Od djetinjstva sam volio slušati, a poslije i čitati rimske i grčke mitove i legende. Uvijek su mi ta mjesta golicala maštu. Stoga sam krenuo putevima mnogih antičkih putnika - vidio sam Olimp i Atenu, bio u Kairu, Luksoru, Kartagi, gotovo cijelo Rimsko carstvo, a posebice Rim. Kad vidite njihove prirodne ljepote, shvatite zašto su ona bila kolijevka civilizacije. No, ostali su mi još za vidjeti Heraklovi stupovi, antički naziv za Gibraltarska vrata. Prema mitu, Heraklo je morao mikenskom kralju Euristeju, kod kojega je služio ispaštajući svoj grijeh, dovesti Gerionova goveda, pa je zato morao proći kroz pećine koje su vezale Europu s Afrikom. Heraklo ih je raskinuo i spojio Atlantski ocean sa Sredozemnim morem, a onda za uspomenu na to postavio s obiju strana stupove, koji su obilježavali svršetak svijeta poznatoga Grcima.
Kako sam se sve više približavao iz Malage prema Gibraltaru, moram priznati da sam sve više razmišljao o tome kako je Sredozemno more kao jezero koje se iza tog tjesnaca ulijeva u ogroman ocean. Postepeno mi je Gibraltar stvarao osjećaj divljenja. I onda, odjednom vam se ukaže stijena koja viri iz mora, velika poput planine. Rastužilo me to što morate imati sa sobom putovnicu, jer za mene je cijeli planet naš dom, a posebno Europa, ali ondje su takva pravila.
Na odredištu vas najprije impresionira velika zračna luka koja je zapravo granica Španjolske i Gibraltara, a zapravo se velikim dijelom nalazi na pontonima, postavljenim na moru.
Već izgled samog pješački prijelaza, ucrtanog na prometnicama, kazuje vam da više niste u Španjolskoj već u Engleskoj. Kuriozitet je to da iako je signalizacija engleska, vozi se na desnoj strani.
Grad kao da stremi uvis, odjednom vam se na vidiku stvore brojni stakleni neboderi, ali moram priznati da posvuda ima mnogo zelenila i jako je čisto. Prošetao sam se glavnom ulicom, odnosno Main Streetom. U jednom od lokala s hranom za van, isprobao sam mjesni specijalitet: fish and chips. Da nije bilo mediteranskog ugođaja, dojam bi bio kao da sam u Londonu.
Poslije šetnje ulicom kojom dominira britanski, kolonijalni stil gradnje, požurio sam na drugo mjesto: htio sam se popeti na sam vrh Gibraltara, stijenu visoku 425 metara i vidjeti odozgo svijet. Postoje dva načina da to učinite: žičarom ili lokalnim mini busevima. Na samom vrhu nalazi se topnička utvrda O‘Hara, sagrađena 1890. godine koja je ubrzo dobila nadimak "O‘Harina ludost" jer se u vojnom smislu pokazala beskorisnom.
Neponovljiv je osjećaj s tog vrha Europe vidjeti Afriku. Odmah vam se zagolica mašta kako sad nekoliko stotina kilometara od vas trče lavovi, žirafe, nosorozi, velike saharske dine premješta vjetar, pa vas uhvati i tuga jer se s ove strane baca velika količina hrane, a tamo milijuni gladuju. Jednostavno vas uhvati i sreća i tuga jer takav je život na našoj planeti. S vrha smo se polako spuštali opet prema Upper Rocku najveselijoj lokaciji – mjestu gdje živi pet obitelji majmuna - sveukupno čak 250. Riječ je o makaki majmunima, porijeklom iz Maroka i jedinim divljim majmunima u Europi.
Postoji i priča po kojoj će Gibraltar ostati britanski sve dok i jedan majmun živi na gibraltarskim stijenama. Tamošnje majmune navodno je spasio Winston Churchill. Kada da ih je ostalo samo nekoliko, kaže legenda naredio je da ih se još dopremi. Majmuni su visoki do pola metra, glasni i inteligentni. No, turistički vodiči upozoravaju - koliko god izgledali slatko, ipak su divlji i grizu. S vremena na vrijeme uđu u grad, pa treba pripaziti na svoje stvari jer rado kradu torbice.
Usprkos svemu, iskreno, osjećao sam se kao Tarzan na velikom stablu okružen veselim "Chitama". Tu sam naravno proveo najviše vremena.
Postoji još jedna atrakcija koja raduje svakoga tko u sebi i dalje ima duh djeteta – riječ je o visećem mostu Windsor. Proteže se 70 metara iznad spektakularne klisure, pogled na Gibraltarski tjesnac oduzima dah. Iako se s majmunima osjećate kao Tarzan ovdje imate osjećaj da ste Indiana Jones. Puno toga ima se vidjeti na tako malom prostoru, ali mene je ipak vodilo moje dijete u meni.