Bariton Ronald Braus predstavljao je Hrvatsku na Svjetskoj izložbi u Osaki, a pritom je pronašao vremena i za obilazak drugih japanskih gradova, skrivenih vrtova, prelijepih hramova i nevjerojatne arhitekture
Povod mog putovanja u Japan bilo je predstavljanje Hrvatske na Svjetskoj izložbi u Osaki. Na EXPO-u sam nastupio u naslovnoj ulozi Zajčeve opere "Nikola Šubić Zrinjski", a osim što sam imao čast predstaviti našu umjetničku baštinu u Zemlji izlazećeg sunca, upoznao sam i japansku kulturu - fascinantnu sintezu stoljetne tradicije i suvremene tehnologije koje se spajaju u gotovo savršen sklad. Već po dolasku u Osaku na mene su snažan dojam ostavili red, točnost i smirenost. Čak i u milijunskom gradu u kojem sve pulsira vlada osjećaj sigurnosti i discipline. Japan je danas, iznenađujuće, povoljnije odredište nego mnoge europske metropole. Hoteli su vrlo udobni, besprijekorno čisti, a razina usluge iznimno visoka. Ljubaznost domaćina i njihova mirna energija stvaraju osjećaj poštovanja već pri prvom susretu.
Čaj i kava
Osaka je grad koji ne miruje, ali u kojem nema ni traga kaosu. Ulice su prepune ljudi, no sve se odvija u nevjerojatnom redu i tišini. Najduža trgovačka ulica Shinsaibashi-suji proteže se kilometrima i spaja nekoliko četvrti. Hodati njome znači prolaziti kroz neprekidan niz trgovina, restorana i svjetlećih natpisa, ali i uživati u neobičnom miru. Dvorac Osaka, simbol grada, vrijedi posjetiti zbog pogleda koji otkriva spoj prošlosti i sadašnjosti. Vrhunac boravka bio je nastup na Svjetskoj izložbi. U dvorani Festival Station izveli smo operu "Nikola Šubić Zrinjski" pred punim auditorijem koji je reagirao s oduševljenjem. Bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka putovanja - osjećaj ponosa i zadovoljstva što se hrvatska glazba mogla predstaviti u zemlji koja sve promatra s dubokim poštovanjem.
Grad je, osim glazbenih uspomena, ostavio i gastronomske. Od mesa pečenog na stolu, do svježeg sushija i toplih juha - svako jelo ima jasnoću i jednostavnost. No, ono što u Japanu najviše nedostaje je kava. U zemlji čajeva gotovo je nemoguće pronaći dobar espresso ili mjesto za mirno pijuckanje kave. Kad sam se vratio kući, prva stvar koju sam napravio bila je upravo to - otišao sam na kavu.
Madama Butterfly
Put od Osake do Kyota traje manje od dvadeset minuta, ali osjećaj je kao da se prelazi iz vreve u tišinu. Kyoto odiše profinjenošću i duhovnošću - grad je to u kojem se svaka zgrada i vrt čine pažljivo postavljenima. Smješteni u sjajnom hotelu iz kojeg je sve bilo nadohvat ruke, iskoristili smo boravak i za predah. Osaka nas je prilično umorila - i fizički i dojmovima - pa je Kyoto bio pravo mjesto za usporavanje.
Fushimi Inari, svetište s tisućama jarko crvenih torii vrata, jedno je od onih mjesta koja ostaju u pamćenju. Hodati tim prolazima u tišini planine znači na trenutak zaboraviti vrijeme. U četvrti Higashiyama zadržao se duh starog Japana - drvene kuće, miris zelenog čaja, male trgovine i prolaznice u kimonima.
Navečer, u Gionu, svjetlost lampiona pretvara grad u pozornicu. S tornja Kyoto Tower pogled puca na veličanstven grad i njegove brojne hramove, a za oko mi je zapeo vrt jednog šoguna u koji smo se ubrzo uputili. Riječ je o vrtu Shosei-en: pripada hramu Higashi Hongan-ji, a u 17. stoljeću ga je darovao šogun Tokugawa Iemitsu. Taj skladni prostor vode, zelenila i mostova odiše mirom i ljepotom, a meni se, kao opernom pjevaču, učinio poput idealne scenografije za "Madama Butterfly" - savršen spoj prirode, emocije i tišine.
Riblja tržnica
Vožnja shinkansenom do Tokija jedno je od onih iskustava koja potvrđuju japansku opsjednutost točnošću. Vlak polazi i stiže u minutu, klizi tiho i besprijekorno. Njegovo metropolitansko područje najnaseljenije je na svijetu - ima oko 40 milijuna stanovnika - ali ne osjeća se pritisak.
