ne čita muške pisce, a kao majka dvojice sinova već primjećuje kako je patrijarhat odradio svoje, pa trenutačno ne pronalazi zajednički jezik s njima.
"Teško je odgajati mušku djecu, jer ih obrazovni sustav, a upravo najviše vremena provode u školi, već uči kako su superiorniji spol. To me ljuti", kaže Gertraud, koja sa suprugom i sinovima živi u Beču.
Francuska spisateljica Annie Ernaux je tek 17. žena koja je osvojila Nobelovu nagradu. Muškarci češće od žena osvajaju nagrade, a i književne nagrade uglavnom nose muška imena. Što vi kao feministica mislite o tome?
U Njemačkoj postoji književna nagrada koja je ime dobila po spisateljici Ingeborg Bachmann, ali to je valjda iznimka koja potvrđuje pravilo. Sve oko literature se vrti oko toga kako muškarci vide život. Njih se često smatra genijalcima i sve što napišu dolazi iz mašte, ništa nema veze s tijelom ili životom. Sve o čemu pišu, poput rata u Europi, vezano je za važne i velike teme, a ne male. S Annie Ernaux vraćamo se privatnim stvarima, malim životnim stvarima. Pisanje nije namijenjeno samo muškarcima i vrijeme je da se žene počnu uzimati ozbiljno.
Volite li autofikciju?
Volim, ali smiješno ja kako se sada svi žale da autofikcija nije književnost, dok su, primjerice, Peter Handke i Thomas Bernhard, a posebno Karl Ove Knausgaard privatne stvari pretvorili u književnost, što su žene radile godinama, ali nikada ih nisu shvaćali ozbiljno. Što je veoma nepošteno i patrijarhalno. Napokon počinjemo vrednovati žensko pisanje. A više i ne čitam muške autore.
Uistinu?
Ponekad radim iznimke, ali imam pedeset godina i puno se stvari promijenilo, a s obzirom na moju dob i vrijeme koje mi preostaje za čitanje, mogu vam reći da mi je puna kapa muških pisaca i muških knjiga. Socijalizirala sam se muškom literaturom, muškim temama, s patrijarhatom. Zašto i dalje moram čitati knjige napisane iz muškog kuta. I upravo zato pokušavam kompenzirati svu tu mušku literaturu koju sam morala čitati. I mislim da je bilo dovoljno.
Žene pišu više od muškaraca, kupuju više knjiga, učlanjene su u knjižnice, ali je njihov utjecaj i dalje manji. Zašto?
Ja to zovem uskim grlom. Žene su oduvijek pisale. Pisale su i dvije tisuće godina prije Krista, i čitali su ih, pisale su i u srednjem vijeku. Ali su zaboravljene. Što to ustvari znači? Žene pišu, ali pitanje je izdaju li svoja djela, i ako ih izdaju, gdje ih izdaju i ako objavljuju, priča li netko o tome. To je jedan oblik patrijarhata. Način na koji se uči o književnosti na fakultetima, koje knjige mladi čitaju u školama. Sve što utječe na stvaranje i recepciju je pod utjecajem patrijarhata. I način na koji se evaluira. Zovemo je ženska književnost. Nisam čula da postoji muška književnost. Kad vidite kako žiriji funkcioniraju i kako se dodjeljuju nagrade - sve je zatrovano patrijarhatom.
U vašem romanu "Hippocampus" glavna junakinja Elvire je u svojevrsnom osvetničkom pohodu, želi pokazati svijetu da je njezina pokojna prijateljica književnica bila marginalizirana i da je zaslužila mnogo više, pa kreće s aktivističkim performansima. Veoma hrabro prkosi konzervativnom društvu, no u usporedbi s njom čini se kao da danas živimo u submisivnom društvu gdje ljudi iz neke sebičnosti, nemiješanja ili nedostatka želje za promjenom ne žele ni u čemu sudjelovati.
