Zagrepčanka Romina Cingulin, stručnjakinja za turistički menadžment i osnivačica bloga Travel with Romina, brodom je otputovala u živopisnu sjevernoafričku zemlju, gdje su je oduševili plavo-bijeli gradići, antička nalazišta, beskrajne dine, ljubazni domaćini i bogata gastronomija
Tko još ide u Tunis brodom? Nisi čula za avion? Uvijek moraš sve naopako... Bili su neki od komentara kad sam ljudima s oduševljenjem rekla da napokon idem u Sjevernu Afriku - i to na svoju destinaciju iz snova! Nakon naporne radne sezone prijateljica i ja odlučile smo se dati u ruke turističkoj agenciji sa zapanjujuće niskom cijenom aranžmana i ne zamarati se organizacijom putovanja kao što to inače radimo. Spakiraj kofer i mozak na pašu! Mislim da nismo bile ni svjesne kakva nas avantura čeka. Najprije smo autobusom otišle u Rim, a potom se u luci Civitavecchia ukrcale na brod Grimaldi.
Duljina plovidbe trebala je biti od 20 do 27 sati, što ne zvuči tako strašno ako pola puta prespavate. Ali nitko nije spavao - bilo je užasno nevrijeme, a valovi ogromni. Neki putnici su povraćali, drugi se molili, a treći se opijali u baru da im bude lakše. Pojedini hodnici su poplavili, nisi mogao izaći van, a tablete Dramine su se dijelile kao bomboni. Čak nas ni divno osoblje na brodu nije uspjelo odvratiti od loših misli.
Smještaj i valuta
No, kada smo idući dan izašli iz naših četverokrevetnih kabina, pozdravili su nas sunce i mirno more, kao da je sve ono bio ružan san. A onda i tuniška luka koju smo s oduševljenjem dočekali. Izgledali smo kao da nas je poplava izbacila, ali nema veze - u Tunisu smo! Nakon carine i prtljage, koju smo nekoliko puta iznosili i unosili te opet čekali satima da nam autobusi prođu kontrolu, napokon krećemo u Hammamet, naše prvo odredište.
Stigli smo ravno na večeru i u hotel Smartline Hammamet Regency utrčali kao čopor gladnih životinja. Nakon odličnog obroka, na terasi hotela napokon se chekiramo i mijenjamo novac u tuniški dinar (za deset TND-a dobije se oko tri eura), koji se ne smije iznositi iz zemlje. Savjet je bio da nam ne treba puno jer su izleti, hrana i suveniri povoljni, a sve ostalo ionako nam je bilo plaćeno. Inače, cjenkanje je obavezno, dio je njihove kulture i smatra se nepristojnim ako barem malo ne pokušate sniziti cijenu.
Konzumacija alkohola
Internet je u hotelima slabo radio, jer smo ga preopteretili, tako da je postojala mogućnost kupnje SIM kartica koje je nabavio lokalni vodič. Sobe su bile lijepe i prostrane, a balkoni gledali na bazen i lounge bar gdje smo se svaku večer opuštali uz veseli program i tuniško pivo Celtia. Naravno da smo im pokazali kako se kod nas tulumari do jutarnjih sati. Alkohol se ne prodaje ni ne konzumira svugdje.
Postoji posebna prostorija u većim supermarketima gdje ga možete kupiti, a jedan takav pronašli smo u glavnom gradu. U hotelima najčešće imaju i tuniško vino Haut Mornag, rakiju od smokve Boukha i koktele. Domaćini su svugdje bili krasni - možda i zato što je krajem listopada bio kraj sezone - a većina je dobro govorila engleski. Naravno da im je drago ako naučite pokoju riječ arapskog: tada će vas tretirati kao kraljicu, kako smo se i mi cijelo vrijeme osjećale.