Ulice su prepune ljudi, no naguravanja i vike nema. Hotel je bio smješten u prekrasnom zaljevu, gdje se mirnoća vode stapala s panoramom visokih zgrada. U metrou, koji dijelom prolazi uz sam zaljev, sjeli smo na mjesto vozača - jer njega nema. Vožnja automatiziranim vlakom pružila je neplanirani, ali savršen razgled grada: panoramu Tokija bez vodiča, kroz staklo i tišinu. Na tržnici Tsukiji, svjetski poznatoj po ribljoj ponudi, mogao se osjetiti pravi duh japanske svakodnevice. Svježa tuna, omlet, školjke i čaj - sve se priprema pred očima gostiju, s ozbiljnošću i ritualom. U blizini tržnice nalazi se neobičan hram Tsukiji Hongwan-ji, koji više podsjeća na indijsku palaču nego na budistički hram. Unutra vlada potpuni mir - kao kontrast užurbanom gradu.
U zemlji tehnologije gotovina još uvijek dominira. Kartice nisu svuda prihvaćene, pa su i dalje u optjecaju novčanice i kovanice. U jednom trenutku kupujete sushi pomoću QR koda, a već u sljedećem plaćate autobus u gotovini. Takvi detalji podsjećaju da se Japan, unatoč modernosti, još uvijek drži tradicije. Engleski se rijetko govori, pa se često treba osloniti na geste i osmijeh - no kako se snađemo svugdje, tako smo i ovdje. Strka je bila i u kupnji suvenira. U sva tri grada nudio se sličan izbor - štapići, sklopive lepeze, mali modeli brzih vlakova, kimona i predmeti koji savršeno predstavljaju ono što o Japanu već znamo iz kulture i filmova. Japan je i zemlja izvrsnih viskija, a imao sam priliku potvrditi njihovu svjetsku reputaciju.
Luka Modrić
Kod Japanaca me iznenadilo to što su nevjerojatno suzdržani. Na ulicama gotovo da se ne vide izrazi nježnosti, zagrljaji ili smijeh - sve se odvija s mjerom i prema pravilima. Posebno me iznenadilo što u zemlji bez smeća - nema ni kanti za smeće. Svaki Japanac svoje otpatke nosi sa sobom, do prve postaje ili čak do hotela, pa su ulice besprijekorno čiste. I dok se sve oko mene činilo strogo i odmjereno, jedan mali trenutak promijenio je taj dojam. U restoranu, dok smo večerali i pili pivo, mladi Japanac sa susjednog stola iznenada nam se obratio, nasmiješen i opušten. Priznao je da je malo popio, pa se zato osjeća slobodnije i opuštenije nego inače. Kad smo rekli da smo iz Hrvatske, odmah je, uz osmijeh, rekao: "A, Luka Modrić!" Taj trenutak mi je ostao u sjećanju - jednostavan, iskren i topao.
Za razliku od Italije ili Španjolske, gdje bi cijeli restoran ubrzo postao jedno veliko društvo, ovdje je svatko ostajao u svom svijetu. Ipak, iza te njihove suzdržanosti osjeti se neka tiha toplina koja se pokaže samo u trenucima iskrenosti. U Japanu se gotovo sve jede štapićima - od sushija do ramena - i iako se isprva teško priviknuti, čovjek se s vremenom snađe, pomalo improvizira i nauči. No, ja se, nažalost, nikako nisam naviknuo, pa sam zapravo šeprtljavo jeo i snalazio se kako sam znao.
Nada u povratak
Putovanje u Japan bilo je više od običnog putovanja - bio je to i svojevrsni test zajedništva. Bio sam u društvu kolega iz Opere b.b., prvog komornog opernog kazališta u Hrvatskoj, a okupila se zanimljiva ekipa ljudi iz različitih gradova i struktura. Unatoč tome, tijekom svih tih dana nismo se ni posvađali ni umorili jedni od drugih.
Naprotiv, čini mi se da smo se još više povezali, jer takva putovanja zbližavaju ljude. Kad provedeš neko vrijeme u Japanu, shvatiš da taj njihov red i mir, koji nam se u početku čini hladan, zapravo umiruje. Sve funkcionira, sve ima svoje mjesto i ritam - i kad se vratiš kući, uhvatiš se kako ti taj osjećaj točnosti i smirenosti pomalo nedostaje. Žao mi je što nismo uspjeli upoznati manja, ruralna mjesta, ali to ostavljam za drugi put. Povratak je prošao mirno, a vjerujem da će biti prilika za još jedan odlazak u Japan - zemlju koja to doista zaslužuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....