Kanadska književnica, feministička ikona, autorica romana ‘Sluškinjina priča‘, otkriva da su je zlostavljale djevojčice u školi, govori o raspadu prvog braka te o oproštaju od voljenog muškarca.
"Tko želi čitati o nekome tko sjedi za stolom i žvrlja po praznim listovima papira?! "zapitala bi se kanadska književnica Margaret Atwood svaki put kad su je izdavači i milijuni obožavatelja (samo na Twitteru ima gotovo dva milijuna pratitelja) upitali kada će objaviti autobiografiju.
"To je dosadno, smrtno dosadno", odvraćala je autorica romana "Sluškinjina priča", ekraniziranog u istoimeni film iz 1990. te u seriju s američkom glumicom Elisabeth Moss u glavnoj ulozi, koja se prikazivala od 2017. do svibnja ove godine.
Znajući da među njezinim djelima - riječ je o pedesetak knjiga, od romana i poezije do zbirki kratkih priča i publicistike ispisanih tijekom više od šest desetljeća literarne karijere - doista nema autobiografije, jedna od najprodavanijih svjetskih autorica ipak se predomislila.
"Memoari su ono čega se sjećate. Dakle, ono čega se obično sjećate su glupe stvari koje ste učinili, događaji bliski smrti, katastrofe, iznenađujući uspjesi i šale. I to me privuklo", rekla je literarna ikona koja danas radi na ekranizaciji svog romana "The Testaments", nastavka "Sluškinjine priče" koji prati događaje 15 godina kasnije.
Dugo iščekivanom djelu o sebi, objavljenom 4. studenog, dala je naziv "Knjiga života: Memoari". Na naslovnici knjige je ona sama, u crvenom. Prst u crvenoj rukavici drži na usnama, podsjećajući na cover prvog izdanja svog najpoznatijeg djela "Sluškinjina priča" iz 1985. na kojem je nacrtana žena u crvenom s prstom preko usana. Roman je u međuvremenu dobio mnogo izdanja i prodan je u više od osam milijuna primjeraka. Bez obzira na to, Margaret Atwood poručuje da se danas, iako je knjiga tako popularna, opasno približavamo toj viziji svijeta. Diljem svijeta pokušavaju se ograničiti ženska prava koja su se desetljećima smatrala izborenima, poput odluke o prekidu trudnoće, femicid, radna i ekonomska nejednakost žena, digitalno nasilje i mizoginija na internetu: pojavom društvenih mreža žene se suočavaju s novim oblicima prijetnji i zlostavljanja. Ukratko, Gilead je dobrano na vidiku, a prst na usnama Margaret Atwood upozorava na to da je šutnja o onome što gledamo svaki dan - pogubna.
Međunarodni proboj
Kanadska književnica, koja će 18. studenog proslaviti 86. rođendan, nikad nije vidjela kao glasnogovornica feminističkog pokreta. Njezine junakinje nisu klasične heroine, slojevite su, proturječne, uplele su se u mrežu društvenih ograničenja, bore se za pravo na glas, vlastito tijelo i identitet. Feminizam Margaret Atwood seže puno dublje od izvikivanja parola. To joj je donijelo poštovanje, ali i probleme: neki su je smatrali "previše", a drugi "nedovoljno" feministkinjom. Svoj stav sažela je u rečenicu: "Ako feminizam znači da vjerujem kako su žene ljudi - onda sam feministkinja."
Kako je postala međunarodno priznato pero i dvostruka dobitnica Bookerove nagrade (prvi put 2000. za roman "Slijepi ubojica" te 2019. za roman "The Testaments", kad je nagradu dijelila sa spisateljicom Bernardine Evaristo), pojašnjava u memoarima od gotovo 600 stranica. Tom knjigom provlači se lajtmotiv da njezina vizija mizoginog, totalitarističkog i teokratskog društva - nije distopija u klasičnom smislu. Književnica u čijem se opusu ističu prozna djela "Jestiva žena", "Na površinu", "Dama proročica", "Život prije muškarca", "Nevjesta razbojnik", "Alias Grace", kaže da ne piše distopiju nego spekulativnu fikciju. Kao primjer uzima "Sluškinjinu priču": ništa što se tamo događa nije izmišljeno: svi oblici nasilja, zabrane, represije i kontrole ženskog tijela već su se dogodili tijekom povijesti.
