Poduzetnica Ivana Delač, direktorica Riječkih stepenica, bivša Miss Universe Hrvatske i event menadžerica u Vijetnam je otputovala zbog 73. izbora Miss svijeta, no putovanje nije bilo samo poslovno. Nakon glamuroznog finala u Nha Trangu iskoristila je još nekoliko dana za istraživanje glavnog grada Hanoija te čarobnog Ninh Binha. Kako otkriva, Vijetnam neće pamtiti samo po nevjerojatnim prizorima, već prije svega po ljudima.
Neka putovanja planiram mjesecima, a neka se dogode sasvim slučajno. Moj odlazak u Vijetnam bio je poslovan i vezan uz Miss Svijeta, a završio je kao iskustvo koje ću pamtiti po mnogo više od samog svjetskog izbora.
Na dalek put otputovala sam s Ivom Loparić Kontek kako bismo bile uz hrvatsku predstavnicu Emu Helenu Vičar i bodrile je na 73. Festivalu Miss svijeta, u godini u kojoj se obilježavala velika, 75. obljetnica Miss svijeta. Nha Trang dočekao nas je u svom najglamuroznijem izdanju. Bile smo smještene u luksuznom hotelu na samoj plaži, zajedno s djevojkama koje su predstavljale zemlje iz cijelog svijeta te članovima direkcija i nacionalnih delegacija.
Tijekom otprilike mjesec dana, koliko je trajao program, na jednom su se mjestu susrele različite kulture, jezici i životne priče, a sve je vodilo prema velikom finalu. Finale Miss svijeta održalo se na otvorenom, uz more, pred oko dvadeset tisuća ljudi. Svjetla, glazba, veličanstvene haljine, kamere i djevojke iz cijelog svijeta koje su na pozornici predstavljale svoje zemlje - bio je to doista poseban prizor.
Nakon završetka izbora odlučila sam ostati još pet dana u Hanoiju. I upravo je tada počeo dio putovanja koji mi je možda ostao i najviše u sjećanju.
U Hanoiju sam željela doživjeti nešto potpuno drugačije od onoga što smo imale u Nha Trangu. Nisam željela još jedan luksuzni hotel iz kojeg ću grad promatrati kroz prozor. Željela sam biti tamo gdje su ljudi, gdje rade, jedu, kupuju, razgovaraju i žive svoj svakodnevni život.
Zato sam odabrala smještaj u Hanoi Old Quarteru, povijesnoj jezgri grada. I pokazalo se da je to bila odlična odluka. Old Quarter splet je uskih ulica u kojima se tradicionalni način života susreće s modernim gradom. Male trgovine, restorani, kafići, saloni, štandovi s hranom i ljudi koji svoj posao obavljaju gotovo pred očima prolaznika. Svaka ulica ima svoju energiju, a neke su i danas povezane s tradicionalnim obrtima po kojima su nekada bile poznate. A tu su, naravno, i skuteri. Puno skutera.
U početku sam se pitala kako itko uopće prelazi cestu. Promet djeluje kao potpuni kaos, pogotovo zato što se na mnogim mjestima sve odvija bez klasične semaforske regulacije kakvu poznajemo. Ljudi jednostavno krenu, skuteri ih zaobilaze, automobili prolaze, a vozači kao da unaprijed znaju što će drugi napraviti. Prvih nekoliko puta prelaženje ceste bilo mi je gotovo stresno. Nakon nekoliko dana jednostavno sam se prepustila tom ritmu i shvatila da i taj kaos zapravo ima svoja pravila.
Ono što me posebno osvojilo jest činjenica da se velik dio života odvija na ulici. Ulica je poput dnevnog boravka. Tamo se kuha, jede, pije kava, šiša, prodaje voće, popravljaju skuteri i razgovara sa susjedima. Vidjela sam žene koje na malim štandovima prodaju voće i grickalice, prodavače koji na skuterima prevoze nevjerojatne količine robe, restorane sa samo nekoliko stolaca i barbere koji mušterije šišaju na nogostupu.
U jednom trenutku počela sam više promatrati te male prizore nego znamenitosti koje sam došla vidjeti. Stariji ljudi sjedili su ispred kuća i razgovarali, netko je pripremao ručak, netko pio kavu. Sve je nekako pomiješano, a opet funkcionira. Ništa nije posebno uređeno za turiste i upravo zato djeluje stvarno.
