Novinar Damir Leljak donosi putopis iz najveće afričke države koju putnici neopravdano zaobilaze iako nudi mnogo - od mora, planina i pustinje, do neprocjenjivog arheološkog blaga i gradova s francuskim utjecajem.
Postoje neke predivne zemlje koje putnicima iz određenih razloga izmaknu s radara, a među tim još neistraženim, nerazvikanim i nekomercijalnim destinacijama svakako je Alžir. Iako je riječ o najvećoj afričkoj državi - s brojnim prirodnim, kulturnim i gastronomskim različitostima - turizam ondje nije toliko masovan kao kod njenih susjeda Tunisa i Maroka.
Neki zaziru zbog dugogodišnjeg građanskog rata (iako je završio prije više od dvadeset godina), a zbog bogatih nalazišta nafte i zemnog plina Alžir nije ni toliko ovisan o turizmu. S jedne strane je dobro da je sačuvao autentičnost, a s druge je šteta ne vidjeti tolike ljepote. To više što je iz moje perspektive, a i onih koji su ga također posjetili, vrlo siguran. I povoljan. Povratna avionska karta se iz Zagreba preko Frankfurta do glavnog grada Alžira, koji se također zove Alžir, može kupiti već za 250 eura.
LJUDI KAO NAJVEĆA VRIJEDNOST
Prije toga u alžirskoj ambasadi u Zagrebu treba izvaditi vizu koja stoji 80 eura, a detalji se nalaze na njihovoj internetskoj stranici. Veleposlanica je Nakhla Kechacha, koja ruši predrasude o podređenosti žena u arapskom svijetu. U Alžiru sam upoznao liječnice, profesorice engleskog jezika, hotelske menadžerice, službenice u telekomunikacijskoj tvrtki, buduće odvjetnice... I žene, i muškarci, i djeca izuzetno su otvoreni u komunikaciji: ljubazni, znatiželjni i velikodušni, ali nenametljivi. Nema nasrtljivih trgovaca i ugostitelja, čak ni cjenkanja karakterističnog za zemlje Magreba.
Na spomen Hrvatske većina će spomenuti Luku Modrića, jer Alžirci su zaluđeni nogometom. Mnogi su poželjeli fotografirati se sa mnom, dodati me na društvene mreže pa sam se osjećao kao zvijezda. Ljudi su me u Alžiru definitivno najviše oduševili. Nakon toga atrakcije, a njih je toliko da bih se u Alžir trebao vraćati mnogo puta.
DAŠAK PARIZA
Nemoguće je u dva tjedna vidjeti sve što nudi pa treba imati jasan plan. Dobro je što su unutarnji letovi povoljni - karta je u prosjeku 30 eura - pa se bez problema može putovati s jednog kraja zemlje na drugi. U glavni grad i jednu od najvažnijih luka Sjeverne Afrike sletio sam u noćnim satima. Vozeći se taksijem ulicama Alžira, koji ima više od 4,5 milijuna stanovnika i leži u istoimenom zaljevu Sredozemnog mora, ostao sam zatečen avenijama, parkovima i raskošnim palačama koje su me podsjetile na Pariz. Država je, naime, od 1830. do 1962. bila pod vlašću Francuza pa su ostali brojni utjecaji.
Iz kolonijalnih vremena potječe i monumentalna zgrada pošte - Grande Poste - blizu koje su brojni trendovski restorani, kafići i slastičarnice. Cijene su više u odnosu na neke druge dijelove grada (slične kao u Hrvatskoj), a isto je i u četvrti Hydra gdje živi viša klasa.
