Dok Hrvatsku preplavljuje toplinski val u kojem se temperature zraka penju visoko iznad 30 Celzijevih stupnjeva, Sanda Merkler još kao da osjeća svježinu sa svoje posljednje alpinističke ekspedicije. Ova doktorica stomatologije upravo se vratila s daleke Aljaske, gdje je uz sedam drugih penjača osvojila najveći vrh Sjever Amerike - Denali (Mt. McKinley) visine 6192 metra, koji se nalazi na Aljasci odnosno dio je Aljaškog masiva. Temperature koje su pratile ovu međunarodnu skupinu spuštale su se i do -30 Celzijevih stupnjeva. Ta razlika koju je u temperaturi iskusila u vrlo kratkom razdoblju, kako nam priča Sanda, dodatna su stavka u oporavku od ovako zahtjevnog pothvata.
Rodom Vukovarka, živi u Puli gdje radi u vlastitoj stomatološkoj ordinaciji, Sanda je oduvijek bila zaljubljenik u prirodu i outdoor aktivnosti. "Volim hiking, skijanje, surfanje, trail trčanje, orijentacijsko trčanje, a prava ljubav prema planinarenju rodila se 2018. kada sam išla u Nepal na Everest base camp trek. Pješačeći tamo kroz te predivne i spektakularne krajolike i gledajući jedne od najljepših planina svijeta shvatila sam da želim više boraviti u takvim okruženjima te sam po povratku upisala tečaje planinarstva, visokogorstva, upoznala ljude sličnih afiniteta te odlazila s njima na izlete i sve zahtjevnije rute i polako stjecala iskustvo i sigurnost kretanja kroz planinu", ispričala je Sanda za Gloria.hr.
Planinu Denali osvojila je u međunarodnom timu od osam članova i pet Hrvata, među kojima je bilo dosta poznatih imena. "To su naša dva osvajača Everesta - Mario Celinić i Den Eror, naš putopisac i avanturist Davor Rostuhar, team lider je bio Franjo Kmet i ja", nabrojala je članove ekspedicije iz naše zemlje. Ostala tri člana bili su Zlatko Jakovski, prof. dr. medicine iz Makedonije, Marius Purice, Rumunj s adresom u Dubaiju te Nepalac Jyamchang Bhote, koji je čak osam puta stajao na vrhu Everesta.
"Marija, Dena i Franju poznavala sam otprije te smo skupa ispenjali neke vrhove dok sam ostale članove upoznala sad. Ekspediciju je inicirao Mario Celinić, koji je lani, odmah nakon Everesta pokušao ispenjati i Denali no zbog lošeg vremena morali su odustati te je odlučio ove godine pokušati opet", objasnila je. Sanda je prije ovoga ispenjala tri velika svjetska vrha, od njih sedam - poznatih kao 7 summit challenge - u kojem je cilj ispenjati najveći vrh svakog kontinenta.
"Kako sam već prije ispenjala najviši vrh Afrike Kilimandžaro, Europe - Elbrus, Južne Amerike - Aconcaguu, želja mi je bila pokušati i Denali, najviši vrh Sjeverne Amerike. Cjelokupna situacija s koronom i situacijom u svijetu, malo mi je stopirala i poremetila planove, ali ove godine se sve nekako poklopilo. Dečki su me pozvali, znajući da sam motivirana i da mi je Denali velika želja, a ja sam naravno bez trena razmišljanja prihvatila ponudu. Odlučili smo se za unguided i unsupported ekspediciju, zbog čega mi je taj izazov bio još interesantniji. To ukratko znači da smo išli bez profesionalnih vodiča", objašnjava Sanda.
Također svu hranu i opremu nosili su sa sobom cijelo vrijeme - ukupan početni teret kojeg je svaki član nosio, bio je između 50 i 65 kilograma, podijeljen u ruksak i sanjke. "Morali samo dobro procijeniti i izračunati količinu hrane i goriva (kerozina) koju ćemo nositi, potrebnu za sve dane ekspedicije. Kao i svu zimsku visokogorsku opremu, šatore, zimske vreće, kuhala, lonce, radio prijemnike, satelitske telefone... Računali smo da će ekspedicija trajati 13 do 17 dana, a nosili smo hrane za 22 dana, u slučaju da se prolongira zbog nepovoljnih uvjeta i lošeg vremena", opisuje.
