Edi Kiseljak i Arild Jensen posjetili su turistički nerazvikanu zemlju na jugoistoku Azije: plovili su rijekom Mekong, obišli skrovita sela i veličanstvene slapove te bilježili impresivne prizore i lokalne običaje.
Odbrojavajući dane do travnja i objave knjige "Ja sam Edi", u kojoj bez zadrške progovaram o životu s virusom HIV-a, odlučio sam uzeti dvomjesečni predah i sa suprugom Arildom Jensenom otputovati u Aziju. Među zemljama koje sam posjetio posebno me se dojmio Laos - tiha, nenametljiva destinacija u kojoj rijeka Mekong diktira ritam svakodnevice, a priroda djeluje kao da još nije postala svjesna vlastite ljepote. Laos, koji ima gotovo osam milijuna stanovnika, očarao nas je upravo svojom skromnošću - bez potrebe da se dokazuje ili impresionira. Naša priča započela je u Chiang Khongu, uspavanom pograničnom mjestu na obali Mekonga, na samoj granici između Tajlanda i Laosa.
Ukrcavši se na spori drveni brod, prepustili smo se rijeci. Plovidba nam je postupno otkrila lice Mekonga kakvo se rijetko viđa - izvorno i duboko povezano s ljudima koji uz njega žive. Uz obalu se nižu malena, gotovo skrivena sela do kojih ne vode ceste, već isključivo riječni putevi. Bosonoga djeca trče prema brodu, mašu i smiju se bez zadrške, dok se odrasli vraćaju iz polja ili s tržnice u dugim drvenim čamcima - kao da se svakodnevica ovdje odvija u nekom drugom, sporijem vremenu. Kuće na stupovima, improvizirana pristaništa i krajnje jednostavan život svjedoče o izoliranosti i siromaštvu, no ono što se najdublje urezuje u pamćenje nisu materijalni nedostaci, već iskreni osmijesi, vedrina i lakoća s kojom se prihvaćaju priroda i život. Kao da je Mekong, osim hrane i puta, ovim ljudima podario i rijetku sposobnost potpunog bivanja u trenutku, dar koji se u suvremenom svijetu gotovo izgubio.
Potraga za zlatom
Nakon cjelodnevne plovidbe pristali smo u Pak Bengu, malenom mjestu koje najčešće služi tek kao usputna stanica na dvodnevnom putovanju brodom između Huay Xaija i Luang Prabanga. Upravo ta prolaznost daje mu poseban šarm. Jedna glavna ulica, nekoliko kuća sa sobama za iznajmljivanje, jednostavni restorani i pogledi koji se dugo pamte. Pak Beng djeluje kao mjesto koje se ne trudi osvojiti turiste, ne nudi spektakl, niti ga glumi. Umjesto toga, ostaje tiho, nenametljivo i vjerno sebi, kao kratki, ali dragocjeni predah na putu niz Mekong.
Nedaleko od Pak Benga svjedočimo prizorima koji u današnjem vremenu djeluju gotovo nestvarno - ljudima koji strpljivo traže zlato. Bez strojeva, buke i žurbe - samo rijeka, pijesak i nada da će se među zrnima pojaviti onaj sitni, jedva primjetni sjaj. Proces je jednostavan, ali traži beskrajno strpljenje. Pijesak i mulj s dna rijeke skupljaju se u plitke metalne ili drvene posude, koje se potom lagano ispiru u vodi. Kružnim pokretima lakši se materijal odnosi, dok teže čestice ostaju na dnu. Ako je dan dobar, među njima zasja tek nekoliko zlatnih zrnaca, sićušnih, ali dovoljnog sjaja da opravdaju sate provedene uz rijeku.