MUZEJI I PALAČE
Suprotnost je Kazba, najstariji i najautentičniji dio Alžira, zbog čega je od 1992. pod zaštitom UNESCO-a. Karakteriziraju ga uske i strme ulice, zbijene kuće i trgovine, hamami i tržnice, džamije i islamska groblja, nadsvođena stubišta i murali. Djeluje poput labirinta pa je za obilazak dobro uzeti lokalnog vodiča. Gradom je zbog gužvi i kaosa najbolje hodati, a udaljenosti se najlakše prelaze metroom, drugim najstarijim u Africi nakon onog u Kairu. Iznimno je povoljan i taksi Yassir, s tim da aplikaciju možete instalirati tek kad uzmete lokalnu SIM karticu.
Glavni grad ima bezbroj zanimljivih mjesta, a među njima su otomanska palača Rais, koju zovu još i Bastion 23. Zapravo je to kompleks palača i kuća čija je gradnja trajala od 16. do 18. stoljeća. Tu su još i Muzej lijepih umjetnosti, Muzej prapovijesti i etnografije Bardo, Nacionalni muzej starina i islamske umjetnosti, Muzej moderne umjetnosti...
VJERSKA TOLERANCIJA
Svojevrsna gradska oaza je botanički vrt Hamma iz 19. stoljeća. Prostire se na 58 hektara i ima oko 1200 vrsta biljaka iz raznih dijelova svijeta. Otamo se žičarom dolazi do jednog od simbola grada - spomenika mučenicima koji su poginuli u ratu za nezavisnost. Podignut je 1982. na 20. obljetnicu neovisnosti, a visok je 92 metra. Čine ga tri betonska palmina lista, kip jednog od glavnih boraca te vječni plamen. Ljubitelje sakralne umjetnosti oduševit će Bazilika Majke Božje Afričke, sagrađena u 19. stoljeću na 124 metara visokoj klisuri s koje se pruža veličanstveni pogled na Alžirski zaljev. Izgradnja je trajala četrnaest godina, glavni arhitekt je bio Francuz Jean Eugene Fromageau, a iako je riječ o katoličkoj crkvi, na apsidi stoji natpis: "Majko Božja Afrička, moli za nas i za muslimane". Fascinantna je i džamija Djazair. Treća je najveća na svijetu, prostire se na 20 tisuća četvornih metara, a otvorena je 2019. nakon sedmogodišnje gradnje.
KLEOPATRINA KĆI
Iz Alžira se može otići i na neki jednodnevni izlet, a moja preporuka je obalni grad Tipasa. Ima razvijen turizam i noćni život (za razliku od grada Alžira) te lijepe pješčane plaže i izvrsne riblje specijalitete. Cijene su pritom znatno niže od onih u Hrvatskoj. Poznata je i po ostacima rimskog grada na obali Sredozemnog mora te takozvanom Mauzoleju Mauritanaca iz 3. stoljeća prije Krista. Zapravo je to grobnica numidijskog kralja Jube II. i njegove žene Kleopatre Selene II., kćeri egipatske kraljice Kleopatre i rimskog državnika Marka Antonija. Oduševljava činjenica što na povijesnim lokalitetima u Alžiru nema gužvi kao, primjerice, u Egiptu, a cijene ulaznica su manje od eura. Inače je u Alžir najbolje putovati u jesen, kad vrućine popuste, a vrijeme je još dovoljno lijepo. Tada ima i mnogo ukusnog voća i povrća - datulja, grožđa, maslina... - jer Alžir ima plodna polja i razvijenu poljoprivredu.
ŽIVOT U SAHARI
Iz Alžira se za sat i 20 minuta avionom dolazi do Ghardaie, pustinjskog dijela zemlje gdje za domaće stanovništvo i turiste vrijede posebna pravila. Vidjelo se to već na tamošnjem aerodromu. Službenici su pomno pregledali putovnice, a onda su nas policijska vozila - zbog brige za sigurnost turista - pratila do hotela Akham. Bio je to mali resort u kojem noćenje s doručkom stoji 50 eura. Vrijedilo je svakog centa, jer to zdanje ima predivne sobe, vrt s palmama i cvijećem, maleni bazen te vrhunsku uslugu i hranu. Oduševili su me kus-kus, devino meso koje je nalikovalo govedini, razne verzije šakšuke (poširana jaja u umaku od rajčice) te mahdjouba (tanke lepinje punjene rajčicom). Uz to je bilo servirano miješano povrće, grožđe i datulje kojih na tom području ima više od osamdeset vrsta. Zanimljivo je da u jelima ne dominiraju začini pa su Europljanima okusi ipak prihvatljiviji.
