Nakon dvije operacije koljena i dugotrajnog oporavka, bivša predsjednica Vlade u novoj autobiografiji “Žene koje mašu rukama” piše o tijelu koje se mora naučiti strpljenju. U razgovoru za Gloriju govori zašto ne vjeruje u “ogoljavanje”, kako izgleda život nakon politike i zašto su joj danas najveće ljubavi sin, unuk i pisanje.
Dvije su godine prošle otkako se Jadranka Kosor (72) podvrgnula drugoj operaciji koljena u samo tri mjeseca. Uslijedio je višemjesečni period oporavka u toplicama i na obali, a njezin vjerni suputnik bile su dvije štake na koje se oslanjala pri svakom koraku. Sve dok gotovo godinu dana nakon operacije drugog koljena nije odbacila i drugu štaku. Bila je to "konačna pobjeda", a ona je napokon mogla slobodno mahati rukama.
Svoj je put od samog odlaska na prvu operaciju, pa sve do potpune slobode i ljetnog odmora u društvu unučića Ezre (10), bivša predsjednica Vlade detaljno zabilježila u svojoj novoj autobiografiji, simboličnog naslova "Žene koje mašu rukama", objavljenoj u izdanju Frakture. Njezina četvrta knjiga dospjela je na police hrvatskih knjižara 20. siječnja, a bivša premijerka je u strci koja prati novo izdanje pronašla i vremena za razgovor s Glorijom. U jednom je zagrebačkom restoranu tako naručila espresso i čašu svježe ocijeđenog soka od naranče, elegantna kao i uvijek - decentno našminkana, obučena u crno s neizostavnim detaljem, brošem.
U ovoj ste se knjizi u potpunosti ogolili i otkrili intimne detalje oporavka, ali i iz svog života. Koliko vam je to bilo teško?
Uvjerena sam u to da pisanje o svakidašnjem životu i svakidašnjim problemima nije ogoljavanje, već jednostavno pisanje o životu kakav život jest i o tome što život u poteškoćama donosi. Pitate me to zbog predodžbe i predrasuda o tome kako bi se morao ponašati ili pisati premijer ili premijerka nakon završetka mandata. Mnogi političari jako se boje otkrivati detalje iz svoga života zato što misle da će možda pasti u očima građana, u očima birača. Ja nisam nastojala biti ni bolja ni ljepša nego što zaista jesam ni u vremenima svog dugog političkog pa onda i premijerskog života - nastojala sam biti "relativno normalna". Mnogi su očekivali da ću kao predsjednica vlade uvijek biti blistava, savršeno našminkana i odjevena, a to nije bilo moguće a nije bilo ni potrebno. Političarke nisu manekenke, a ni filmske glumice i jednostavno ne mogu uvijek blistati.
Kad ste počeli pisati ovu autobiografiju?
Ovo je na neki način nastavak moje biografske proze. Nakon Premijerke i Kraljice, dolazi ova knjiga, također biografska proza. Prve rečenice napisala sam možda pet dana nakon prve operacije, kad sam već mogla doći do stola i pomalo sjediti. To su, međutim, bile samo kratke natuknice koje su se razrađivale u vrijeme bezbrojnih boravaka u toplicama. Veći dio knjige napisala sam u proljeće 2025., što je već bilo vrijeme konačnog oporavka, odbacivanja štaka i velike radosti zbog toga. Imala sam silnu potrebu svjedočiti onome što sam vidjela - pisati ne samo o svojim strepnjama i tjeskobama već i o mnogim nevjerojatno hrabrim ljudima koji s fantastičnom dostojanstvenošću podnose terete života. Nisu to samo operacije koljena, kukova, nego i brojne druge dijagnoze a često i besparica. Ja sam se mnogim ljudima iz sveg srca divila - njihove sudbine poticale su me da pišem, da ostanu zabilježene, jer su to stvarni ljudi koje sam upoznala i zaista im se istinski divila. Oni su me osnaživali da ustrajem.
Je li vam trebalo osnaživanja? Je li vam teško pao oporavak?
Disciplinirana sam osoba - prihvatila sam rehabilitaciju kao nešto što se mora odraditi, ustrajno. Radoholičarka sam pa sam i sve vježbe odrađivala s punom snagom, a uz to sam nastojala i pisati. Nisam si davala vremena da budem sama sa sobom i nisam "cendrala" da mi je teško. Prijateljice koje su me posjećivale nisu se prestajale čuditi. "Pa daj, reci da ti je teško", znale su reći. A ja bih samo rekla da je sve dobro i da idemo na kavu. Bilo je trenutaka kad mi je bilo jako teško koje nisam podijelila, pogotovo dani nakon druge operacije, ali se tome ne želim više vraćati.
U vrlo ste kratkom roku išli na dvije operacije - je li to bio početni plan?
Prvi put mi je dr. Hašpl rekao da bih trebala operirati lijevo koljeno 2015. godine, ali sam ja to odgađala. Još samo prije četiri godine sam rekla da neću na operaciju ali sam ipak, na jesen 2023., morala odlučiti i to je bilo u sekundi. Početni plan bio je operirati drugo koljeno možda za godinu dana. No, kako sam prvo operirala desno, lijevo je potpuno otkazalo zbog dodatnog opterećenja. I onda sam morala u roku od tri mjeseca operirati i lijevo koljeno, što je dosta zahtjevno i hrabro i za puno mlađe osobe, sad to znam. Nakon cijelog ovog iskustva, mogu samo reći - žao mi je da se nisam odlučila na ove operacije prije 15 godina. Da sam operirala lijevo koljeno prije deset godina, vjerojatno ne bih do kraja uništila desno. Ali, kroz ovaj proces sam naučila i puno detalja o sebi - hrabro sam to podnijela, bez samosažaljevanja.
