"Cijeli moj život je ogroman bunt. Čelo je oduvijek bio limitiran instrument – a s njim se nastupalo od dvoranica do glazbenih zavoda", govori nam naš violončelist svjetskog glasa koji će u listopadu ove godine nastupiti u zagrebačkoj Areni.
Hauserov stil izvedbe može se opisati kao elektičan: jedinstveni spoj violončela koji spaja ljepotu, eleganciju različitih izraza s pravim pop i rock elementima. Royal Albert Hall, Sydney Opera House, Madison Square Garden tek su neka od važnih institucija na kojima je ovaj umjetnik predstavljao svoj rad oduševljenoj publici. U svojoj samostalnoj karijeri, nakon okončanja dua 2Cellos, Hauser i dalje briljira. Prije zagrebačkog nastupa, čekaju ga Francuska, Armenija, Italija, Švicarska, a nakon Njemačka, Nizozemska, Izrael, Velika Britanija...Ukratko, ne da se nabrojati. S Hauserom smo otvorili nekoliko tema: opsjednutost, moć, rad, strast, privatan život.
S obzirom na pjevušenje neposredno prije ovog našeg sjedanja i početka razgovora - zanima me, pjevušite li stalno? I je li to iritantno po ekipu oko vas?
- Stalno nešto pjevušim. Često sam sam, sva je sreća, pa mnogi ne moraju trpjeti moju opsjednutost glazbom. Stalno sam u potrazi za inspiracijom i stalno sam, metaforički govoreći, u oblacima.
Kada ste shvatili da se u suštini, radi baš o opsjednutosti?
- Vrlo mlad. Roditelji tvrde da sam još kao jako mali dečko ulazio u svoj svijet, često sam ignorirao realnost oko sebe. To se do dan danas nije promijenilo. Ignoriranje je u suštini nevjerojatna moć jer mi je omogućila da se fokusiram na ono što stvarno volim i želim. Nikakav utjecaj nije dopirao do mene, niti od društva niti od vršnjaka.
Ta je moć danas i realna i materijalizirana. Nastupate po cijelom svijetu i vaše javno djelovanje ima realne efekte. Što vam se čini da uz glazbu još „morate” pokazati svijetu?
- Možda najvažnije je to da mogu pokazati kako se zaista sulude i nevjerojatne stvari u životu mogu dogoditi, ako vjerujete, ako stvarno ne odustanete, ako ste strpljivi, ako ne padaš pod utjecaj okoline.
Ali, i komponenta rada nije zanemariva, dapače?
- Najvažnija komponenta je kontinuitet, što je zapravo najteže. Ljudi uglavnom nešto žele, ali brzo odustanu čim zapnu na prvoj prepreci. Poanta je u neodustajanju, u tome da stalno ideš naprijed.
Koliko danas vježbate?
- Danas radi niza drugih obveza manje, ali kao dijete i mlada osoba opsesivno sam vježbao. S osam godina sam počeo svirati violončelo, a s četrnaest sam se potpuno zaljubio u taj instrument. Svirao sam i kroz dan i kroz noć, čista opsesija.
Nedostaje li vam dokolice u ovim prenatrpanim rasporedima?
- Meni to gotovo da nije potrebno jer se dobro osjećam u svojoj koži. Tek s tom pretpostavkom se dolazi do harmonije, a ona možda jednim dijelom i jest dokolica.
Buntovnik s čelom – naziv je vaše turneje. Gledano retrospektivno – što je bilo najbuntovnije u otporu spram velikih i raznorodnih institucija klasične glazbe? Vjerujem da nije blagonaklono dočekano vaše koketiranje s pop-glazbom.
