Film ‘Zona interesa‘ britanskog redatelja Jonathana Glazera je mnogo više od banalnosti zla – fraze koju je filozofkinja Hannah Arendt skovala dok je pratila suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu 1961., pa je razumljivo da je postala jednostavan način objašnjenja uznemirujućeg filma o životu zapovjednika Auschwitza. U izvještavanju sa suđenja, Arendt je zabilježila kako je Eichmann govorio u frazama i klišejima čime je pokazao nedostatak razmišljanja svojom glavom. I upravo zato je bio savršeni vojnik firme: Treći Reich je bio poznat po svojim jezičnim i govornim kodovima.
Nacistički jezični propis i njegov specifičan birokratski vokabular bio je do ekstrema eufemistički. Ubijanje je postalo otpremanje, nasilna migracija preseljenje, a masovno ubijanje Židova konačno rješenje. Kada ono što radite milijunima svojih susjeda nazovete posebnim tretmanom, ne morate puno razmišljati o čemu se zapravo radi. Film u kojem se svih 105 minuta trajanja osjećate kao da pijete otrov, prati zapovjednika logora smrti Rudolfa Hössa (stvarni lik kojeg glumi Christian Friedel), koji tek zid dijeli od njegova doma. On živi u velikoj kući sa suprugom Hedwig (glumi je izvrsna Sandra Hüller), petero djece i nekoliko sluškinja, od kojih je barem jedna Židovka. Glazerova prilagođena adaptacija romana britanskog pisca Martina Amisa, koji je umro prošlog svibnja na dan premijere filma u Cannesu, mučna je priča koja budi egzistencijalni strah.
Riječ je o jednom od najboljih filmova snimljenih prošle godine, nominiranom za pet Oscara i devet BAFTA-i. Obitelj Höss je u prvom planu ‘Zone interesa‘. Gledamo ih na pikniku, obiteljskim večerama, kako provode vrijeme družeći se u vrtu, uživajući u stakleniku i bazenu, dok je istovremeno cijela generacija Židova osuđena na smrt. Glavni likovi veoma rijetko pričaju o logorašima, ali i ne trebaju. Ni u jednom trenutku ne vidimo nasilje, ali ono je stalno u našim mislima. Nema potrebe pokazati uništenje jer ga osjećamo u svakom trenutku – zahvaljujući likovima koji su otupjeli na smrt, unatoč tome što ih samo zid dijeli od koncentracijskog logora gdje je stradalo više od milijun ljudi. Najvažnije od svega, film ne upada u klopku dehumanizacije. Odbija Holokaust svesti na filmski spektakl. Jednako važno je što redatelj ne daje crtu ljudskosti obitelji Höss, već otkriva zašto su odbacili i ono malo što je ostalo od nje. Zastrašujuća je spoznaja da bismo svi mi mogli biti ta obitelj - uživati u bazenu i brinuti o vrtu dok kakofonija genocida biva sve jačom. ‘Zona interesa‘ stvara stanje krajnjeg užasa: kadrovi su često statični (redatelj je po kući postavio skrivene kamere, tako da glumci nisu bili svjesni gdje se nalaze), prikazujući koliko je situacija u kojoj se nalaze postala normalna.
Reći da film opisuje banalnost zla znači samo zagrebati po površini. U ključnim trenucima Glazer pozornost gledatelja skreće na činjenicu da se obitelj nije ogradila od oca – masovnog ubojice. U jednom trenutku pater familias dobiva premještaj, ali Hedwig inzistira na ostanku, govoreći da je sretna sa svojim životom koji su za svoju djecu izgradili u Auschwitzu. Isprva se čini da je vezana za bazen, lijepi vrt i materijalne stvari, no kako vrijeme odmiče postaje vam jasno da je pronašla utjehu u blizini okrutnosti – možda je opčinjena njome. Na kraju, vrt i bazen može biti izgrađen bilo gdje drugdje. Ali ona ih želi baš ovdje. U tom trenutku, gledamo kako njezina suzdržanost prerasta u očaj, gdje je preuzima glad za moći. Kada dobije izbor, Hedwig odlučuje zadržati dom gdje su njezini ‘susjedi‘ svakoga dana pretvarani u pepeo.
Glazer nam daje minimalni uvid u njihovu prošlost: ovo nije film gdje postoje ‘dobri nacisti‘ za koje navijamo. Čujemo Hössove kako pričaju o svakodnevnim stvarima, ali u pozadini je ambijentalna buka, slična zujanju stroja, zvukovi peći u daljini, isprepleteni s povremenim pucnjevima i zavijanjem. Da bismo čuli što se događa u kući, moramo ih malo utišati. Bilo bi neoprostivo i krivo reći da je ‘Zona interesa‘ film o ljudima koji žive u blaženom neznanju. Oni točno znaju što se dešava; samo su disocirani. Höss govori o ubijanju tisuća Židova kao da je riječ o zanimljivom problemu koji treba riješiti, ali to je njegov posao. Jezovitija je činjenica što njegova obitelj zna. Hedwig, koja ponosno kaže svojoj majci da je dobila nadimak ‘kraljica Auschwitza‘, divi se bundi logorašice te isprobava ruž pronađen u džepu. Jedan od najgorih prizora je igra dvojice sinova u vrtu - stariji zaključa mlađeg u staklenik i potom imitira puštanje plina. Jedini član obitelji koji ne uspijeva ignorirati horor je beba, koja urla čim se zapale peći za kremaciju.
U tim scenama vidimo koliko su likovi bešćutni i sebični. Film gdje se strava odvija usred bijelog dana upravo daje odgovor na pitanje zašto su ljudi u stanju činiti strahote. U stanju su organizirati druženje u vrtu dok prekoputa ljudi umiru u plinskim komorama. Jonathan Glazer nas poziva u takvu kuću, iako nam ne dopušta da se u njoj udomaćimo. Umjesto toga, zauvijek se moramo boriti s onima kojima je to uspjelo.