Druga važna stvar u njezinim memoarima je zabavna autoironija. Kaže da je svjesna da bi "alkoholne ekscesivnosti, razuzdane zabave i seksualni prijestupi" razigrali radnju u toj knjizi, ali ona, nažalost, nije tako živjela.
"Napisala sam jednu knjigu, napisala sam drugu, počela sam pisati još jednu knjigu", rekla je o svom stilu života za The Guardian koji je nedavno ekskluzivno objavio izvadak iz njezinih memoara - kao "dokaz" da joj je život nezanimljiv.
Vršnjačko zlostavljanje
Ipak, otkrila je da je u djetinjstvu imala sreću odrastati uz roditelje kakve je imala, oca Carla, šumarskog entomologa, i majku Margaret, dijetetičarku i nutricionisticu, koji su oboje bili iz pokrajine Nova Škotska na atlantskoj obali Kanade. Istraživanje kukaca njezina oca značilo je to da je sa suprugom i djecom - Margaret ima dvije godine starijeg brata Harolda, a kasnije je rođena dvanaest godina mlađa sestra Ruth - najmanje pola godine provodio u divljini bez struje, tekuće vode ili telefona. S obitelji je kampirala u šatorima sve dok njezin otac nije uz jedno jezero izgradio drvenu kolibu. Postala je strastvena čitateljica svega što bi joj dopalo pod ruku, od Grimmovih bajki do džepnih izdanja krimića, priča o životinjama i stripova. Već je sa šest godina napisala svoja prva djela, pjesmuljke "Mačke u rimama". Nije pohađala redovnu nastavu (školovali su je roditelji) sve dok nije napunila deset godina: uspjela se kako-tako uklopiti među vršnjake, kad je iskusila "nepredvidivu, prikrivenu, podmuklu, bizantsku prirodu politike moći koju su prakticirale djevojčice od devet i deset godina". Maltretirale su je i ponižavale jer je bila drugačija, sve dok nakon godinu dana muke nije prekinula šutnju i oduprla se tlačiteljicama. Sve što je proživjela uplela je 1988. godine u slavni roman "Mačje oko". Priča prati život i unutarnji svijet slikarice Elaine Risley koja se vraća u rodni Toronto zbog retrospektive svojih radova. Povratak budi sjećanja na djetinjstvo i odnos s trima djevojčicama koje su je maltretirale kad je bila dijete pod podlim izgovorom da joj "pomažu postati bolja osoba". Atwood je, ukratko, razotkrila okrutnosti unutar djevojačkih prijateljstava, nešto što se tada rijetko prikazivalo u književnosti.
Zato ne čudi što je, s obzirom na vlastito iskustvo, izabrala pohađati mješovitu srednju školu Leaside High School u torontskom naselju Leaside. Tamo se, naime, preselila njezina obitelj nakon što je na svijet došla malena Ruth, njihov peti član, a otac obitelji odustao od vođenja supruge i djece na višemjesečne boravke u divljinu.
"Škola puna djevojaka i ničega osim djevojaka bila je moja ideja Devetog kruga pakla", napisala je. U razdoblju puberteta, kad je počela ozbiljnije pisati poeziju, opisala je sebe kao "čudakinju ravnih prsa" s naočalama s rožnatim okvirima, krivim zubom, neposlušnom, kovrčavom kosom (zadržala ju je do danas), astigmatizmom i anemijom. Osim pisanja i čitanja (uključujući i knjige o astrologiji s tim da horoskop za svoj znak, Škorpiona, prati do danas), obožavala je šivati, plesti, peći pite, ukrašavati kolače, plijeviti vrt...