- Cijeli moj život je ogroman bunt. Čelo je oduvijek bio limitiran instrument – a s njim se nastupalo od dvoranica do glazbenih zavoda. Nije se moglo niti sanjati da će netko biti u stanju puniti arene ili stadione, završiti s najvećim legendama različitih glazbenih žanrova. U tome leži bunt – u činjenici da sam vidio kako je to sve moguće i da sam to sve sebi dopustio. Pravila su mi od malih nogu išla na živce. Uvijek sam svirao na neki svoj način, po nekom svom feelingu. Vidio sam da to publika želi, hoće, traži i da nerijetko plače. Tobože znalci uvijek imaju svoju kruta pravila od kojih ne odustaju.
Ipak, dobili ste mnoge nagrade i profesionalne akreditacije?
- Da, nekada me jednostavno nisu mogli zanemariti.
U susretima i suradnjama s velikim pop zvijezdama, što vam se učinilo kao najvažnija lekcija, pouka ili zajednička osobina koju uglavnom dijele?
- Ljudi uglavnom ne razumiju da ljudi koji su na vrhu u svom poslu su u pravilu veliki radnici. Osobno znam da Elton John sebe ostavlja 200% na pozornici. To su uglavnom ljudi koji ne staju. Od njih sam naučio da je predanost pretpostavka. Pravi zanat je pretpostavka. Moraš sve odraditi: od klubova, barova do arena. Nema instant rješenja. Moraš strpljivo odraditi tisuće koncerata, intervjua, korak po korak. Bez preskakanja. Takva je i moja dosadašnja priča.
Nema žala za privatnim životom?
- Ne, jer ja to ne razdvajam.
Koji je bio najizazovniji prostor u kojemu ste bili? Je li to bio Royal Albert Hall u Londonu? Kojim je prostorom bilo najteže ovladati?
- Royal Albert Hall kao dvorana je zaista nešto posebno, simbol nečeg veličanstvenog. Najljepši koncerti koji su se dogodili bili su uglavnom na prirodnim mjestima. Zvijezde, nebo, mjesec kao okvir. Naša pulska Arena je zasigurno jedna od najljepših svjetskih pozornica. Red Rocks u Americi su to mjesto, svakako. Arena u Veroni me oduševila. Unutrašnje arene su više manje slične.
Album koji promovirate na ovoj turneji zove se „The Player”, a u sebi taj naziv skriva nekoliko konotacija i značenja.
- Život je igra. To je sve što mogu reći. A ja tek jedan od igrača.
Kako se osjećate kao izvođač, van svog instrumenta? Vi ste i glumačko biće, vaša facijalna ekspresija kao i tjelesna postura gotovo da su jednako važni kao i sam zvuk koji dolazi iz instrumenta?
- Jedina je stvar u tome da ja apsolutno ne glumim. To što ljudi vide, stvarno jest tako. Iako vide jedan posto. Takav sam uvijek. U zanosu, u mašti, u bajci. Takva je moja realnost koju publika može doživjeti kao „sample”ili „trailer”.
Koja glazba vas danas inspirira?
- Patim za starim melodijama, legendama. Uvijek sam bio stara duša. Volim evergreene, romantiku. Danas mi se čini da to nije toliko važno, kao da se malo izgubilo.
Zašto vam se to čini i planirate li nove obrade?
- Zato što mlađe generacije ne slušaju Dean Martina, Julia, Olivera. Široki je dijapazon za čelo. Volim tu raznovrsnost i romantiku povrh svega.
Što je i gdje je romantika danas? Opasno je oruđe, zar ne?
- Romantika u glazbi su prekrasne melodije, balade koje diraju u srce i dušu. Audio i vizualno mora postati jedno. Volim klasične spojeve: najljepše zalaske sunca, najljepša lokacija, najljepši aranžman i prekrasna dama.
Kako prekrasna dama izgleda?
- Prekrasno i neupitno.
Gdje vam je dom, zapravo?
- Cijeli svijet je moj dom. Često dođem vidjeti svoje u Istru pa je utoliko to najbliže tomu.
Kakav nas koncert u zagrebačkoj Areni očekuje?
- Najbolji. Ja sam showman. Želim da to bude jedan od najboljih spektakala. Želim da publika osjeti cijeli dijapazon emocija. Trajat će možda dva sata.