Krivo su nas naučili, bez obzira na to je li riječ o školi ili obiteljskom domu. Okruženi smo patrijarhatom koji nam govori da smo u krivu. To osvijestimo tek kasnije kad se susretnemo s pojmom seksualnog uznemiravanja. Žene tada shvate da nešto nije u redu s društvom, ali trebamo nekoga u školama tko će nam reći da to nije normalno, da tako ne treba biti. Govore nam da ne idemo van same po mraku, da se moramo paziti i izbjegavati opasnost, ali nam nitko ne kaže kako nije noć problem, već patrijarhat. U austrijskim školama imamo dva sata tjedno vjeronauk, a trebali bi nas učiti da se moramo paziti jer živimo u društvu koje radi protiv nas, a ne za nas. To društvo će se pobrinuti da imamo manje novca i manje mirovine. Teško je biti feministkinja i pronaći muškarca koji može tolerirati feminizam. Uvijek morate plivati protiv struje. Patrijarhat je poput gravitacije. Ako ga želite izbjeći, morate naporno raditi. Kada odrastete, počnete raditi, dobijete djecu i obitelj, kuću o kojoj se brinete, pa izgubite tu moć da prkosite gravitaciji. I onda pomislite kako život nije tako loš - moja majka je to podnijela, pa mogu i ja. Ja to radim jer si mogu priuštiti da sav bijes pretočim u knjigu. I manje vas vole ako se stalno nešto žalite. Ali mislim da bismo se trebali držati zajedno i stalno se žaliti.
Muškarci to mrze, zar ne?
Da, jednako kao i žene. Puno je lakše surađivati i biti dio klike.
Je li vam teško baviti se pisanjem uz obitelj?
Suprug i ja nismo mogli imati djecu, pa sam zaključila da ako ne mogu imati djecu, onda želim pisati. Prije toga sam bila nesretna biologinja, a onda su pisanje i djeca došli u isto vrijeme. Često su me optuživali da sam loša majka jer sam puno vremena ulagala u pisanje. Naravno, i u djecu, ali nikada nije dovoljno. A ako je dovoljno, onda je previše. Uglavnom, nikad nije dobro.
Često čujemo da su feministkinje jako ljute. Je li to muški konstrukt jer žene vide kao popustljive, krotke i poslušne? Zašto ne možemo biti ljute?
Itekako možemo, mislim da je ljutnja jedina normalna i inteligentna reakcija. Zar bismo trebali prestati govoriti o seksualnom uznemiravanju, o razlikama u plaći... Sve što su žene postigle - pravo na pobačaj i pravo glasanja - ništa od toga nam nije dano. To smo sve uzele i ako uzmeš nešto od nekoga tko ti to ne želi dati, onda imaš pravo na ljutnju. Ljutnja je najvažniji osjećaj jer nas jedino ona može probuditi. Bijes je još bolji. Ne možete imati feminizam bez ljutnje. Što bih trebala osjećati kad čitam o femicidima ili spoznaji da zarađujem manje od nekog muškarca za isti posao koji obavljam. Naravno, ljutnja mora evoluirati u nešto drugo, ali sada nije vrijeme za spavanje.
U romanu spominjete okrutnost drugih žena, primjerice časne sestre koja natjera Helene da rodi. Zašto smo okrutne jedna prema drugoj? Je li ženski pakt samo utopija?
Ženska solidarnost je jedino što nas može spasiti. I to muškarci razumiju bolje od nas, jer bez obzira na to jesu li kršćani ili muslimani, oni se uvijek drže skupa. Imaju različite bogove, ali si čuvaju leđa. I to je veoma praktično za njih. To je ljepilo koje ih drži skupa. Mi nemamo to ljepilo. Naše ljepilo bi mogla biti ljutnja. Ne možete stvoriti žensku solidarnost u ekstremno patrijarhalnim društvima, kao što je u ovom slučaju koji spominjete Katolička crkva. I teško je u takvom sustavu razviti žensku solidarnost. To je neprijateljsko okružje. To nije naša krivnja. U međuvremenu se dosta toga promijenilo, a najbolji primjer je pokret MeToo.