Antičko arhitektonsko čudo
Prvi izlet bio je u drevnu Kartagu. Prošetali smo među ostacima antičkog grada i države s čijeg se vidikovca pruža predivan pogled. Ovaj je arheološki lokalitet 1979. upisan na popis UNESCO-ove svjetske baštine, a legenda kaže da ga je osnovala kraljica Didona u 9. stoljeću prije Krista. Nekada najbogatiji fenički grad, čija je vojna luka iskopana u obliku potkove, danas se smatra arhitektonskim čudom antike.
Kartaga je, nažalost, uništena nakon tri Punska rata protiv Rimljana, a nakon što su je srušili, podigli su novi grad na istome mjestu. Citadela Byrsa, Antoninove terme, mali amfiteatar, rimski forum i groblje samo su neke od zanimljivosti koje možete vidjeti. Pored muzeja nalazi se katedrala Saint Louis iz 19. stoljeća, posvećena francuskom kralju Luju IX. U njoj se ne održavaju mise, već javna događanja te koncerti klasične i tradicionalne tuniške glazbe.
Afrički Santorini
Nakon Kartage uputili smo se u plavo-bijeli gradić Sidi Bou Said, koji je uz pustinju definitivno najveća atrakcija u Tunisu. Zovu ga još i "afrički Santorini" i apsolutno nas je oduševio. Do njega smo se penjale uzbrdo na 40 stupnjeva, pa smo gore stigle kao dvije zapuhane crvene rajčice, ali grad nas je osvojio na prvu. Neopisivo je šarmantan i živopisan, tako da ne znaš koji detalj prije uslikati, a poznat je i po mnogobrojnim šarenim vratima.
Kaže se da morate pronaći "svoja vrata", primiti kvaku ili pokucati jer vam to donosi sreću. Sve je puno cvijeća, malenih šarenih kafića i restorana iz kojih vas mami miris janjetine i šafrana. Na svakom koraku netko prodaje ili poklanja stručak jasmina, koji je jedan od simbola ove zemlje. Naravno da nismo odoljele svim tim mirisima te smo se odlučile počastiti ručkom i probati čuveni tuniški kus-kus.
Arapski gulaš
U njihovoj kuhinji prevladavaju začini kao što su harissa, kurkuma, curry, šafran i crvena paprika. Jela su najčešće neslana, ali ljuta. Ja sam kao ljubiteljica ljute hrane uživala, ali ako želite blažu verziju, prilikom naručivanja morate naglasiti da izostave harissu. Kus-kus je žitarica koja se kuha na pari i poslužuje u raznim varijantama - s povrćem, piletinom ili janjetinom. Za predjelo se obično poslužuju masline u harissa umaku, razne lepinje, maslinovo ulje, sirevi ili "brik" - tijesto punjeno tunom te raznim slanim nadjevima.
Također, oduševila me njihova verzija gulaša s povrćem i janjetinom, što se poslužuje čak i za doručak. Za desert možete pojesti popularne palačinke s marmeladom od datulja ili smokava, sladoled koji je drugačiji od našeg ili se zasladiti baklavom. Mi smo uživale u svježe cijeđenim sokovima od nara, jagode i naranče, a popularno piće od limuna je citronnada.
Pokušaj karaoka
Nakon šarenog Sidi Bou Saida požurili smo natrag u hotel da uhvatimo zalazak sunca na plaži u Hammametu, samo nekoliko metara od našeg hotela. Uskočile smo u toplo more kao mala djeca, igrale se s nakupinama od morske trave i mazile deve koje šeću plažom.
Uz glasne valove zadivljeno sam gledala čarobni zalazak i uživala u svakom trenutku te večeri. Domaćini su nas počastili pićem i trbušnim plesom, a čak su se ponudili da nam pripreme "noćni doručak" - jer smo prema pustinji kretali već oko tri ujutro. Većina ekipe nije ni spavala, a ovi koji su imali namjeru nisu baš uspjeli jer se hotelom orio pokušaj karaoka. Pa tko je došao spavati?
