Rodom iz Ludbrega, Petra Hus mlada je znanstvenica koja je prije nekoliko mjeseci preselila na Svalbard radi doktorskog studija u području morske paleoklime, pa će iduće četiri godine provesti u najsjevernijem dijelu Norveške.
Još u sedmom razredu osnovne škole znala sam da želim biti biologinja, a u drugom razredu srednje taj se interes usmjerio prema zoologiji. Igrom slučaja, biologiju nisam upisala iz prve, pa sam godinu dana studirala geologiju na PMF-u. Tamo sam se, zahvaljujući jednoj izvrsnoj profesorici, zaljubila u mikropaleontologiju. Nakon te godine ispisala sam se i ipak upisala biologiju na PMF-u, ali sam nastavila birati različite paleontološke predmete te sam dobila priliku odraditi stručnu praksu i diplomski rad na Hrvatskom geološkom institutu. Može se reći da te život ponekad odvede točno tamo gdje trebaš biti.
Prošle godine u ovo doba prijavljivala sam se na doktorske studije u inozemstvu i dobivala jako puno odbijenica. No, nakon nekoliko obeshrabrujućih mjeseci, odjednom sam dobila priliku birati između dva doktorata – jednog u Italiji i drugog na Svalbardu. Odabrala sam Svalbard zbog samog projekta te se preselila u rujnu. Tamo ću živjeti iduće četiri godine, a nakon toga – tko zna...
Upisala sam doktorski studij na UNIS-u u području morske paleoklime, što je, najjednostavnije rečeno, svojevrsno putovanje kroz vrijeme. Radim s jezgrama sedimenata koje funkcioniraju kao zapisi klimatske prošlosti; uz pomoć mikroorganizama te analizom biomarkera moguće je rekonstruirati kakav je bio ekosustav i klima u davnim vremenima. Fokus mog istraživanja su sjeverni fjordovi Svalbarda i promjene koje su se u njima odvijale tijekom posljednjeg stoljeća klimatskih promjena. Arktik je idealno mjesto za proučavanje brzine tih promjena zbog fenomena zvanog polarna amplifikacija – to znači da je učinak globalnog zatopljenja na Svalbardu i ostatku Arktika mnogo izraženiji i vidljiviji iz godine u godinu, dok se ostatak svijeta mijenja znatno sporije.
Svakodnevica na Svalbardu
Život na Svalbardu zapravo je prilično običan ako ovdje radite. Ustaneš, odeš na posao, nakon toga u trgovinu ili na neki hobi i zatim doma. Mislim da je upravo to glavna razlika između onih koji dođu turistički i nas koji ovdje živimo – većini je svakodnevica zapravo ista.
Imamo jedan trgovački centar u kojem se nalaze dva spa centra, frizer, suvenirnice, par trgovina s odjećom, dva restorana i pub. Ostale su trgovine raspoređene po gradu, ali za hranu i kućanske potrepštine imamo samo jedan veliki dućan koji je, začudo, jako dobro opremljen – ima čak i Podravkin ajvar! U sklopu tog dućana postoji i mala drogerija, no drže uglavnom skuplje brendove pa većinu kozmetike kupim u Hrvatskoj i ponesem sa sobom. Do sada sam išla kući samo jednom jer je karta na relaciji Longyearbyen–Oslo prilično skupa, pogotovo sada u jeku sezone. Ipak, idem ponovno u svibnju, pa nastojim odlaske kući spojiti s konferencijama.
Život bez sunca
Isprva je bilo jako teško priviknuti se na život bez sunca; osjećala sam konstantan umor i jedva bih preživjela četiri sata na poslu, iako sam na vrijeme počela uzimati vitamin D. S vremenom sam shvatila da trebam uvesti i ostale suplemente, poput omega-3 masnih kiselina, magnezija i vitamina B kompleksa, te ih uzimati redovito, svaki dan. Također, kupila sam si daylamp (svjetiljku za dnevno svjetlo) koja mi je stvarno puno pomogla pri lakšem razbuđivanju. Ipak, pokazalo se da je najbitnije održavati strogu rutinu; tek kad sam to uspjela, polako sam se ‘vratila u život‘.