Živahna štreberica
Već je s 14 godina počela izlaziti: kaže kako su se stariji, umjetnički nastrojeni dečki "jednostavno počeli pojavljivati, poput gljiva poslije kiše". Prema školskom godišnjaku, nadimak joj je bio Peggy. Zadržala ga je i kad je 1957. počela studirati engleski i francuski jezik te filozofiju na Victoria Collegeu, na sveučilištu u Torontu. Diplomirala je 1961., a zbog akademskog postignuća dobila je stipendiju Woodrowa Wilsona za upis na poslijediplomski studij po želji (stipendija nosi ime bivšeg američkog predsjednika i bivšeg rektora sveučilišta Princeton).
Margaret Atwood odabrala je Radcliffe College koji je u to doba djelovao u sklopu Harvarda, a 1999. je ukinut i formalno postao njegov dio pa se u njezinoj biografiji danas često navodi to da je 1962. magistrirala na Harvardu. Poznato je kako je dvije godine pohađala doktorski studij: disertacija joj je bila "Engleski metafizički roman", ali ju nije obranila jer je nakon prve objavljene zbirke stihova "Dvostruka Perzefona", koju je sama ručno tiskala i uvezala 1961. godine, htjela što više pisati i objavljivati. Prvu zbirku potpisala je kao M. E. Atwood (E znači Eleanor, što joj je srednje ime) kako bi prikrila da je djevojka. Mislila je da će zbirka biti bolje prihvaćena prikrije li da je žena. Pokazalo se da griješi: zbirka je osvojila kanadsku E. J. Pratt Medal, prestižnu nagradu za poeziju (žiri je, dakako, doznao da je cura) i tako počinje njezina književna karijera.
Margaret Atwood u memoarima autoironično navodi da je u to doba izgledala kao "tvidasto neglamurozna stipendistica" te da se umjesto disertacijom radije bavila istraživanjem dokumenata sa suđenja vješticama u Salemu, što je kasnije iskoristila u "Sluškinjinoj priči".
Prvog supruga, pjesnika Jima Polka, upoznala je dok je studirala na Radcliffeu.
"Peggy i ja smo bili klinci. Oboje smo stigli iz čudnih mjesta. Ona je bila divlja Kanađanka, a ja iz divljine Montane... ali smo se dobro složili", rekao je Polk o njihovu braku sklopljenom potkraj 60-ih. Mnoge je mladenački brak koji je potrajao do 1973. začudio. Tako je njezina kolegica sa studija rekla da je u početku mislila kako je "Peggy bila vrlo tiha, poput miša, štreberski tip djevojke", ali da se pokazalo da "nije bila tiha, već vrlo živahna".
Razlog zbog kojeg je taj brak završio razvodom mogla bi biti činjenica da su oboje pisali. Bila je uspješnija, u intenzivnoj fazi profesionalnog razvoja. Pisala je svoje prve romane i zbirke pjesama, a od kraja 1960-ih do 1972. godine bila je rezidencijalna spisateljica na Sveučilištu u Torontu. Zadatak rezidencijalista je po potrebi držati predavanja i voditi studente kroz učenje i pisanje na konzultacijama.
Pritom ima prostor i sredstva (plaću) za vlastiti literarni rad. Budući da je o Jimu Polku otkrila iznenađujuće malo, čak ni to je li bio s njom u Torontu tijekom tog razdoblja, to bi mogao biti znak da stvari među njima nisu funkcionirale gotovo od početka.
Pisac i folirant
Dodajmo i to da se u domovini tih godina proslavila već prvim romanom "Jestiva žena" iz 1969. koji je privukao veliku pažnju kritike. Priča prati Marian, mladu ženu koja radi u marketinškoj agenciji i zaručuje se za "muškarca iz snova", ali ubrzo počinje osjećati gađenje prema hrani. Taj gubitak apetita postaje metafora otpora prema ulozi žene koja se pod svaku cijenu mora uklopiti u očekivanja društva poput Lego kockice, na uštrb svega što je njoj važno, dok samu sebe iznutra ne izjede. Bio je to gromoglasan ulazak na nacionalnu literarnu scenu: prvi roman donio joj Nagradu guvernera Kanade, među najprestižnijima u domovini. Dodjeljuje se za najbolja kanadska književna djela u različitim kategorijama (fikcija, poezija, drama). Zahvaljujući njoj postala je jedna od vodećih kanadskih autorica. Taj roman postao je kultna knjiga kanadskog feminizma 70-ih, njime se Atwood probila i na međunarodnu književnu scenu. U toj konstelaciji potreba autorica je za brak s američkim literatom imala sve manje vremena i volje, stoga su se 1973. razveli. Istu Nagradu guvernera Kanade osvojila je i 1985. za "Sluškinjinu priču" - rijetkima se to događa dvaput.