Dinar kao znak zahvalnosti
Naše iduće odredište bio je gradić Tozeur, koji krasi posebna žućkasta opeka na kućama. Prošetali smo centrom grada, tržnicom i medinom, razgledavali ručno rađene tepihe i probali datulje, a potom se ukrcali u džip koji će nas odvesti do idućih atrakcija. Naš vozač bio je pravi vodič s odličnim znanjem engleskog i s velikim je strpljenjem odgovarao na moje milijun i jedno pitanje.
Vozio nas je izvan uobičajene rute, napravio nam photo session usred pustinje i cijelo se vrijeme iskreno smijao našem oduševljenju. Rekao mi je da voli svoj posao i da mu nije dosadno svakodnevno odrađivati i nekoliko ovakvih višesatnih tura. Ako ste zadovoljni uslugama vozača, lokalnih vodiča ili osobljem hotela, ostavite koji dinar kao znak zahvalnosti - dobro će im doći. Ako vam "uvale" pustinjsku lisicu ili neku drugu životinju da se slikate, očekujte da će za to tražiti novac, ali ako im kažete da vas to ne zanima, neće vas previše gnjaviti.
Ratovi zvijezda
Nakon Tozeura otišli smo u oazu, koja je bilo nešto najljepše što sam vidjela, a kako sam velika zaljubljenica u palme, mojoj sreći nije bilo kraja. Tozeur je najveći izvoznik datulja, a samo u ovoj predivnoj oazi nalazi se oko 400 tisuća palmi datulja. Osvježili smo se na malom vodopadu i kupili pustinjske ruže kao suvenir te krenuli dalje. Na ovome mjestu bih mogla biti danima, neopisiv mir i ljepota - jednostavno raj na Zemlji. A onda - Njezino Veličanstvo Sahara! Ludujemo džipom po dinama, puštamo tunišku glazbu, vrištimo - što od straha, što od uzbuđenja - i radimo na stotine fotografija i snimaka. Obilazimo i filmski set "Ratova zvijezda", tako da su fanovi bili izvan sebe od sreće.
Zadnja postaja ovog aktivnog dana bilo je slano jezero Chott el Djerid na jugozapadu Tunisa, samo 150 kilometara od Alžira. Prostire se na oko 5000 četvornih metara i najveće je slano jezero Sahare. Veći dio godine ima vrlo malo vode, i to samo u najnižim dijelovima, a potpuno se napuni samo za velikih kiša. Njegova površina ima bijeli ili ljubičasti odsjaj, a ljeti, kad gotovo u potpunosti presuši, javljaju se fatamorgane. Ružičasti plamenci također naseljavaju ovo područje u proljeće, pa ako imate sreće, možda ih i ugledate.
Vrata Sahare
Krećemo prema hotelu Le Mehari Douz, smještenom usred pustinje u Douzu, koji se naziva "vratima Sahare". Na mene je ostavio najveći dojam, iako smo u njemu, nažalost, boravili samo jednu noć. Sobe su divne, kao i u prethodnom hotelu: uređene su tradicionalno te nemaju standardnih prozora ni balkona. Postoji samo malo udubljenje s mrežom, da nas usred noći ne posjete pustinjske životinjice - škorpioni, lisice, gušteri... Teška srca ga napuštamo i krećemo upoznati glavne aktere dana - slatke deve.
Naše dvije device zvale su se Azizi i Sultan, cijelo vrijeme se ljube i ne odvajaju jedna od druge. Divna su bića i saznali smo mnogo zanimljivosti o njima. U grbama skladište mast pa mogu dugo biti bez hrane; mogu popiti i do sto litara vode u samo deset minuta, a guste obrve i dupli red trepavica štite ih od pijeska. Mlade nose trinaest mjeseci, žive i do pedeset godina i mogu iznenađujuće brzo trčati. Da se mene pita, ostala bih s njima zauvijek koliko su mi se svidjele, a mislim da ni njima nije smetala naša pažnja.