Na Aljasku su krenuli iz Zagreba 3. lipnja i proveli dva dana u gradu Anchorage, gdje su odradili zadnje pripreme prije odlaska na ledenjak. Nakon što su kupili hranu i rentali dio opreme, bili su spremni na polazak. Iznajmljenim kombijem stigli su u gradić Talkeetna, mjesta odakle voze maleni avioni marke Cessna direktno na glečer. Tako su stigli na početnu točku svoje ekspedicije.
"Svaki dan smo hodali, penjali se sedam do 10 sati, nakon toga postavljali bismo kamp na određenim mjestima, koja su bila najsigurnija zbog brojnih ledenjačkih pukotina i opasnosti od lavina. Nakon ispitivanja terena slijedilo je sklapanje šatora. Netko od nas taj bi dan uvijek bio zadužen za topljenje snijega, tako bismo dobili vodu i za piće i za jelo. Hranili smo se samo dehidriranom hranom, to je gotovo jelo u vrećici koje se pomiješa s kipućom vodom te je kroz par minuta spremno za konzumaciju", opisuje Sanda.
Čitajte i: Žena koja je provela 45 dana na planini: Evo bez čega se ne smijete uputiti na ovakvu avanturu!
U 20 sati svakog dana putem radio prijamnika slušali su vremensku prognozu, na temelju tih iznimno bitnih informacija dogovarali su plan za idući dan. "Nakon toga bismo se zavukli u šatore i pokušali spavati. San je često bio plitak i nekvalitetan i zbog hladnoće i nedostatka kisika. Također, u ovo doba godine tamo su bijele noći i dan traje 24 sata. Temperature su bile konstantno ispod ništice, čak do - 30. U šatoru je isto bio debeli minus te bi se na unutarnjim stijenkama tijekom noći, zbog disanja stvorilo inje. Voda i vlažne maramice bi se vrlo brzo zaledili, a mobitel i punjači ispraznili tako da je te stvari bilo potrebno staviti sa sobom u vreću za spavanje", otkriva neke od ‘trikova‘ koji su bili neophodni za preživljavanje u toj bijeloj pustinji.
Na tolikim visinama postoji velika vjerojatnost od dobivanja visinske bolesti, do toga dolazi zbog nedostatka kisika, a tako nešto kod alpinista uopće nije rijetka pojava. "Visinska bolest počinje kao glavobolja, mučnina, povraćanje, kašljanje, a uznapredovala stanja mogu dovesti do edema mozga ili pluća koji mogu imati fatalni ishod. Zbog toga smo jako morali paziti na aklimatizaciju, kretali smo se polako, unosili smo puno tekućine, mjerili smo si zasićenost kisika u krvi. Na četvrtom kampu, na 4300 metara, ostali smo dva dana kako bi nam se tijelo što bolje pripremilo i odmorilo. Da bismo bili spremni na završni, teži dio planine koji je puno strmiji i tehnički zahtjevniji", objašnjava Sanda.
Za nju je, kaže nam, ovakva ekspedicija bila veliki izazov i borba sa samom sobom - čovjek si pomiče granice i spoznaje od kakvog je materijala "napravljen". "To je test izdržljivosti i fizičke i mentalne. Moraš imati jaku glavu i biti fokusiran. Vježbaš toleranciju na bol, glad, neudobnost, hladnoću, nelagodu i nehigijenske uvjete. Moraš biti sposoban prihvatiti stvari koje su van tvoje kontrole, znati zadržati hladnu glavu i donositi dobre odluke. Na planini nekako otvrdneš, ojačaš, što ti poslije pomogne u savladavanju i doživljavanju svakodnevnih situacija i izazova. S druge strane, počašćen si boravkom u predivnoj, nedirnutoj prirodi, gledaš spektakularne pejzaže. Uživaš u tišini. Fokusiran si samo na sljedeći korak, na idući pokret i glava ti je prazna, ne razmišljaš o svakodnevnim problemima, obavezama, isključiš se iz užurbanosti svakodnevnog života što ima meditativni učinak i jedino tad živiš - SAD! U trenutku. Zbog tih stvari odlazim u planinu i svaki put, koliko god umorna bila, vratim se napunjenih baterija i potpuno resetirana", kazala je Sanda.