Što vam je bilo najteže?
Godinama sam živjela u bolovima, naučila sam se na njih, iako su ovo drugačiji bolovi. Ali, kako su mi ovo bile prve operacije u životu, imala sam strahove oko zacjeljivanja rana. Nisam hipohondar, ali sam tad sama sebi djelovala hipohondrično. Strašno sam se bojala kako ću s tim ranama, pa s vodom koja će doći na njih. Ali kasnije sam u razgovoru s drugim ljudima shvatila da je to mnoge morilo.
U jednom trenutku, nemoć vas podsjeti i na porod i prve dane majčinstva. Mislite li da je danas majkama lakše?
Apsolutno. Prijateljica je nedavno dobila unuka - to je cijela mašinerija koja opslužuje, sa svim mogućim i nemogućim aparatima u službi. Meni nitko nije pomagao, ja sam bila potpuno sama. Čak je i muž vrlo brzo otišao na službeni put, ostala sam potpuno sama s tek rođenim djetetom - to su zaista bile traume. Bila je strašna zima - ja sama sa sinom na minus 20, minus 25, pa nestalo struje... Strah koji sam tad proživjela ostaje i ostavlja tragove. A i živjela sam u specifičnim uvjetima - kad se moj sin Lovro rodio, živjeli smo u Velikoj Gorici, suprug je radio u Zagrebu kao novinar, često je putovao i ja sam ostajala sama, bez ičije pomoći.
Kako vam je bilo kasnije balansirati poslovne i majčinske obaveze?
Neprekidno sam imala taj osjećaj grižnje savjesti. I u vrijeme dok sam se bavila novinarstvom, bio je rat i stalno sam se grizla da sam premalo s njim. Kad sam ušla i u politiku, bio je mali. Zato, čim bih obavila svoj posao, nisam išla na večere i druženja, već sam trčala doma. To mi je bilo najvažnije, to me stabiliziralo. I kad je odrastao, ja sam svejedno jurila doma. Znali su me čak i zafrkavati da trčim doma jer imam malu bebu, a on je imao 17-18 godina. Nije lako biti majka, osobito kad nemate dodatnu infrastrukturu za pomoć. To je bilo najteže razdoblje u mom životu, kad sam se jako malo smijala jer sam bila neprekidno zabrinuta. Ali postavila sam kao prioritet obitelj, moju mamu i sina. Tako sam svake subote za njih radila gibanicu i to je bio moj ritual utjehe.
Kuhate li i dalje?
Da, svaki dan kuham, to me baš opušta. Kuham raznoliko, ali kad kuham za sebe, izbjegavam meso, tako mi najviše odgovara. To su, ja ih zovem, siromaška jela - krpice sa zeljem, rižoto s tikvicama, lazanje od leće, sekeli gulaš, žličnjaci s jajima i zelenom salatom... Povrće na sve načine. Kuham često i za svoju obitelj, pa unuku kuham svaki petak - dolazili prije ili poslije škole, ali petkom je ručak kod "Greni". On je progovorio dok su živjeli u Americi, pa je tako došla i Greni, od "grandmother".
Unuku i sinu ste posvetili i knjigu, koliko ste bliski?
Unuk je moje sjajno društvo. Znamo se tako dobro zabaviti, sadržajno razgovaramo o mnogim stvarima. Naučila sam ga da voli filmove i kad je bio jako mali, počeli smo gledati "Titanik". Ja sam njemu morala objašnjavati što se događa, ali je divota promatrati njegovo odrastanje, upijanje znanja, njegov napredak. Kad dođe k meni, kaže da je došao na godišnji odmor. I da, imamo naše rituale - omota se u mekanu kućnu haljinu, uzme jastučić i dekicu koje zove rodbina i onda krene naš filmski maraton. Ali, sada, dok mi razgovaramo, on još uvijek ne zna da je jedna priča posvećena njemu jer sam knjigu zamislila i kao dar unuku. Puštam mu da je sam pročita i to sazna.
Je li vaš sin Lovro, profesor komparativne književnosti, pročitao knjigu prije objave?
Da, bio je prvi čitatelj istoga dana kad sam rukopis poslala nakladniku, kad je sve bilo gotovo. Čestitao mi je i rekao da sam napisala još jednu dobru knjigu.
Pišete li i dalje?
Da, da. Zadnju rečenicu sam napisala prije četiri dana, a čini mi se kao da je bilo jučer. Dani jednostavno lete, ali uvijek pokušam barem nešto zabilježiti - nije dnevnik ali nešto slično. Najbolje pišem prijepodne, u apsolutnoj tišini. Imam radni stol, ali u posljednje vrijeme pišem za kuhinjskim stolom. Pišem i lako i teško - često puta mi misli naviru brže od onoga što ja mogu pisati, a često puta ne. Znam što želim reći, ali ne mogu naći dovoljno riječi, pa onda ustajem, šećem, hodam, brišem prozore, brišem parkete, i onda se vraćam pisanju. Sad opet pišem neke razbacane priče, možda će to postati knjiga jednoga dana.
U knjizi prepričavate i susret nakon 58 godina s čovjekom u kojeg ste tada bili zaljubljeni. Ima li dejtanja u 70-ima?
Ne, ne. Ljubav je teško opisiva, ima ih mnogo, ljubav nije samo ona između žene i muškarca. A čovjek kojeg spominjete, u njega nisam bila zaljubljena, imala sam samo 14 godina kad smo se upoznali, a on me pratio 58 godina, izdaleka. Moje ljubavi danas su prema sinu, unuku, obitelji, sjećanje na majku i ljubav prema pisanju.
Zahvaljujemo Modul i Nunc Concept Storeu na ustupljenoj lokaciji za snimanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....