Oči "javnosti" su svakakve – pune kriterija i pune osude, rijetko kada empatije. Ali, znamo da javnost nisu samo krajnji korisnici, javnost su, primarno, oni koji tu istu sliku kreiraju. U tom smislu su puno odgovorniji. To neki mediji i medijski radnici znaju, a neki to ne znaju ili "debelo" ignoriraju.
Naše intimne optike zagađene su, pardon - konstruirane raznim odgojnim, klasnim i situacijskim, društvenim elementima koji nemaju nužno veze s nama samima. Međutim, u toj širokoj definiciji sintagmi pop - kulture, tu i tamo se dogodi show ili emisija koja svojim svjesnim, a nerijetko i nesvjesnim postupcima i odlukama otvori prostor za drugačije i autentično. Ono nekada bude iskarikirano, nekada (polu)svjesno uvredljivo, a nekada odista lijepo, toplo i osviješteno. Ovi zadnji efekti me zadrže kao gledatelja i kritičara.
Ovaj put govorim o showu "Tvoje lice zvuči poznato" koje gestom maskiranja žena u muškarce, izvođača u izvođačice, izvođačica u izvođače kao da nas opominje na fluidnost naših identiteta i to koliko igra s tim rodnim, društveno uvjetovanim i nerijetko kažnjavanim ulogama se možemo i trebamo (i moramo!) dobro zabaviti. Opustiti i prepustiti. Poručuju (i opominju) nas (ne)svjesno da se u svakom "mačo" muškarcu skriva nerijetko lijepa, pametna i nježna, gruba žena, a da u svakoj takvoj binarnoj podijeli svijeta "postoji" i u ženi jedan snažan, čvrst, nježan, mekan... kakav god, muškarac. Oni koji to ne priznaju, ili ne osvještavaju, zapravo sužavaju prostor zabave, ljubavi, slobode i užitka – sebi i svima drugima oko sebe. Nepotrebno.
Van showa, u široj javnosti taj se fenomen prepoznaje i kao transvestitizam - koji je medicina nekoć klasificirala kao izraženu i dugotrajnu potrebu za oblačenjem u odjeću suprotnog spola ili roda, kao mentalni poremećaj - dok se danas na to gleda kao osobni (modni) izraz pojedinca koji ne ukazuje nužno na želju za promjenom spola ili rodnog identiteta. U kazalištu su znamo, kroz dugu povijest samo muškarci igrali sve, pa samim tim i ženske uloge. Transseksualna osoba je pak ona transrodna osoba koja ima jasnu želju i namjeru da promijeni svoj spol, kao i osoba koja je djelomično ili potpuno modificirala (uključuje fizičku i/ili hormonalnu terapiju i operacije) svoje tijelo i prezentaciju, izražavajući svoj spolni i rodni identitet i osjećaj sebe. Transvestit je, kao što rekosmo, osoba koja ima poriv da se oblači u odjeću “suprotnog” roda. U popularnoj kulturi homoseksualne osobe koje oblače odjeću "suprotnog" roda, najčešće u svrhu nastupa (političkog ili zabavnog), za razliku od prvih koji to radi zbog seksualnog uzbuđivanja, nazivaju se drag queens, drag kings.
Idući put kada budete gledali TLZP sa svojim ukućanima i/ili partnerom/icom, pogledajte taj izvjesni sjaj u oku kada se dogodi uspješna (još uvijek - binarna) - umjetnička transformacija. Nešto ih razveseli, gotovo pa da oduševi. Proizvoljno tvrdim, ali mislim da je to zbog toga što su uspjeli "to nešto" prepoznati i u sebi samima. Taj dašak slobode, biti sve ono što zamisliš da možeš biti, što čuči u svakom djetetu u nama, da se krajnje poetično izrazim.
À propos teme, recentno istraživanje udruge za promicanje i zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba KolekTIRV pokazalo je da bi gotovo 38 posto građana Hrvatske prihvatilo transrodnu osobu kao bliskog člana obitelji ili prijatelja, dok je samo 11 posto građana imalo negativan dojam o transrodnim osobama jer misle da je to bolest koju ne treba prihvaćati i treba ju liječiti. U tom istraživanju saznajemo i da veći broj građana (62 posto) misli da društvo ima većinski negativan stav prema trans osobama što ukazuje na potrebu za daljnjim edukacijama i osvještavanjem javnosti kako bi se smanjila percepcija negativnih stavova - predrasuda o predrasudi! Gotovo 40 posto građana u potpunosti prihvaća transrodnost kao prirodnu pojavu i jedan od mogućih osjećaja rodne pripadnosti što je važno, jer ukazuje na evoluciju stavova prema različitim identitetima i osjećajima rodnog identiteta.
Iako sam show TLZP, sebi nije dao u zadatak promociju prava drugih i drugačijih, lijepo je vidjeti da svojim dramaturškim, izvedbenim i režijskim praksama ohrabruje i podsjeća na nužnost rodne igre u zabavljačkim, izvođačkim djelatnostima. A znamo da mi svoj rod izvodimo, s ili bez dozvole društva – najbolje onda kada nas se ne kažnjava zbog istog.