Već sam nekoliko puta bila u Budimpešti i obožavam taj grad. Uvijek govorim prijateljima da bih ondje bez problema mogla živjeti samo da nema te jezične barijere koju ne znam kako bih prevladala. Upravo zato nisam ni sekunde dvojila kad sam vidjela da je Hrvatsko društvo skladatelja otvorilo natječaj za sudjelovanje u međunarodnom skladateljskom kampu u Budimpešti i odmah sam se prijavila. Od dvoje Hrvata, koliko je moglo prisustvovati ove godine, izabrali su mene i mog prijatelja Ivana Pešuta, renomiranog instrumentalista i glazbenog producenta te ovogodišnjeg dobitnika četiri Porina.
Oboje smo jedva dočekali priliku da prvi put od početka pandemije sjednemo u automobil i zaputimo se preko granice. Unatoč pandemiji, nije bilo problema na ulasku u Mađarsku jer smo osim negativnih testova imali i službenu pozivnicu za sudjelovanje u kampu.
Najbrža i najkomotnija opcija je putovanje autocestom od graničnog prijelaza Goričan u Međimurju do same Budimpešte. Cijena vinjete je 2975 forinti, što je oko 70 kuna, i vrijedi 10 dana, a s njom možete putovati do Budimpešte i natrag ako idete samo na vikend. Put do Budimpešte nije kratak, od Zagreba će vam trebati oko četiri sata, što poziva na barem dvije kraće pauze.
Kamp u prirodi
Ugodno smo se iznenadili kad smo vidjeli da je naš smještaj, Petneházy Club Hotel, daleko od dinamične gužve karakteristične za centar grada. Hotel se nalazi na sporednoj cesti usred šume i pruža savršen ambijent za naša trodnevna skladanja i produciranja. Priroda, tišina i mir uvijek su izvrsna kulisa za umjetnički rad. U kampu nas je ukupno bilo 21 autor, pjevač ili producent iz raznih zemalja Europe - Austrije, Poljske, Češke, Mađarske, Irske, Nizozemske, Ukrajine i Velike Britanije. Iznenadili smo se i kad su nam organizatori rekli da tijekom trajanja kampa sigurno nećemo imati vremena za posjet centru grada koji je automobilom bio udaljen samo dvadesetak minuta. Vrlo brzo smo shvatili i zašto.
Čitajte i: Novi uspjeh Mije Dimšić: Poharala je estradu prije pet godina, a sada ima i knjigu
Artisjus songwriting camp traje tri dana, a svako jutro timovi koji se sastoje od troje glazbenika dobivaju tematski zadatak za pjesmu koju moraju napraviti do kraja dana. Pritom pjesme trebaju biti ne samo napisane već i isproducirane te gotovo spremne za radio. Najizazovniji je dio bio rad od nule na pjesmi s ljudima koje si tek upoznao. Svaki dan smo bili podijeljeni u sedam timova te je tako u tri dana nastala nevjerojatna 21 pjesma, što nikad ne bih vjerovala da je moguće, a pjesme su bile žanrovski, melodijski i tematski jako raznovrsne.
Budući da smo dane provodili u prirodi, u bungalovima koji su bili opremljeni svom potrebnom studijskom opremom, Ivan i ja sa zadovoljstvom smo se uputili u obilazak grada kad je kamp završio, a za to smo imali i odličnog turističkog vodiča, njegovu prijateljicu Anu.
U resotoran uz Covid putovnicu
Najprije smo kroz nedavno obnovljeni Várkert Bazár (Kraljevski vrtni paviljon) prošetali do Budimskog dvorca, stare kraljevske palače sagrađene u 13. stoljeću. Svakako je morate posjetiti ako ste u Budimpešti. Kao pravi, gladni turisti, ručali smo u atraktivnom talijanskom restoranu Jamieja Olivera koji je, kako nam je rekla naša domaćica, u uobičajeno vrijeme pun posjetitelja koji čekaju u redu kako bi probali talijanske specijalitete, ali sada se lako može naći prazan stol.
Iako je unutarnji dio restorana također bio otvoren, u Mađarskoj su već na snazi covid putovnice koje izgledaju otprilike kao osobna iskaznica, a potvrđuju da smo cijepljeni, preboljeli koronu ili imamo test ne stariji od 72 sata. Budući da ih mi nismo imali, sjeli smo na jednako lijepu terasu i ondje isprobali Jamiejevu pizzu, kruh s češnjakom i tiramisu te uživali u espresso kavi. Restoran ima predivan pogled na gotički toranj Matijine crkve koja se nalazi na Trgu Svetog trojstva kojim smo također prošetali. Potom smo produžili do Ribarske tvrđave za koju mještani kažu da pruža najbolji pogled na čitav grad, a taj smo pogled, naravno, morali i fotografski obilježiti.
Sedam plemena
Sedam tornjeva tvrđave predstavlja sedam mađarskih plemena koja su pomogla stanovništvu s ovih krajeva da se dosele na taj teritorij. Uz taj prizor možete čuti i uličneglazbenike koji pružaju dirljivu glazbenu pozadinu dok ih policija ne rastjera i čine sveukupni dojam nezaboravnim. Tijekom šetnje vidjeli smo mostove na Dunavu, velebnu zgradu na peštanskoj strani mađarskog Parlamenta te najvišu građevinu, Baziliku svetog Stjepana, jednu od najviše fotografiranih znamenitosti u Mađarskoj. Bazilika je posvećena prvom mađarskom kralju i osnivaču Mađarske.
Prošli smo i ispred same zgrade Parlamenta gdje smo možda mogli ugledati i mađarskog predsjednika Jánosa Ádera ili premijera Viktora Orbána. Za sljedeći posjet, kojem se nadam uskoro, sigurna sam da ću uspjeti izdvojiti i nešto više vremena, ali i da maske, koje se u Mađarskoj ovih dana vide i na ulicama, više neće biti dio naše realnosti.