S obzirom na to da sam stigla neposredno prije polarne noći, mislim da je tajming bio savršen. Polarna noć ovdje je vrijeme intenzivnog socijaliziranja; budući da nedostatak sunca može negativno utjecati na psihičko zdravlje, posebno kod ljudi sklonih sezonskoj depresiji - festivali i događanja prilično su česti. Gotovo svaki tjedan nudi se nešto novo, a najviše su mi se svidjeli Dark Season Blues festival i božićne zabave. Tijekom tjedna postoje razne aktivnosti – od knitting caféa do plesa utorkom ili kviza srijedom.
Trenutačno je tu, a kreće od veljače, sezona snowmobilinga i traje sve do početka svibnja, ovisno o topljenju snijega, a s njom su počeli i prvi tereni te izleti izvan grada. Tako smo prošli vikend odlučili ‘uloviti‘ prvo sunce nakon polarne noći, na ledenjaku Drønbreen, gdje smo pronašli ledenjačku špilju i posjetili pingo Innerhytta (uzvišenje nastalo rastom leda u permafrostu). Zbog toga su klasična druženja u zatvorenom postala nešto rjeđa, a fokus se prebacio na aktivnosti na otvorenom, što je pravi raj za sve koji vole skijanje i istraživanje divljine.
Mladi ovdje slobodno vrijeme provode slično kao u Zagrebu: prvo ‘zagrijavanje‘ kod nekoga doma, zatim odlazak u pub ili na koncert, a nakon toga after do jutra. Grad se počinje prazniti početkom prosinca jer većina ljudi odlazi kući za blagdane, pa atmosfera postaje nešto mirnija, no i dalje su tu sobovi koji šeću gradom i aurora nad nama.
Prvi pogled na auroru borealis
Polarna noć počela je sredinom studenoga i službeno je završila prošli tjedan, 8. ožujka, upravo na Dan žena. Nakon toga slijedi dvotjedni festival Solfestuka. Iako se razdanjivati počelo još u drugoj polovici siječnja, tada smo imali tek po sat-dva sumraka dnevno ili takozvanog plavog svjetla (blue light), što je bila ogromna promjena nakon razdoblja konstantnog mraka. Čak je bilo i dana kada bi cijeli krajolik postao potpuno ružičast zbog prve pojave svjetlosti u siječnju, što je izgledalo zaista nestvarno.
Sjećam se i trenutka kad sam prvi put vidjela auroru borealis – bilo je jedanaest navečer i prijateljica mi je manično došla kucati na vrata, a ja sam baš tada imala mokru kosu. Vani je bilo oko -5 °C, ali me je nagovorila da odemo do plaže. Isprva se u gradu nije vidjelo ništa zbog gradske rasvjete, no čim smo zašle u mrak, ugledale smo tamnozelenu vrpcu kako pleše po nebu. Iako se golim okom ne vidi onako intenzivno kao na fotografijama, svejedno je bilo nevjerojatno, i svaki put kad je vidim, jednako se uzbudim! Tijekom polarne noći, ovisno o uvjetima, vedrini neba i solarnim olujama, auroru je moguće vidjeti i po nekoliko puta tjedno.