Zašto danas još raspravljamo u abortusu i govori se o njegovoj zabrani - Poljska i SAD su zorni primjeri.
To se dogodi kad zakone prepustite katolicima i starim bijelim muškarcima. Taj val je u konzervativnoj Europi posebno izražen.
Neke stvari o kojima pišete dosta su univerzalne. Primjerice, to da su javna mjesta prepuna spomenika ljudima koji su vodili ratove i da je više ulica nazvano po cvijeću nego po ženama.
To je zločesto i jako me nervira. Čak su i kipovi konja muškog roda. I zato sam odlučila da moja junakinja sve testise na muškim i životinjskim kipovima oboji u ružičasto. Ako imate neke nove dijelove grada, naprosto ih morate nazvati po ženama.
Je li teško biti žena?
Obožavam biti žena. Što sam starija, sve više uživam u tome. Stvarno ne želim biti muškarac. Jedina stvar na koju sam nekad bila ljubomorna na muškarce je to što imaju penis, ali samo zato što im je lakše pomokriti se.
Prije šest godina napisali ste autobiografsku knjigu o neplodnosti i posvojenju. Što vas je motiviralo?
Ona nije trebala biti objavljena, pisala sam je kao dnevnik i dala sam ženama koje su prolazile sličnu situaciju da ga pročitaju. Zaključile su da je to najbolje što sam ikad napisala. Oklijevala sam trebam li objaviti knjigu, jer je riječ o intimnoj stvari, ali sam shvatila da je to važna tema. Nakon što sam posvojila prvo dijete, shvatila sam da sam dnevnik napisala kao utjehu, jer nije postojala literatura koja bi mi pomogla. I danas dobivam poruke žena koje kažu da im je moja knjiga poput prijateljice, a to je najbolji kompliment koji možete dobiti.
Kako kao feministica odgajate svoje sinove, koje ste vi i suprug posvojili iz Afrike?
S dječacima je veoma teško, puno je tu testosterona. Trebalo bi više od jedne žene, jer moja doza estrogena nije dovoljna. Moj stariji sin, kojem je 17 godina, je superkul reper, a mlađi se počeo svađati sa mnom oko femicida. Kad mu kažem da muškarci češće ubijaju žene, on mi odmah krene proturječiti, a tek mu je deset. Nažalost, patrijarhat je već odradio svoj posao. To je dokaz koliko je škola moćna, a vi kao roditelj gotovo da nemate utjecaj. Također ih je nemoguće natjerati da pomažu oko kućanskih poslova. Prestala sam kuhati, jer nisu cijenili moj trud, a više im ne perem ni odjeću. Konstantno se svađamo i trenutačno nisam baš dobra majka.
Što mislite o vezama mlađih muškaraca i starijih žena, s obzirom na to da ste to obradili i u svome romanu?
Zašto ne? Dugo mi je trebalo da stvorim neku privlačnost među svojim likovima i pitala sam se jesam li toliko konzervativna da ne mogu zamisliti scenu seksa između mladog muškarca i starije žene. Prvo sam svoj lik morala učiniti financijski ovisnim o Elvire, jer bi inače pobjegao glavom bez obzira. No, seks sa starijom ženom bilo mu je najbolje seksualno iskustvo.
Završili ste biologiju, kako ste počeli pisati?
Uvijek sam pisala, biologija je bila lakši put. Nisam htjela učiti kreativno pisanje, niti studirati njemački. To je bila neka sigurna odluka. Imala sam dobar posao i odlično sam zarađivala, ali sam bila nesretna.
Što radite kad ne pišete?
Volim planinariti. Kad sam doživjela spontani pobačaj, otišla sam na hodočašće po Austriji koje je trajalo mjesec dana i to mi je bila najbolja odluka. O tome će biti moja sljedeća knjiga.