Zagrebački ekonomist i svjetski putnik Marko Agbaba donosi emotivnu reportažu iz Kolumbije i Meksika, s naglaskom na prirodne ljepote, drevne kulture i iskustva koja mijenjaju pogled na vanjski i unutarnji svijet
Kada putujete u društvu, cesta je lakša. I predvidiva. Smijeh pomaže nositi ruksak, a razgovor prekriva tišinu. Ublažena je oštrina novog svijeta, jer s društvom, koliko god dobro bilo, uvijek je kao da gledate kroz filtrirano staklo. Kad ste sami, sve je ogoljeno. Stvarnost je nefiltrirana, a novi svjetovi vas “gađaju” svojim mirisima, nepredvidivim putevima, strahom i slobodom. U društvu vidite svijet, a sami vidite sebe u svijetu. I možete naučiti jako puno.
Iznenadio me zrak koji me udario poput zida čim sam izašao iz aerodroma. Težak, slan, gust, a nakon prvog dojma obgrljujući i vrlo topao - kao da me netko uhvatio i povukao. Povukao u Karibe, bez pitanja i formalnosti. Kolumbijski grad Santa Marta ne uvlači se pod kožu polako, ona vam jednostavno priđe, pogleda vas u oči i kaže: “Hajde, uđi. Život je danas vruć, ali i ima okus!” Stanovnici Kariba često se hvale “okusom” svojih ljudi, što nije uobičajeno u drugim kulturama. Okus ljudi je poseban osjećaj koji vas obuzme u prisutnosti neke osobe, društva ili nacije, a opisujete ga kao okus hrane pod nepcem.
Nakon cjelogodišnje vrućine, pred Novu godinu grad počinju obavijati dinamični povjetarci, ali i snažni vjetrovi koji naočigled imaju ulogu pročišćavanja kolektivne energije grada. Nakon sezone vjetrova stanovništvo Santa Marte je mirnije, a grad puno čišći. Uz tropske kiše, džungla u brdovitoj okolici grada postaje sve zelenija. Ovo je najstariji grad u Južnoj Americi. Izlizane kolonijalne fasade obgrljene hrđavim zaštitnim ogradama nose svoje bore ponosno, kao da su sudjelovale u svakom povijesnom trenutku. U transformaciji vremena u Santa Marti glavnu ulogu imaju ulični talenti. Kolumbijci su uporan, snažan i vrlo talentiran narod. Mladi svojom disciplinom i vježbom postižu nezamislive plesne tjelesne performanse, dok ulični svirači mijenjaju ritam bez upozorenja. Ljudi sjede i druže se na klupicama s prepoznatljivom kolumbijskom ravnotežom, onom između potpune opuštenosti i dostojanstva.
Prva šetnja kroz Santa Martu ostala mi je u sjećanju zbog okusa soka od lule, neobične citrusne voćke. Lulu možete pronaći samo u Kolumbiji, a obično se konzumira kao sok - hladan, gust i citrusan - poput nagrade za preživljenu sparinu koja vam se lijepi za vrat. Lokalno stanovništvo vrućine podnosi kao nešto potpuno normalno. Rijetko tko će izgubiti strpljenje zbog vrućine, a turiste pomalo podrugljivo gledaju kako ih jedva podnose. Postoji poseban odnos između karipskih Kolumbijaca i turista. Dobrodošli ste, ali nitko ne dramatizira, niti previše glumi domaćina. Samo se opustite i pridružite, jer ovdje je biti zajedno - normalno. Santa Marta je više tranzit nego cilj. Ali baš zato je posebna. Ona je ona vrsta grada koja vam šapne: “Čuvam ti leđa dok ideš dalje.” A dalje su džungla, more, planine, pustinja i sva čarolija koja se nalazi između.
TAYRONA - KAD DŽUNGLA NAPRAVI KORAK PREMA MORU
Sedamdesetak kilometara sjeveroistočno od Santa Marte proteže se čaroban nacionalni park - Tayrona. Kolumbijski pisac Gabriel García Márquez ovdje je pronašao inspiraciju za izmišljeno selo Macondo u romanu “Sto godina samoće”, kao i za pojam magijskog realizma, književnog stila u kojem se stvarni, svakodnevni svijet isprepliće s čarobnim, natprirodnim ili nevjerojatnim elementima. Čak je i Shakira, koja također potječe s ovih prostora, otpjevala stih “Kad Pique jednom vidi Tayronu, neće se htjeti vratiti u Barcelonu”. Ulazak u Tayronu je kao ulazak u tuđe srce - sve je mokro, toplo i živo. Staza je uska i čini se beskrajna, a iznad vas se protežu veličanstvene grane kokosovih palmi spletene poput rebra. Zrak miriše na zemlju i sol. Svaki metar otkriva neki novi zvuk: majmune, skrivene ptice, grane koje se miču bez imalo vjetra. A onda, nakon par sati hoda, džungla se otvori kao zastor na pozornici - i tu je Karipsko more.
