Novi radovi Domagoja Rogine materične su i ekspresivne slike s temama iz prirodnog svijeta, kojima umjetnik progovara o svome iskustvu, kao i općenito ljudskom iskustvu i mogućnosti samospoznaje.
Domagoj Rogina, rođeni je Varaždinac čija umjetnost oduševljava od trenutka kada se javno krenula predstavljati. Slikarstvo u klasi Damira Sokića diplomirao je na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnik je godišnje nagrade HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika 2022. godine, a dosad je izlagao na tridesetak skupnih izložbi od kojih izdvaja Bijenale slikarstva, 13. i 15. Erste Fragmente te 32. i 35. Salon mladih. Samostalno je izlagao osam puta. Od 2018. godine radi kao profesor likovne kulture u Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu. Razgovarali smo o novoj izložbi intrigantna naziva "Tlo" koju možete pogledati u Galeriji Forum do 16. ožujka. Kustoski dio posla pripremio je Feđa Gavrilović.
Izložba se zove "Tlo" iz očitih i možda – neočitih razloga?
- Naslov "Tlo" ujedinjuje sve izložene slike. Tlo je dom planinama koje niču iz njega, oceanima i morima koje ga pokrivaju, na tlu se podiže šator i skrivaju se portali. Tlo je temelj, simbolizira staloženost, sigurnost, gravitaciju koja nas prizemljuje. Iznad tla je život koji nam je svima poznat. Ispod tla je opet neki drugi svijet koji rijetko istražujemo. Možda se naslov "Tlo" podsvjesno nametnuo jer slikam zemljanim tonovima u gustim nanosima boje i ostavljam trag kista, kao otisak stopala na blatnom tlu.
Što biste rekli da je dominantna motivika vaše nove izložbe i kako ste je odlučivali, inaugurirali?
- Rekao bih da su to pejzaži. Možda je bilo lakše i pametnije naslikati 13 slika koje prikazuju planine. Kad prije novog ciklusa naručujem slike ne znam što će točno biti na njima. Stvaram sliku po sliku, različitih dimenzija, slikam motive koji me u tom trenutku najviše nadahnjuju. Takav, direktan i otvoren pristup mi je najprirodniji. Ipak sve te slike kad ih staviš na hrpu imaju neku poveznicu. Stvarao ih je isti autor s istim fascinacijama i težnjama, s istom slikarskom filozofijom i pristupom, tražio je najbolje rješenje za svaku od njih. Smatram da ta komplikacija s različitim slikama u konačnici daje izložbi zdravu dinamiku.
Kako se selekcija vrši?
- Prvi dio selekcije radim još u ateljeu. Svaka slika koja malo previše odskače od ciklusa, bilo motivom ili načinom kojim je naslikana ostaje sa strane. Zatim prije transporta u galeriju biram preostale slike. Zadnja faza je postavljanje slika u galeriji. Tada se isprobavaju razne varijante postava. Nema nekog isprobanog recepta kojeg se držim. Oslanjam se na unutarnji osjećaj. Mora postojati smisao na više razina. Možda je najbitnije da slika sliku ne guši nego oslobađa. Slike bi se trebale moći gledati svaka zasebno i kao cjelina. Vrlo često neke s kojima sam zadovoljan, otpadnu u završnoj selekciji, jer ne doprinose cjelini.
Tematski okvir se širi, nastavlja?
- Tematski okvir se širi, ali vrlo postepeno i polako, i ne toliko linijski. Često poželim naslikati novu verziju nekog "starog" motiva, morskog psa ili planine. Zanima me što ću naslikati drugačije, što mogu unutar tog motiva otkriti u ovom trenutku. Upravo iz tog razloga se teme toliko ne mijenjaju, nego se produbljuju.
Što vam se čini da je to što motivira vaše stvaralaštvo, van motiva i inspiracija?
- Potreba da slikam, to me vuče u atelje. Ideje mi se stalno motaju po glavi pa imam veliku potrebu realizirati ih i prenijeti na platno. Veseli me mogućnost slike i slikarskog procesa. U cijeloj priči motiv stvarno nije toliko bitan. Da mi netko kaže naslikaj kontejner, pronašao bih način da ta slika izgleda dobro, da uživam u procesu, da taj kontejner prilagodim svojem rukopisu, da unutar tog motiva nađem zadovoljstvo. No, ono što zbilja radi razliku i daje smisao cijeloj slici je taj intimni, osobni dio. Kad u nekom motivu prepoznaš simboliku koju usko vežeš uz sebe, uz onaj najdublji dio, to je onda nešto vrijedno. Što su slike iskrenije i osobnije, to si više ponudio gledatelju.
Kako i kada disciplinirate svoju umjetničku praksu, uz rad u školi?
- Radim do 13 tako da nakon posla krećem u atelje. Obično putem, od Nazorove do Preradovićeve, hodajući razmišljam di sam stao sa slikom i koji je idući korak. Dolazim spreman u atelje i krećem odmah sa slikanjem. Veći dio slikarstva leži u promišljanju, u povezivanju dvaju svjetova, intimnog i stvarnog s ovim imaginarnim.
Kada je, ako ikada - slika gotova?
- Slikar jednostavno mora osjetiti da je gotova. Kad nisi siguran, sliku je najbolje okrenuti, pustiti je tjedan ili dva i onda je ponovno okrenuti i vidjeti ima li rješenja ili je slika gotova. Naravno, uvijek se nameće i to pitanje: može li slika ikad biti gotova? Izgleda da je to stvar odluke, ali i karaktera. Moje mišljenje je da je nepotrebno vraćati se na staru sliku iako sada imaš bolju ideju kako bi ona trebala izgledati. To je pomalo kao da mijenjaš prošlost, nešto što se već desilo, a desilo se s razlogom. Dobio si iskustvo koje te naučilo nečemu.
Kakva je vaša slikarska, a kakva intimna stvarnost i koliko se napajaju i grade jedna drugom?
- Definitivno se intimna stvarnost i slikarska isprepliću i grade jedna na drugoj. Postoje mnogi pristupi slikarstvu i mnogo je načina kako se likovno izraziti. Prije nego krenem sa slikanjem puno razmišljam i puno analiziram o ljubavi, mržnji, patnji, sreći, voljenju, miru, pripadnosti i to na prvu nema puno veze s umjetnošću. No, to su vrlo jasne, a opet kompleksne teme na koje ne možeš staviti točku. Na mnoge od njih. I zato kroz te fundamentalne teme razvijam senzibilitet koji je bitan za vizualni identitet slike. Slikarstvo također treba pojednostaviti, barem tematski. To ne znači da će slike biti siromašnije, baš naprotiv. To znači baviti se slikanjem dok slikaš, a teorije pustiti po strani. Nemam potrebu kroz slikarstvo progovarati o aktualnim temama u svijetu. Smatram da slikar kroz svoj rad gledatelju treba otvoriti portal prema svojoj nutrini, svojim mislima i iskrenim pristupom gledateljima otvoriti neke nove svjetove.