Najstarije pleme
S pijeskom u kosi i očima malo smo se odmorile uz sok od nara, dok su ostali iz grupe vozili quadove. Ljubazni domaćini donijeli su prepune kutije svježih datulja koje smo ponijele kući. Postojala je i mogućnost jahanja, ali taj dio smo preskočile - iako je gospodin na konju izgledao kao da je ispao ravno iz "1001 noći", samo u puno zanosnijoj varijanti. Ta avantura se plaća posebno, a vodič se šalio da pripazimo da nas ne odvede negdje usred pustinje, gdje će zahtijevati veću cijenu ili nas u protivnom neće vratiti natrag.
Mislim da se mnoge žene ne bi bunile... Prepuni dojmova krećemo prema Matmati, gdje nas u istoimenom hotelu čeka ručak. Ovaj gradić na jugu Tunisa najpoznatije je berbersko naselje. Berberi iz naroda Matmata najstarije su pleme na svijetu i prvi stanovnici Afrike, koji su se pred napadima Arapa povlačili u planine bježeći od islamizacije. Područje u kojem su našli utočište i iskopali prve podzemne trogloditne kuće imali smo priliku i posjetiti.
Nomadski Berberi
Iznenađuje nas koliko su te kuće, sagrađene unutar planina, zapravo velike. Imaju dvorište, dnevni boravak, kuhinju, ostavu i spavaće sobe. Znatan dio Berbera danas se bavi poljoprivredom, uzgojem ovaca i koza te tkanjem i lončarstvom. Nomadski Berberi još se bave trgovinom prenoseći robu između udaljenih sela. Vesela domaćica nas je lijepo ugostila svježe spremljenim lepinjama, maslinovim uljem, marmeladom i čajem, a pokazala nam je i tradicionalnu nošnju za vjenčanje, koju su naši prijatelji iz grupe s osmijehom isprobali uz pjesmu i ples.
Berberska boja je tamnoplava, tako da smo u pustinji nosile baš takav šeš (maramu oko glave). U Matmati smo kupili i ručno rađene suvenire te tuniške tradicionalne haljine koje su nas oduševile. Popeli smo se i na vidikovac ne bismo li još malo upijali ljepote ovog mjestašca. Područje je poznato i po filmovima koji su tamo snimani, primjerice "Ratovi zvijezda" i "Engleski pacijent".
Iskrena ljubaznost
Nakon uzbudljivog i emotivnog dana dolazimo u treći, ujedno i zadnji hotel na ovome putovanju. Palmyra Golden Beach nalazi se u Monastiru pokraj zračne luke i već na prvom koraku zaključujemo da ćemo se ovdje dobro provesti i odmoriti. Luksuzno je uređen i veći od prethodnih, s bazenom i plažom na samo nekoliko koraka od predvorja hotela. Doručak i večera se poslužuju u velikom restoranu s pogledom, a imaju i bar te mali disko. Nakon nekoliko aktivnih dana odlučile smo ostati u hotelu i uživati na plaži, dok su neki suputnici otišli u razgled amfiteatra El Jem i Velike džamije u Kairouanu. Palme, more, dobra glazba i koktel u ruci - to nam je trebalo!
No, već nakon nekoliko sati proradio je onaj standardni nemir i želja za još malo istraživanja, jer nisi svaki dan u Africi! Odijevamo tradicionalne haljine i same odlazimo u središte Monastira, udaljeno petnaestak minuta od hotela. Taksist je bio preslatki starac, koji nam je putem pričao razne zanimljivosti o gradu. Oduševljena sam koliko su svi u ovoj zemlji iskreno ljubazni.