Bež sivi pijesak koji izgleda meko, ali nije. Karipsko more koje vas gleda i kao da vam kaže da danas nećete više misliti ni na što osim na njega. Cabo San Juan je najpoznatija plaža u Tayroni, ali čar ovog parka nisu turističke razglednice. Čar je u tome što se osjećate maleni, ali mirni, kao da vas je netko resetirao i kao da se prvi put istinski osjećate - svjesni. Spavati u visećoj mreži uz zvuk valova i ljuljanja palminih grana iskustvo je koje vas natjera da preispitate sve krevete na kojima ste dosad spavali. Tayrona nije izlet. Ona je susret. Susret s nečim puno većim. Svaki susret ostavi trag, ali trag koji ostavlja Tayrona je neizbrisiv. U nastavku parka leže mala naseljena mjesta: Los Cocos, Los Naranjos, Guachaca, Buritaca, Mendihuaca, a na samom ulazu na poluotok La Guajiru nalazi se posljednje turističko selo na ovoj plaži, Palomino. Ovdašnje stanovništvo i nomadi žive u zajednicama koje podsjećaju na presjek dovođenja zapadne kulture u džunglu, ali već na prvi pogled shvatite da ovaj ritam nije stvorila zajednica, već upravo ona, džungla. I u toj veličini prostora shvatite tko na Zemlji ipak ima glavnu ulogu - a ima je priroda.
CIUDAD PERDIDA - TIŠINA ČVRŠĆA OD KAMENA
Okolica Santa Marte je područje koje skriva najstarije tajne drevnih civilizacija, a najvažniju ulogu ima Izgubljeni Grad - Ciudad Perdida. Stariji je 700 godina od Machu Picchua, ali dok do njega možete doći vlakom, put u Izgubljeni Grad znači izazovan treking od četiri do šest dana hoda kroz prašumu koja vas testira u svakom zavoju. Zemlja klizi pod nogama, rijeke vas ponekad prisile da skinete sve sa sebe, karipski komarci naspram kojih su europski kućni ljubimci i toliko strmi usponi da se zapitate tko je koga tražio - vi grad ili on vas. Ali onda dođete na te kamene terase u društvu veličanstvenih palmi.
Stepenice su gradili ljudi koji nisu puno pričali, ali su znali sve o vremenu - i strpljenju. Pogled se otvori i vidite samo zelenilo i maglu koja se podiže. Ne čujete ništa osim sebe i šume. Plemena Kogi i Arhuaco, čuvari ovog mjesta, ne rade predstavu za turiste. Oni vas promatraju tiho, kao da žele procijeniti razumijete li gdje stojite. I iskreno - ovdje osjetite da znate puno manje nego što ste mislili. Ciudad Perdida nije samo arheologija. To je lekcija iz poniznosti, lijepo upakirana u kamen, tropsko zelenilo i oblake.
LA GUAJIRA - PUSTINJA KOJA SE NE ŽELI SVIDJETI NIKOME
Nakon Izgubljenog Grada i obalnih naselja put se nastavlja prema sjeveru. Sjever donosi nagli rez - zelena džungla nestaje, a ispred vas se otvara zemljani horizont boje bakra. La Guajira je surova, ali poštena. Ljudi koji žive u pustinji se ne žale, jer bi im se pješčani vjetar ionako nasmijao u lice. Volonterski odlazak na sam vrh poluotoka La Guajire, ali i sam vrh Južne Amerike, uključuje dug i nemiran put kroz pustinju i čest susret s Wayuu zajednicama. To je iskustvo koje vas okrene prema unutra. Voda se ne nosi u brendiranim bocama za jogging, nego u bidonima i vrećama od pet ili deset litara koje simboliziraju preživljavanje i koje žedna plemena čekaju posvuda kroz pustinju.
Dijele se i zadnji komadi hrane. Razmjenjuju se iskustva, a u zamjenu dobijete veliki osmijeh i iskreno hvala, cjeloživotnu uspomenu i poneke ručno ispletene radove. Djeca trče bosa po vrućem pijesku kao da je hladan. Bake tkaju narukvice i torbe s uzorcima starim kao njihove priče. Mochilas Wayuu torbe nisu suvenir. To je identitet. I kad ga u Kolumbiji kupite od ruku koje su ga satima tkale, nosite dio tajnovite priče koju niste zaradili, već vam je od srca dana. La Guajira vas ne uljepšava. Ona vas prihvati ako ste dovoljno iskreni da se ne pravite da znate sve.