Vijetnamci imaju posebnu vrstu ljubaznosti – nenametljivu i prirodnu. Mnogi ne govore engleski pa se komunikacija često svede na nekoliko riječi, pokazivanje rukama i osmijeh. Ali upravo mi je to bilo simpatično. Ako nisu razumjeli što ih pitam, pokušali su pomoći na neki drugi način. Pokazali bi mi kamo trebam ići, pronašli nekoga tko govori engleski ili nekoliko puta pokušali objasniti što žele reći.
Nisam osjetila nervozu niti dojam da nekome smetam. Naprotiv, često sam imala osjećaj da su iskreno sretni što sam tamo. Putovala sam na različita mjesta i upoznala različite kulture, ali neke stvari ne trebaju prijevod. Osmijeh, poštovanje i spremnost da pomognete drugome razumiju se svugdje.
Od phởa do egg coffeeja
Hrana je vrlo brzo postala jedan od mojih najdražih dijelova Hanoija. Vijetnamska kuhinja svježa je, aromatična i puna različitih tekstura, a u Hanoiju je gotovo nemoguće prošetati nekoliko ulica, a da ne osjetite miris hrane koja se priprema na ulici.
Naravno, željela sam probati pravi phở, poznatu vijetnamsku juhu s rižinim rezancima i mesom. Posebno mi se svidio i bún chả - svinjsko meso s roštilja i male mesne okruglice koje se poslužuju uz rižine rezance, svježe začinsko bilje i slatko-kiseli umak. Jednostavno, ali nevjerojatno ukusno.
Probala sam i bánh mì, njihov odgovor na francuski baguette, ali i nešto što mi je u početku zvučalo prilično neobično – cà phê trứng, odnosno egg coffee. Na snažnu vijetnamsku kavu stavlja se gusta krema od žumanjka, šećera i kondenziranog mlijeka. Izgleda gotovo poput deserta, a gorka kava i slatka, kremasta pjena odlično se nadopunjuju. Ipak, kao nekome tko je naviknut na svakodnevni europski espresso, nije mi to bio baš toliki spektakl koliko sam očekivala.
Masaža glave koju neću zaboraviti
Cijene su mi također bile veliko iznenađenje. Lokalna hrana, kava i brojne svakodnevne usluge često su mi djelovale tri do četiri puta jeftinije nego u Hrvatskoj. Naravno, postoje luksuzni restorani i hoteli s međunarodnim cijenama, ali kada sam jela tamo gdje jedu lokalci, razlika je bila velika.
Vrlo brzo primijetila sam i nevjerojatan broj spa centara i salona za masažu. Nakon nekoliko dana hodanja Hanoijem odlučila sam isprobati što nude. Probala sam tajlandsku i vijetnamsku masažu, ali posebno iskustvo bio mi je Head Spa, odnosno vijetnamski tretman gội đầu dưỡng sinh.
To nije obično pranje kose. Ležite na posebno oblikovanom ležaju, a tretman uključuje masažu vlasišta, glave, lica, vrata i ramena, pranje kose, ispiranje i ponovno masiranje. Najneobičnije mi je bilo upravo to što se sve odvija dok ležite. Voda prolazi kroz kosu, terapeut masira vlasište i vrat, a vi samo zatvorite oči.
U jednom trenutku više nisam bila sigurna jesam li došla oprati kosu ili na wellness tretman. Nakon svega kosa je bila čista, mirisna i mekana, a ja sam se osjećala kao da sam nekoliko sati provela u spa centru. Upravo mi je taj mali vijetnamski ritual ostao kao jedno od simpatičnijih iskustava iz Hanoija.
Različita lica Hanoija
Hanoi ima nevjerojatnu sposobnost da u samo nekoliko minuta potpuno promijeni atmosferu. Nakon užurbanih ulica Old Quartera otišla sam do Tran Quoc Pagode, najstarije pagode u Hanoiju, smještene uz West Lake. Voda, zelenilo i tišina djelovali su gotovo nestvarno nakon gradske gužve.