Nedugo nakon razvoda od Jima Polka započela je vezu s pet godina starijim kanadskim piscem Graemeom Gibsonom (neki tvrde da su se zaljubili koju godinu ranije). On je bio šarmantan zbir suprotnosti: senzibilan, sjajan pisac, aktivist zaštite okoliša, borac za socijalnu pravdu, a kako mu je otac bio brigadni general kanadske vojske - imao je snagu iskaljenu kućnim drilom koja mu je dobro došla kako bi osvojio ženu poput Margaret Atwood.
Upoznali su se na jednoj zabavi još 1969. dok su oboje bili u braku. Književnik je bio oženjen izdavačicom Shirley Gibson i imao s njom sinove, Matthewa i Graea. Bio je najveća ljubav Margaret Atwood, živjeli su zajedno od 1973. godine, kad im se rodila kći Jess Atwood Gibson, pa do 2019. kad je preminuo u 85. godini.
U memoarima ga opisuje kao romanopisca, foliranta, rasipnika i energičnog čudaka. Sjeća se da je nosio plave traperice, ona "bijelu heklanu čipkastu mini haljinu s drvenim gumbima" kad su se upoznali (Atwood u memoarima, naime, predano bilježi svoje promjene odjeće i frizura). Isprva nije bila svjesna njegova "neplatonskog interesa" za nju sve dok čeznutljivim, ljubavnim pismima nije krenuo u "frontalni napad". Bilo je komplikacija: njegova supruga teško se mirila s njihovom vezom premda je on tvrdio Margaret da su u otvorenom braku.
Kako navodi u knjizi, "Shirley se svim silama trudila zaustaviti zabavu" i ogovarala ju je kao uništavačicu njihove obitelji. No, par se nije dao smesti: imali su ispunjen život gotovo pola stoljeća: vrtlarili su na svom imanju u blizini grada Allistona, Ontario, vozili se kanuom, promatrali ptice i putovali svijetom.
Težak oproštaj
Kasnije su se preselili u Toronto gdje je njezinu životnom partneru 2017. dijagnosticirana vaskularna demencija (nastaje kada mozak ne dobiva dovoljno krvi zbog oštećenja krvnih žila). To je razlog zbog kojeg su posljednje stranice njezinih memoara u tmurnom tonu. Pritom detaljno opisuje njihove posljednje dane u Londonu, tijekom literarne turneje povodom njezine knjige "The Testaments".
"Probudio se noću s užasnom glavoboljom. Do šest ujutro nije mogao govoriti niti pomicati oči, jednu ruku i jednu nogu. Pozvala sam hitnu pomoć... Držali smo se za ruke, kao što smo to često činili", piše u memoarima. Njihova kći Jess i njegov stariji sin iz prvog braka, Matthew (autorica mlađeg ne spominje), stigli su iz Kanade kako bi se oprostili s ocem.
"Stigli su na vrijeme za osmijeh i stisak ruke. Znao je da su tamo. Ranije te godine djeci je objasnio događaj za koji smo svi znali da dolazi. "Ne brinite se za mene, bit ću dobro", rekao im je. "Ali bit će joj teško." Pod "joj" mislio je na mene. To je bila istina", piše u izvatku memoara koji je ekskluzivno objavio The Guardian. Književnica navodi kako su se mnogi iznenadili jer je nakon partnerove smrti u rujnu 2019. nastavila s turnejom. Pojašnjava da je trebala odabrati: zauzet raspored ili prazna stolica?
"Odabrala sam zauzet raspored. Prazna stolica će biti tamo kad dođem kući", zaključila je literarna ikona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....