Mauzolej prvog predsjednika
U gradu smo prošetale uz tvrđavu Ribat, u kojoj se nalazi Muzej islamske umjetnosti, a u blizini je i lijepo uređena marina. Zatim smo se uputile do jedne veličanstvene građevine - Mauzoleja Habiba Bourguibe. On je bio prvi i obožavani predsjednik Tunisa, a njegov Mauzolej nalazi se na najstarijem gradskom groblju Sidi el-Mezri. Ima zlatnu kupolu i 25 metara visoke minarete, a sve je ukrašeno keramikom, mramorom i zlatom.
Grobnica i muzej otvoreni su za razgledavanje, a ulaz je besplatan. Velika džamija iz 9. stoljeća i medina još su neke od atrakcija u gradu. Medina se nalazi u modernom dijelu grada, gdje turisti uživaju u restoranima, kafićima i shoppingu. Lutale smo uskim uličicama, cjenkale se na mnogobrojnim šarenim štandovima i predahnule uz hranu. Neka mjesta izgledaju kao da jedete u nečijoj prljavoj garaži, ali zato su jela izvanredna.
Shakira, Shakira
Glavni grad Tunis naša je posljednja točka putovanja. Prvo što smo vidjeli pri izlasku iz autobusa gradsko je kazalište i predivna rimokatolička katedrala sv. Vinka Paulskog. Tunis je moderan i europski, kao da se ne nalazite u Africi. Najpoznatija tržnica/souk nalazi se na samom ulazu u stari grad. Gužva je velika, a dućana i štandova ima na stotine, pa se u sekundi izgubiš u svim tim uličicama. Većina prodavača nije bila raspoložena za cjenkanje, a cijene su bile više nego u ostalim mjestima koje smo posjetili. No, to nije spriječilo pola autobusa da se s tržnice vrati s nekoliko novih kožnatih torbi, jer izbor je zaista golem. Od zlata, srebra, tepiha, cipela, odjeće, sapuna i parfema, do šarenog ručno bojanog posuđa...
Nema čega nema. Ako ste ljubitelj začina, ovo je također pravo mjesto za vas. Intenzivni mirisi namamili su nas u autentičan kafić usred souka, gdje smo popile čaj neobičnog okusa i promatrale lokalce koji užurbano prolaze i dovikuju "Shakira, Shakira!" za svakom plavušom koju vide. Ispred tržnice se prodaje i razno voće, a fini plod kaktusa koji vam prodavači očiste nudi se posvuda. Zadnje dinare trošimo na arganovo ulje, vino i već spomenutu rakiju Boukhu, koju ćemo ponijeti kući kao suvenir ili je popiti putem ako se ponovi epizoda s brodom.
Tužan oproštaj
Bili smo atrakcija na ovome putovanju. Djeca su nam mahala, ljudi zaustavljali zbog boje kose ili očiju, a čak su se u policajci željeli fotografirati s nama. I premda ne pričamo isti jezik i nemamo istu kulturu, osmijehom i pogledom savršeno smo se razumjeli. Zaista divan narod i prekrasna zemlja. U luci smo se uz suze, čvrste zagrljaje i arapski pozdrav "ma’a al-salamah" oprostili od naših lokalnih vodiča, koji su nam uvelike olakšali ovu pustolovinu. Naučili smo puno toga, osjećali se sigurno i neopterećeno, pa smo ih nagradili itekako zasluženim napojnicama. U malene kabine na brodu Grimaldi odlazimo rano - premorene i sa strahom od ponovnog nevremena.
No, more je ovog puta bilo mirno. Spavale smo kao bebe i idući dan u podne pile kavu na osunčanoj palubi. Pomislila sam kako je ova avantura vrijedila svakog prijeđenog kilometra. I sada čujem šuštanje palmi, osjećam miris jasmina i sanjam svoje prijateljice deve, dok mi otvorena plava vrata, kao ukras na zidu, govore da sam uvijek dobrodošla u Tunis. Ova destinacija je puno više od turističkih all inclusive ponuda i ljenčarenja na plaži. Ima vrhunske hotele i odličnu gastronomiju, ali nemojte se bojati istražiti je malo dublje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....