‘Manje hladno‘ i ‘više hladno‘
Hladno je, ali postoji ‘manje hladno‘ i ‘više hladno‘. Otkako sam stigla, temperature su se uglavnom kretale između 5 °C i -15 °C, što je za Svalbard zapravo ‘toplo‘ i sasvim podnošljivo. No, onda je stigla veljača i dva tjedna bilo je oko -20 °C uz jak vjetar. Uvijek treba uračunati windchill, pa su temperature iznosile i do -27 °C. To je ekstremna hladnoća tijekom koje nisam puno izlazila, osim do posla i trgovine. Sada je opet ‘toplo‘, uglavnom oko -7 °C. Mislim da je ključ preživljavanja u puno vunenih slojeva, dobroj jakni i kvalitetnim čizmama. Kad sam stigla, došla sam u kaputiću za našu ‘zimu‘, pa je prva stvar koju sam morala kupiti bila prava jakna. S vremenom (i plaćama) shvatite da vam za različite aktivnosti treba različita odjeća.
Ako idete na planinarenje, ključ je slojevito oblačenje s puno vune i vanjskim slojevima otpornim na vjetar. No, za šetnju gradom ili odlazak na posao na -10 °C, vuneni podsloj, traperice i debeli džemper sasvim su dovoljni. Jedna bitna stvar koju većina ljudi, uključujući i mene, zaboravlja kada čuje niske temperature jest to da je zrak ovdje izuzetno suh. Zbog toga -10 °C ovdje i u Hrvatskoj nije isto – na Svalbardu je subjektivni osjećaj puno ‘topliji‘ nego kod naše vlage.
Trening sigurnosti
Terenski rad i život na Svalbardu zahtijevaju prolazak niza specijaliziranih UNIS-ovih tečajeva koji pokrivaju različite aspekte sigurnosti. Iako turiste privlače upravo izolacija i prilika da vide polarnog medvjeda, oni zapravo nisu najveća prijetnja u okruženju. UNIS i Norveški polarni institut kontinuirano prate njihova kretanja radi sigurnosti istraživača, a procjenjuje se da ih na samom području Svalbarda trenutačno ima oko 260. Unatoč njihovoj prisutnosti, u praksi su lavine, ledenjačke pukotine, teške ozljede i hipotermija znatno češći i opasniji izazovi.
Zato sigurnosni trening uključuje više različitih kategorija: od prve pomoći, tretiranja ozeblina i prijeloma te održavanja unesrećene osobe na životu, pa sve do toga kako ‘čitati‘ okoliš oko nas, prepoznati znakove lavina i pronaći ljude. Uči se i kako se izvući iz ledenjačke pukotine te kako se ponašati u susretu s medvjedom (primjerice, zakonom se ne smije prići bliže od 300 metara, a u razdoblju od ožujka do lipnja granica je 500 metara). Meni osobno najzanimljiviji dio bio je kako koristiti pušku ako medvjed krene prema vama. To je, naravno, zadnja linija obrane; prva je uvijek okrenuti se i mirno napustiti područje, pod uvjetom da nas životinja nije primijetila.
Specifično je i to što čim izađete iz grada, nestaje mobilni signal, pa je nužno znati koristiti različite uređaje za navigaciju i satelitske pozive. I da, sva je ta oprema prilično skupa, no ako idete kao turist, o svemu tome brine voditelj ture. Važno je naglasiti da svi ovi tečajevi prikazuju ‘worst case scenario‘ – ako smo svjesni svega što može poći po krivu i dobro se pripremimo, šanse da nam se išta dogodi su minimalne. Svalbard je zapravo predivno i sigurno mjesto, no bez ovih tečajeva, ljudi koji ovdje žive bili bi poput onih legendarnih turista na Velebitu.
Lokalci su super. Većinom je riječ o starijem stanovništvu ili ljudima koji godinama ovdje rade različite poslove; jako su susretljivi i znaju kako je to doći u novi grad, a da ne poznaješ nikoga. Iako se više družim s drugim doktorandima i postdoktorandima – mladom ekipom s kojom imam više toga zajedničkog – na kraju krajeva, svi uvijek završe u istom pubu. Naravno da mi nedostaju moji najbliži, ali vrijeme tako brzo prolazi da nemam osjećaj da je prošlo već pola godine. Dečko me je posjetio već dva puta, a nadam se da će se i prijatelji odvažiti te doći ovdje barem jednom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....