Sasvim drugu stranu grada otkrila sam kod Ho Chi Minh Mausoleuma, a zatim i u French Quarteru, sa širim ulicama, kolonijalnim zgradama i elegantnom arhitekturom. U jednom danu tako možete vidjeti nekoliko potpuno različitih lica Hanoija – tradicionalni Vijetnam, njegovu povijest i budističku kulturu, francuski kolonijalni utjecaj i moderan grad.
Jedno od mjesta koje sam posebno željela vidjeti bila je Train Street. Željeznička pruga prolazi gotovo između kuća, a uz nju su smješteni mali kafići. Ljudi sjede, piju kavu i razgovaraju, a vlak prolazi doslovno kroz njihov svakodnevni život. Kada se začuje da dolazi, sve se u nekoliko trenutaka promijeni. Stolci se razmiču, tende uvlače, prostor se raščišćava i svi čekaju da vlak prođe. A nekoliko trenutaka poslije kafići ponovno rade. I život ide dalje.
Čarobni Ninh Binh
Nakon nekoliko dana u Hanoiju odlučila sam s Ivom i Emom otići do Ninh Binha. Posjetile smo Hoa Lu, nekadašnju prijestolnicu Vijetnama, no ono zbog čega sam zapravo željela otići bio je krajolik.
U Trang Anu sjele smo u mali čamac i krenule niz rijeku. Nakon nekoliko dana provedenih među skuterima, automobilima i ljudima odjednom sam se našla u potpunoj tišini. Čamac je prolazio između visokih vapnenačkih stijena, kroz zelenilo i špilje. Ponekad bi se potpuno smračilo dok smo prolazile kroz njih, a zatim bismo ponovno izašle na dnevno svjetlo.
Trang An jedan je od onih krajolika koje je teško dočarati fotografijom. Nakon vožnje čamcem i vijetnamskog ručka krenula sam prema Mua Caveu. Do vrha vode stotine stepenica, a gotovo četrdeset stupnjeva dodatno je otežavalo uspon. U jednom trenutku pitala sam se zašto mi je to trebalo, ali čim sam stigla gore, bilo mi je jasno.
Preda mnom su se otvorili zeleni rižini nasadi, rijeke i vapnenačke planine koje su se protezale u daljinu. Pogled je bio spektakularan. Tamo sam zapravo shvatila koliko je Vijetnam raznolik. Ujutro sam bila u Hanoiju, među tisućama skutera i ljudima koji kuhaju na ulici, nekoliko sati poslije plovila sam između planina, a predvečer stajala na vrhu stijene i gledala gotovo nestvaran krajolik.
Što sam ponijela iz Vijetnama?
Kad putujem, naravno da pamtim mjesta koja sam vidjela. Nosim sa sobom fotografije, krajolike, zgrade, hranu i sve one male situacije koje se dogode usput. Ali Vijetnam ću najviše pamtiti po ljudima. Po tome koliko su ljubazni bez potrebe da to posebno pokazuju. Po jednostavnosti i poniznosti koju sam osjetila u mnogim svakodnevnim situacijama. Možda sam upravo zato počela razmišljati koliko često u svom životu zakompliciramo ono što zapravo može biti jednostavno. Nasmiješiti se. Imati malo više strpljenja. Ne morati uvijek biti najglasniji niti imati posljednju riječ.
Jedan dan bila sam među tisućama ljudi, kamerama, glamuroznim haljinama i svjetskim delegacijama, a nekoliko dana poslije sjedila sam na malom stolcu u ulici Hanoija, jela lokalnu hranu, pila kokos i gledala ljude kako žive svoj sasvim običan dan. I upravo mi je taj običan život možda ostavio najdublji trag.
Vijetnam mi je pokazao da bogatstvo nije uvijek ono što se vidi. Ponekad je to način na koji vas netko dočeka. Ponekad osmijeh potpunog stranca ili tanjur jednostavne hrane na malom stolu uz ulicu. A ponekad nekoliko minuta provedenih na masaži glave dok ležite u malom spa centru negdje u Hanoiju i shvatite da baš nikamo ne morate žuriti.
U Vijetnam sam otišla zbog Miss Svijeta, a vratila sam se s puno više od uspomena na jedan veliki svjetski događaj - s osjećajem zahvalnosti prema zemlji koju sam upoznala i ljudima koji su mi pokazali koliko jednostavnost može biti lijepa. Zato Vijetnam ne pamtim samo po prizorima. Pamtim ga po ljudima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....