PUNTA GALLINAS - NASMIJEŠENI KRAJ SVIJETA
Nakon sati provedenih u vožnji kroz pustinju, na samom vrhu La Guajire - u Punta Gallinasu, pješčane dine pustinje Taroa izgledaju kao mjesto gdje bi se snimao film o osamljenosti, a onda iza posljednje dine ugledate more. I to ne bilo koje - nego ono veličanstveno i snažno, široko Karipsko more koje se rasteže po zlatnom pijesku i time neprestano oblikuje linije kontinenta. Sve se čini veće nego inače, potpuno ste spojeni s prirodom. Promatrajući tu dinamiku mora i pustinje oko sebe, jedino što možete uočiti je kako nam priroda potvrđuje poznatu spoznaju “jedino je promjena stalna”.
Punta Gallinas je najsjevernija i najudaljenija točka Južne Amerike. Kad padne noć, zvijezde izgledaju kao da ih je netko spustio niže, samo za vas. U jedinoj rančeriji plemena Wayuu spavate u visećoj mreži, pod otvorenim nebom, jedete komad ribe koja je prije sat vremena bila u moru i polako shvaćate da vam u životu ne treba ništa osim tišine i ljubavi. Ovdje se pustinja dodiruje s oceanom kao da je to najlogičnija stvar na svijetu. A vi, na samom rubu kolumbijskih Kariba, shvatite da ste došli na cilj. Da nema dalje. Ako ste shvatili, shvatili ste. Ako niste, možda shvatite negdje drugdje, a možda nikada. Kako god, svakako ste spremni i za neke druge Karibe...
PRIJELAZ U MEKSIKO - NOVA OBALA, ISTI PUTNIK
Let iz Kolumbije u Meksiko traje kratko, ali promjena se osjeti odmah. Zrak je puno lakši, a sunce jednako direktno. Ljudi su otvoreni, napola u šali - ali svaki razgovor može završiti nekom zgodnom dosjetkom. Gradić Tulum je prvi susret. I odmah naučite da Karibi imaju više lica nego što čovjek može sabrati. Kolumbija je sirova i bez uljepšavanja. Nauči vas koliko je u životu bitan istinski spoj svijesti, opuštenosti i dostojanstva. Meksiko, posebno njegov karipski dio, ima drugačiju eleganciju. Manje je prašine, a više boje. Ulični ritam je mirniji, ali jednako živ. To su dvije vrste Kariba, ali bude u vama istu želju: da budete dio njihove svakodnevice, a ako ne zauvijek, poput mene, onda zasigurno barem nakratko.
TULUM - MJESTO GDJE USPORITE BEZ PLANIRANJA
Tulum je čudan spoj prirode i globalnog turističkog igrališta maskiranog u drvo, lan i pijesak. Znate li pronaći pravi put, možete pobjeći od gužve i naći se u netaknutoj prirodi koja vam na dlanu nudi sve svoje fasete - svijet čarobnih koralja, delfina, krokodila, kornjača... I prirode koja se čini potpuno nestvarna. More je ovdje puno tiše nego u Kolumbiji, a boja mu je čišća i dublja. Ponekad djeluje kao da se približava nebu kako bi mu nešto šapnulo, a reflektira sjaj koji djeluje poput prave čarolije iz bajke. Voda je važan element ovog područja.
Uz nestvarno tirkizno more, sve je prepuno kanala, laguna, a cenote su priča za sebe. Plivanje u hladnoj, bistroj vodi, pod kamenim svodom koji se širio tisućama godina prije nego što ste se rodili - ima težinu. Voda je apsurdno čista metrima u dubinu, a ovi prirodni bazeni razbacani po cijelom području spajaju se podvodnim kanalima. Tišina pod vodom zvuči kao da ste zaronili u jedan ogroman udah. Svjedočanstva kažu da u cenotama žive tajna mitska bića Aluxi, čuvari ovih bistrih voda koji narastu do veličine šestogodišnjeg djeteta, a nerijetko se javljaju domaćim i stranim roniocima. Ako ih vidite, to znači da su vam oni dali moć, jer inače su nevidljivi.
SIAN KA’AN - MORE S VIŠE NIJANSI NEGO ŠTO IH SE MOŽE IMENOVATI
Na kraju plaže Tulum, kroz veličanstven kameni luk, ulazi se u Sian Ka’an, prirodni rezervat nalik mjestu koje se nije potrudilo objasniti nikome gdje počinje i završava. More se pretapa u kanale, kanali u mangrove - nadvodno raslinje koje štiti obalu od uragana - a mangrove u nebo koje se mijenja svake minute. Put i plovidba kroz ovo mjesto nije samo izlet, nego osjećaj da ti je priroda dopustila da nakratko uđeš u njezin prostor. Voda je nevjerojatno bistra - toliko da ima trenutaka kad se čamac čini kao da lebdi, a dok plivate, imate osjećaj da su kapljice mora oko vas kristali. Kad legnete u kanale i prepustite se struji, možete čuti vlastiti puls.