Priča kako je njoj, uz hladnoću, najteži dio ekspedicije bio tegljenje tereta. "Bilo je trenutaka kad po svježe napadanom, dubokom snijegu na uzbrdici napravim korak gore, pa prokliznem dva. Pa sanjke neće krenuti, pa se preokrenu, pa vučem svom snagom, leđa bole, umorna sam. Bilo je tu i deranja i psovanja i puno suza", iskrena je. No, to nije bio najgori trenutak u cijeloj ekspediciji, on joj se dogodio posljednjeg dana i to samo nekoliko sati prije dolaska do cilja.
"Išli smo glečerom prema baznom kampu. Iako smo uvijek hodali oprezno zbog brojnih ledenjačkih pukotina, u jednom trenutku, kada sam zakoračila na snijeg, jednostavno sam izgubila tlo pod nogama i propala u ledenjačku pukotinu. Bila je jako duboka. Instinktivno sam vrisnula iz petnih žila, a Franjo i Zlatko s kojima sam bila u navezu automatski su se bacili na snijeg i ukopali se. Jedino mi je glava bila iznad, ostatak tijela u pukotini. Visila sam tako oko 15 minuta dok nije došao ostatak tima i dok me nisu izvukli. Bilo mi je to najgorih 15 minuta života", prepričala je Sanda.
Također, definitivno želi istaknuti da su njeni suputnici i ona kao tim funkcionirali odlično. Svi su bili ravnopravni članovi te doprinosili idejama i prijedlozima, međusobno si pomagali i pazili jedni na druge.
"Dan samog uspona na vrh trajao je 15 sati i bio je vrlo zahtjevan i fizički i mentalno. Sjetiš se svakog treninga, odlaska u teretanu, zagrljaja s obitelji i najmilijima i to ti da snagu da napraviš idući korak i ne staješ. Dolaskom na vrh preplave te emocije i osjećaj postignuća nakon toliko odricanja i ulaganja u sebe i u cijeli projekt", opisala je.
Pripreme za ovakvu ekspediciju traju i do šest mjeseci. Za sebe kaže da je u konstantnom treningu, a posljednja tri mjeseca bila je potpuno fokusirana na nadolazeću ekspediciju. "Dan mi se doslovno svodio na posao u ordinaciji, nakon čega bih došla kući, odmorila, jela, trenirala, pa opet sve ispočetka. Bilo je dana kad sam se budila u pola pet, odradila trening prije posla pa ponovila opet sve navečer".
Radnim danima treninzi su joj se sastojali od vježbanja u teretani, trčanja i hodanja s teretom na obližnjem joj Rtu Kamenjak. Vikende je obavezno provodila na cjelodnevnim turama od 20 do 35 kilometara, kako na Učkoj tako i na planinama u Sloveniji.
"Zbog veganske prehrane i intenzivnih treninga stalno sam gubila na kilaži i imala problema s nadomještanjem potrošenih kalorija, a za svaku ekspediciju ovog tipa i ekstremne napore uvijek je dobro imati ‘malo viška‘ u kilaži pa me je to brinulo. Bilo je dosta intenzivno i naporno i koliko god sam bila motivirana ima dana kad sam umorna, kada mi se ne bi dalo, ali onda tu nastupa disciplina i moja čelična volja pa bih svejedno odradila, nekad i sa suzama u očima", iskrena je Sanda.
Odlazak i uspon na Denali samo je dio priče i Sandinog velikog sna kojeg želi ostvariti - ispenjati najviši vrh svakog kontinenta, poznat i kao 7 summits challenge.
"Za sada je u Hrvatskoj to uspio samo naš legendarni alpinist Stipe Božić. Ja ih imam osvojenih četiri, a sljedeće planiram odlazak na Antarktiku u prosincu ove godine, gdje ću pokušati ispenjati njen najviši vrh, Mt Vinson. Zbog udaljenosti, kompleksnosti ekspedicije i logistike, cijena takvog pothvata je 45.000 dolara te ću zbog toga po prvi puta morati tražiti pomoć sponzora i Crowdfundinga kako bih uspjela u svom naumu. Volja, želja i upornost su tu i nadam se uz potrebni financijski support da ću se uskoro javiti s novom pričom i iskustvima s Antarktike", zaključila je ova fascinantna žena.