Prikupljanje milostinje
Nakon dolaska u Luang Prabang znali smo da ćemo se morati probuditi prije svitanja kako bismo svjedočili jednom od njegovih najupečatljivijih trenutaka. U ranu zoru, dok grad još spava, započinje Tak Bat - tradicionalni jutarnji ritual prikupljanja milostinje, koji se u ovom dijelu Laosa odvija već stoljećima. Prije izlaska sunca dugačke kolone budističkih redovnika u narančastim haljama tiho prolaze ulicama, noseći posude u koje lokalno stanovništvo i turisti polažu hranu. Najčešće je riječ o ljepljivoj riži, voću ili jednostavnim jelima pripremljenima kod kuće. Tak Bat nije tek turistička atrakcija, već čin duhovne razmjene u kojoj redovnici dobivaju hranu za taj dan, dok darovatelji stječu zasluge, unutarnji mir i osjećaj povezanosti s tradicijom koja u Luang Prabangu i dalje živi.
Vodopadi kao scenografija
Slapovi Kuang Si jedno su od najljepših prirodnih čuda Laosa i nezaobilazna postaja u okolici Luang Prabanga. Smješteni usred guste džungle, Kuang Si nisu tek "obični" vodopadi, već čitav sustav kaskada koje se u nježnim terasama prelijevaju u prirodne bazene gotovo hipnotizirajuće tirkizne boje. Njihova posebnost leži u vapnenačkom tlu koje vodi daje mliječno-plavu nijansu, zbog čega cijeli prizor djeluje kao da je riječ o pažljivo osmišljenoj scenografiji, a ne o djelu prirode. U takvom okruženju vrijeme ponovno usporava, a boravak uz slapove pretvara se u iskustvo koje se pamti osjetilima, a ne fotografijama. Dodatnu vrijednost ovom mjestu daje i centar za spašavanje azijskih crnih medvjeda, žrtava ilegalne trgovine, smješten unutar parka. Njegova prisutnost podsjetnik je da ljepota Kuang Sija nije samo vizualna, već i etička, isprepletena brigom za prirodu i njezine najranjivije stanovnike.
Bolno naslijeđe
Posjet COPE Centru u Vientianeu, glavnom gradu Laosa, bio je jedan od onih trenutaka na putovanju koji su nas potpuno zatekli i posebno dirnuli. Iako na prvi pogled djeluje poput skromnog muzeja, riječ je o snažnom edukativnom centru koji govori o jednoj od najtežih i najmanje poznatih strana laoske povijesti - posljedicama neeksplodiranih bombi zaostalih iz vremena Vijetnamskog rata. Laos je, naime, najbombardiranija zemlja na svijetu po glavi stanovnika, a tisuće ljudi i danas žive s posljedicama tog zastrašujućeg naslijeđa. Upravo se ovdje, na vrlo konkretan način, može vidjeti kako izgleda svakodnevica osoba koje su izgubile udove te kako im se, kroz rehabilitaciju, proteze i ortopedska pomagala, postupno vraća mogućnost samostalnog i dostojanstvenog života.
Nada u povratak
Pakse, miran grad smješten na ušću rijeka Mekong i Xe Don, postao je naša polazišna točka za posljednji dio putovanja Laosom. Ovoga smo puta odlučili uzeti stvar u svoje ruke i automobilom krenuti u istraživanje regije Champasak i Bolavenske visoravni. Put nas je vodio kroz zelene platoe prekrivene plantažama kave, pokraj brojnih slapova skrivenih uz cestu, i kroz sela etničkih manjina. Otkrivaju se tek onima koji uspore i skrenu s glavne rute. Upravo tamo, daleko od planova i unaprijed zadanih ruta, Laos se ponovno pokazao u svom najiskrenijem izdanju.
No, ta nas zemlja nije osvojila samo prizorima već i osjećajem koji traje. Spori ritam Laosa, nenametljiva ljepota i ljudi koji žive u skladu s prirodom učinili su da se nijednog trenutka ne osjećamo kao prolazni promatrači, već kao sudionici svakodnevice. Odlazimo svjesni da smo vidjeli tek dio onoga što Laos nudi i s nadom da ćemo mu se ponovno vratiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....