Rijetko gdje čovjek osjeti istovremeno i mir i snagu, bez imalo dramatike. Velike ptice prelijeću tik iznad vode, dok krokodili nadziru slatkovodni ulaz u more. Dupini se natječu u plivanju s ražama i kornjačama, kokosi padaju s palmi, a koralji se uzdižu do površine mora. Podvodni svijet je kao iz animiranog filma. Čuvarima ovog mjesta ne preostaje ništa drugo nego pratiti ritam dana. Nitko se ne žuri. Sian Ka’an vas natjera da usporite jer ništa u njemu ne prihvaća brzinu.
BACALAR - LAGUNA SA SEDAM BOJA I HORIZONTOM
Južnije od nevjerojatnih kanala i laguna Sian Ka’ana nalazi se laguna Bacalar, kraljica mira, mjesto u kojem vam tišina pomaže procesirati sve što ste na ovoj ruti naučili. Laguna je toliko velika i razigrana u bojama da je teško povjerovati da nije more. Sedam nijansi tirkizne plave je samo izraz za turiste - u stvarnosti ih ima više. Unajmiti kajak u zoru i ući u dan bez ijednog drugog zvuka osim vlastitog vesla možda je najbliže meditaciji što putnik može dobiti bez da to traži. Voda je topla, mekana, umirujuća. Obala je jednostavna: drveni pontoni, nekoliko kućica, cenote priljubljene uz lagunu i ljudi koji žive bez žurbe. Piratski kanal, mjesto gdje se nekoć trgovalo i ratovalo, danas je samo još jedna savršeno mirna točka u kojoj voda izgleda kao staklo. Bacalar je totalna suprotnost meksičkim turističkim draguljima. I upravo zato ostaje u pamćenju.
VOĆE S VIŠE KARAKTERA OD LJUDI
Karibi imaju tisuću okusa. Ovdje sve ima okus. Čak i ljudi. Ali voće može imati više karaktera od njih. U Kolumbiji je lulo kralj. Ta voćka, koja se uglavnom koristi kao gust i kiselkast sok, nešto je što se ne može objasniti onome tko ga nije pio svježeg na ulici, dok mu se sol s kože miješa s mirisom ovih tropskih nota. Guanabana, marakuja, mango na svakom koraku. Ovdje svaki plod ima karakter, teksturu koja svaki put oduševljava svježinom i punoćom. U Meksiku ćete naići na božanstven okus lubenice, papaje i pitaje. Nijedno od tog voća nema istu “čistoću” kao u Europi - ovdje je sve punije, ozbiljnije, zrelije, karakternije. Voće na Karibima nije desert. To je ovdje dio dana.
KARIBI U LJUDSKOM OBLIKU
Kolumbijci pružaju posebnu toplinu, ali bez potrebe da je objašnjavaju. Željni su priča i znanja iz drugih svjetova. Ako imate neku anegdotu iz Europe ili Azije ili ste ih voljni podučiti riječima nekog stranog jezika, oni se pretvaraju u uho. Za njih predstavljate pravu zvijezdu samim time što ste u mogućnosti doći u njihovu zemlju i nerijetko će vas tražiti za fotografiranje. Uspomena koja će im ostati od vas za njih predstavlja ogroman inspiracijski i edukativni skok u svijet. Iskreno su zahvalni. Strast i ukus kolumbijskih ljudi nešto je što vam se odmah uvuče pod kožu. Prije puta u Kolumbiju dobro istrenirajte svoj radar za traženje romantičnih avantura, jer lako bi moglo rezultirati suzama količine još jednog Karipskog mora. Meksikanci pak neće biti toliko zainteresirani za vaše priče iz drugih svjetova.
Svjesni su da ste ovdje kako biste nešto naučili za sebe i pokazuju smirenost i mudrost s kojom se lako složiti. Imaju iskrenost u očima, jer dobro razumiju da život u ovoj klimi zahtijeva i strpljenje i radost. Kolumbija su ljudi i priroda koji te testiraju, ali i nagrade. Meksiko je prostor koji te pusti da dišeš drugačije. Oboje te uči da putovanje nije samo more, sunce, priroda, ljudi, ritam dana koji traje koliko treba, već i sve ono što naučite i shvatite između redaka. Kad se sve zbroji, Karibi nisu samo mjesto. To je osjećaj koji se zadrži pod kožom puno dulje nego što ste planirali, a ponekad i zauvijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....