Hrvatska knjižnica za slijepe prošle je godine proslavila šest desetljeća postojanja tijekom kojih je od male, gotovo volonterske ideje izrasla u nacionalnu instituciju koja mijenja život osoba koje ne mogu čitati standardni tisak. Otkako je 2020. preuzela vodstvo, ravnateljica Karolina Zlatar Radigović shvatila je da se tu spajaju svi njeni profesionalni interesi - bibliotečno upravljanje, zagovaranje čitanja, inkluzija i rad za dobrobit ranjivih skupina.

"Oduvijek sam znala da pripadam knjižnici, srce me vuklo. Tamo sam se vidjela i profesionalno i ljudski", govori diplomirana novinarka i bibliotekarka s dvadesetpetogodišnjim iskustvom rada u knjižnicama. Imala je, kaže, sreću da ju je od prvog dana vodila mentorica koja je prepoznala njenu glad za znanjem. Naučila je ne samo kako funkcionira knjižnica nego i zavoljela poziv koji je obilježio njen život.

"To je specifična i zahtjevna ustanova. Nije to knjižnica koja samo nabavlja knjige - mi ih i stvaramo. Imamo brajičnu tiskaru, svoja studija za snimanje zvučnih knjiga, proizvodimo digitalne formate... To je cijeli jedan mali svijet u kojem se stvaraju sadržaji koji mnogim osobama otvaraju vrata znanja i kulture. Najveći izazov bio mi je količina dostupnih sadržaja. Prema podacima Svjetske unije slijepih, samo deset posto objavljenih knjiga dostupno je u prilagođenim formatima. To je bolan podatak i snažan poticaj. U posljednje dvije godine povećali smo broj novih naslova, a stvaramo i digitalne formate koji su brže dostupni. No san su nam born-digital knjige koje bi u trenutku izlaska bile dostupne svima, bez obzira čitaju li vidom, dodirom ili sluhom. Još je to lijepa želja, ali tko zna, možda će umjetna inteligencija ubrzati taj proces. Ipak, veliko ohrabrenje nam je Europski zakon o pristupačnosti koji je stupio na snagu u lipnju i koji bi trebao promijeniti praksu izdavaštva i povećati broj inkluzivnih izdanja", objašnjava.

Najdirljiviji trenutak

Najdirljiviji trenutak u njezinoj karijeri vezan je uz kolegicu Ljerku, djelatnicu koja je u knjižnici provela duge 42 godine."Emotivno sam se vezala uz nju. Naučila me mnogo o povijesti knjižnice, o korisnicima, strpljenju i toplini. Takvi vas ljudi obilježe za cijeli život. I danas u knjižnici rade četiri slijepe i jedna gluho-slijepa osoba, što je daleko iznad hrvatskog prosjeka. One ravnopravno sudjeluju u svim procesima, a njihova snaga nas potiče da svaki dan radimo više i bolje", priča Karolina Zlatar Radigović.

Karolina Zlatar Radigović

VEDRAN PETEH CROPIX

Knjižnica surađuje sa školama, fakultetima i domovima. Pomažu studentima koji trebaju literaturu na brajici, organiziraju događanja, potiču mlade na čitanje, prilagođavaju naslove koji su im potrebni. Dodaje kako veliku ulogu imaju i udruge poput "Zamisli", koje mladim osobama s invaliditetom osiguravaju dodatnu tehničku i materijalnu podršku.

Korisnici su, kaže, srce knjižnice. "U stalnom smo kontaktu, oni su ti koji nam govore što nedostaje i što žele čitati. To je najiskrenija povratna informacija i zato uvijek kažem da knjižnica pripada njima", objašnjava.

Strast prema knjizi prati je od djetinjstva. Prisjeća se kako je još kao klinka imala golemu policu punu slikovnica.

"Voljela sam biblioteku Vjeverica, knjige o Muppetima, "Najljepše bajke svijeta", "Miffy", a u školi sam kao izvanškolsku aktivnost izabrala - knjižnicu. To je bio moj svijet, uvijek sam voljela dobiti knjigu na dar", priča nam. U mladosti je gutala avanturističke romane, stripove, kasnije Hit junior i glasovitog Adriana Molea. Roditelji su joj kupovali rječnike i enciklopedije na rate jer knjiga je bila njena svakodnevica. Kasnije je to prenijela i na svoju djecu.

"Odmalena smo im čitali, izmišljali igrokaze, kupovali nove slikovnice. Danas je teško natjecati se s ekranima, ali ne odustajemo. Nadamo se da će se kad-tad vratiti pravim, toplim, opipljivim stranicama, onako kako smo se i mi vraćali", priča Karolina koja putuje kad god može, čita o putovanjima, istražuje knjižnice svijeta, a u muzeju je jednako sretna kao i među policama knjiga. Slobodno vrijeme dijeli s obitelji, prijateljima i svojim biglom, a kad ne putuje - sanjari o mjestima na koja tek želi otići.

Brojni programi

Ipak, najveći dio njezina vremena i energije posvećen je knjižnici, pa nam s ponosom predstavlja brojne programe koje provode.

"Nastavljamo međunarodne suradnje kroz Erasmus+ projekte, organiziramo Dan Hrvatske knjižnice za slijepe, dodjeljujemo priznanje "Antun Lastrić" te nagradu za najbolju kratku priču "Sead Ivan Muhamedagić". Tu su i državno natjecanje u čitanju brajice, kvizovi, čitateljski klubovi, podcasti, izložbe i tribine, a izdajemo i šest časopisa. Manje je poznato da smo idejni začetnik brajičnih oznaka na pakiranjima lijekova. To je projekt koji se prepoznao te se i dalje širi, a nama osobito važan jer mijenja svakodnevicu korisnika", objašnjava.

U protekloj godini posebno ističe prilagodbu stripa slijepim i slabovidnim osobama, prvi put u povijesti institucije, a i ova godina, kaže, već je prepuna ambicioznih planova. Sve su to trenuci koji za nju ovaj posao čine čarobnim.

"Kad čujem da je nekome naša knjiga promijenila dan, život, školovanje, samopouzdanje..., to je trenutak. Tada znam da sam na pravom mjestu. Posao knjižničara uistinu je najljepši na svijetu", zaključuje.

VEDRAN PETEH CROPIX