PRAVILA ODIJEVANJA
Ghardaia je osnovana početkom 11. stoljeća i jedan je od sedam utvrđenih gradova u dolini M‘zab na sjeveru Sahare. Dva grada su novija, a pet drevna i pod zaštitom UNESCO-a. Nikad nisu bili pod utjecajem kolonizatora pa su sačuvali autentičnost, a to znači da su građeni od prirodnih materijala poput pijeska i gline. Uske ulice štite od vrućine i pustinjskog vjetra, a na vrhu gradova dominira toranj džamije nalik piramidi. Stanovnici se zovu Mozabiti, pripadaju narodu Berbera, a prakticiraju posebnu vrstu islama koja se zove ibadizam. Taj dio zemlje je konzervativniji pa nema alkohola, pušenja na otvorenom, a na javnom mjestu treba biti prikladno odjeven. Muškarci tradicionalno nose vrećaste hlače, a žene bijelu odoru pokazujući samo oči. Jedno oko ako su udane, a oba ako nisu. Pritom je zabranjeno fotografirati ih. Razgledavanje je moguće samo uz vodiča i vozača, a naš je bio simpatični Ider.
NAJLIBERALNIJI GRAD
Drugačije ozračje vlada u Oranu, koji se smatra najliberalnijim alžirskim gradom. Smješten je na sjeverozapadu zemlje, na obali Sredozemnog mora, a ima mnogo luksuznih hotela i noćnih klubova. U prošlosti je bio pod vlašću Španjolaca koji su ga osvojili u 16. stoljeću. Iza njih je ostala fascinantna tvrđava Santa Cruz, sagrađena na visini od oko 400 metara, ispod koje je kapela posvećena Djevici Mariji. Oran, o kojem je u romanu "Kuga" pisao Albert Camus, glasoviti francuski književnik rođen u Alžiru, imao je golemu europsku populaciju. No, nakon nezavisnosti Alžira gotovo svi su otišli pa je grad ostao bez polovice stanovništva, uglavnom Francuza i Židova. Većina znamenitosti nalazi se blizu Trga 1. studenog, gdje je Nacionalno kazalište iz 1907. Tu su i Nacionalni muzej Ahmeda Zabane, alžirskog revolucionara kojeg su Francuzi smaknuli na giljotini, katedrala pretvorena u knjižnicu, sinagoga prenamijenjena u džamiju Abdullaha Bin Salema...
MUZEJ YVES SAINT-LAURENTA
U Oranu je 1936. rođen glasoviti francuski modni dizajner Yves Saint-Laurent pa je kuća u kojoj je odrastao s roditeljima i dvije sestre pretvorena u muzej. Životni je to projekt alžirskog biznismena i ljubitelja umjetnosti Mohameda Afanea, koji je s arhitektom Youcefom Fernaneom proveo opsežnu rekonstrukciju i restauraciju zapuštene građevine. O tome je gospodin Fernane maštao 25 godina, a san mu se ostvario lani, kad je muzej otvoren. Ondje se, uz ostalo, mogu vidjeti fotografije Yves Saint-Laurenta od ranog djetinjstva, njegova radionica, kreacije, crteži i skice. Nevjerojatno zvuči da je u Alžiru napravio čak 300 tisuća skica, a nadahnjivao se kazališnom umjetnošću i modnim časopisima svoje majke Lucienne. U muzeju se mogu vidjeti i raskošni saloni, spavaće sobe, radna soba dizajnerova oca Charlesa, direktora osiguravajućeg društva i vlasnika lanca kina, a u planu je otvaranje kafeterije u kojem će posjetitelji moći predahnuti. Saint-Laurent je u Oranu živio do 18. godine, kad se seli u Pariz, a u Alžiru je posljednji put bio 1993. Preminuo je 2008. u Parizu.
AFRIČKA GRANADA
U Oranu vrijedi vidjeti i arenu za borbu s bikovima, izgrađenu 1910., gdje se sada održavaju kulturne i sportske priredbe. Ljubitelje shoppinga oduševit će golemi trgovački centar Es Senia u kojem su dućani svjetskih modnih brendova i restorani s internacionalnim i domaćim jelima. Cijene su, naravno, više nego u nekim drugim trgovinama i restoranima u Oranu. Kad smo već kod hrane, treba spomenuti i tradicionalno jelo iz Orana, a to je karantika. Riječ je vrućem tijestu od slanutka, jaja i maslinovog ulja, koje se jede samo ili u bagetu. Može se probati i u Tlemcenu, gradu udaljenom 110 kilometara od Orana. Zbog ljepote ga nazivaju i "biserom Magreba" te "afričkom Granadom", što na određeni način i jest. U Tlemcenu je, naime, palača Mechouar, nekadašnja rezidencija dinastije Zayyanida, koja podsjeća na Alhambru, raskošnu palaču posljednjih muslimanskih vladara Španjolske.
GRAD MOSTOVA
Konstantin pak podsjeća na španjolski grad Rondu i to zato što je izgrađen na klisuri. Stoji na nadmorskoj visini od 640 metara, a dramatičnost i ljepotu daju mu mostovi koji povezuju brda, doline i klance. Ima ih osam, sagrađeni su u različitim vremenskim razdobljima, a najljepši je 164 metra dugačak most Sidi M‘Cid iznad rijeke Rhumel. Otvoren je 1912., a kako se nalazi na visini od 175 metara, do 1929. je bio najviši na svijetu. Projektirao ga je francuski inženjer Ferdinand Arnodin, a obnovljen je 2000., kad mu je alžirska tvrtka Sapta zamijenila dvanaest sajli. Konstantin, koji zovu i "Grad mostova", ime je dobio prema rimskom caru Konstantinu Velikom, nalazi se na istoku zemlje i treći je najveći grad nakon Alžira i Orana. Prije devet godina je proglašen arapskom prijestolnicom kulture, jer u tom smislu doista ima što za pokazati.
SLATKA I FRIK JUHA
Ono što vrijedi vidjeti je prekrasna palača Ahmed-bega iz 19. stoljeća, u kojoj je živio posljednji beg Konstantina. Palača ima tri dijela, povezanih hodnikom s 266 mramornih stupova, a zidove krase slike koje prikazuju Ahmed-begova putovanja u Aleksandriju, Tripoli, Alžir, Istanbul, Kairo i Hejaz. Tu su i vrtovi s narančama i palmama te dvije fontane. O povijesti i umjetnosti Konstantina mnogo se može naučiti u Muzeju Cirta (tako se grad nekad zvao), koji ima likovnu, etnografsku i arheološku zbirku. Među znamenitostima Konstantina je i džamija Emira Abdelkadira iz 1994., druga najveća u Alžiru. Nedaleko od grada su pak ostaci rimskog grada Tiddisa, koji se nalazi na visoravni s crvenom zemljom pa izgleda pomalo izvanzemaljski. U Konstantinu, posljednjoj postaji mog putovanja po Alžiru, na svoje će doći i gurmani. Preporučio bih restoran Igherssan, gdje su me najviše oduševili chorba frik (juha od mesa, povrća i vrste pšenice zvane frik), filet sabljarke s povrćem i rižom te desert chbah essafra (kolačići od prhkog tijesta uronjenih u vrući sirup od meda, šećera i limuna s nasjeckanim bademima). Bio je to doista šećer na kraju.