Dok se prvi "Vrag nosi Pradu" bavio toksičnim šefovima, pozicijom moći i kompleksnim međuljudskim odnosima, drugi dio istražuje na koji način korporacije kroz digitalne medije diktiraju suludi tempo izmjene informacija te analizira kako smo - da citiramo Nigela - "došli do toga da stvaramo sadržaj kroz koji ljudi skrolaju dok piške"
Dosad sam već trebala naučiti: ako si zaljubljena u oženjenog muškarca, nemoj nositi maskaru - konstatira Fran Kubelik u filmu "Apartman", dok joj se crne suze slijevaju niz obraze. Scena u kojoj Shirley MacLaine osvještava kako je njezina afera s visokopozicioniranim muškarcem iz kompanije u kojoj radi osuđena na propast i danas me gane jednako kao u mojim dvadesetima, kad sam prvi put gledala tu kultnu dramediju iz šezdesetih. I ja sam plakala zbog šefa. Nismo, doduše, bili u strastvenoj ljubavnoj, već u toksičnoj poslovnoj vezi, ali jedina maskara koja je u tom razdoblju dolazila u obzir bila je vodootporna. Plakala sam u toaletu novinske kuće u kojoj sam tad radila, u autu, kod kuće, na ramenu tadašnjeg cimera... Moj je prvi urednik bio strog, porugama sklon i nerijetko pripit sredovječni muškarac koji je obožavao vikati na nas početnike. Ponekad mi se činilo da se istinski veseli našim pogreškama (neću lagati, bilo ih je), kako bi imao razlog da zaurla ventilirajući neke svoje frustracije. Svaki dolazak u redakciju izazivao mi je lupanje srca i knedlu u grlu, no kad ste generacije 1977., koja se još u osnovnoj školi zaklela da će marljivo učiti, raditi i poštivati sve ljude svijeta (makar te vrijeđali), skloni ste trpljenju pod svaku cijenu.
- Ako se mene bojiš, ne znam kako ćeš preživjeti nju! - posprdno je konstatirao kad sam dobila priliku za honorarni posao u drugim novinama. Opaska se odnosila na glavnu urednicu dotičnog magazina - alfu i omegu svih ženskih publikacija, ženu koja je u to vrijeme žarila i palila svijetom hrvatskih medija. Nije trebalo proći puno vremena da shvatim o čemu priča. Za razliku od njega, Ona je puno rjeđe podizala ton. Kad je nečim bila nezadovoljna, obratila bi mi se ispod glasa, prostreljujući me svojim lijepim, dramatično zelenim očima. Od nas, članova redakcije očekivala je stopostotnu posvećenost, i to 0 - 24. Nerijetko sam iz redakcije izlazila u ponoć, večeri provodila na promocijama, kazališnim premijerama i koncertima, a vikende u avionu za Pariz, London ili Istanbul na nekom novinarskom zadatku. Prijateljice su mi zavidjele na fantastičnim putovanjima i prilici da upoznam poznate osobe, a ja sam kukala zbog prekovremenih sati i stroge urednice. Bila je to svojevrsna vojna škola, no s odmakom od 24 godine mogu reći vrijedna škola, u kojoj sam mnogo toga naučila o poslu, sebi, odgovornosti, "napornim" autoritetima koji će mi - također s odmakom - postati najveći uzori u poslu, ali i o razlici između konstruktivne kritike i bullyinga.
Upravo tih dvijetisućitih, dok sam se borila s vlastitim karijernim demonima, u kina je stigao prvi "Vrag nosi Pradu". Lauren Weisberger, žena koja je deset mjeseci radila kao asistentica Anne Wintour, glavne urednice najslavnijeg modnog magazina na svijetu, 2003. je napisala knjigu u kojoj je ne baš laskavo opisala svoju bivšu šeficu, a tri godine kasnije iz toga je nastao hit film koji smo jedva čekali pogledati.
Iako je nama novinarima tematika bila posebno zanimljiva, nisi morao biti iz medijske ili modne branše da bi se pronašao u priči koja se, ispod lepršave vanjštine i duhovitih citata ("Samo me jedna crijevna viroza dijeli od savršene kilaže"), bavila vrlo važnim temama - toksičnim šefovima, pozicijom moći, kompleksnim međuljudskim odnosima na poslu, pritiskom uspjeha i elitizmom. Svatko tko je zakoračio na tržište rada prije ili kasnije susreo se s nekom verzijom Mirande - emocionalno zahlađenom, autoritativnom šeficom (ili šefom) koji vas baš nikada neće pohvaliti niti propustiti priliku da kritizira.
Ili s Emily - hiperambicioznom i kompetitivnom kolegicom koja ni od čega ne preže da bi napredovala. Srećom, i u filmu i u životu uvijek se nađe i poneki Nigel. Američki glumac Stanley Tucci zauvijek nas je kupio ulogom iskusnog starijeg kolege koji razumije pravila igre i drži ih se, ali unatoč tome nije izgubio ljudskost, empatiju i - smisao za humor.
- Želiš znati zašto te Miranda ne poljubi u čelo i ne da ti zlatnu zvjezdicu za domaću zadaću na kraju dana? Probudi se, dušo! - odgovorio je kad mu se Andy požalila da je razočarana što šefica ne cijeni njezin trud. Ta me scena podsjetila na jedan razgovor s mojom "Mirandom" iz dvijetisućitih, u kojem sam je pitala zašto nas gotovo nikad ne pohvali kad neki posao sjajno odradimo. "Zato što ste za to plaćeni", odgovorila je.
Iako i danas smatram da je odlika vrhunskog vođe tima pronaći fini balans između držanja discipline i empatičnog pristupa (koji uključuje razumijevanje i pohvale), imam dovoljno godina i poslovnog iskustva da znam kako su uviđavnog šefa ljudi skloni iskorištavati i uzimati zdravo za gotovo. Film "Vrag nosi Pradu" na neki nas način jest probudio. Iako naslov na to aludira, Miranda Priestly nije "vražica", već žena koja je morala ogrubjeti da bi došla do vrha - i tamo o(p)stala.
Meryl Streep sjajno je odglumila osobu koja ni sebi ni drugima ne dopušta slabost jer misli da bi je one uništile. Iza fasade ledene kraljice krije se jedan ogroman stres. Sreća što si došao na vrh kratko traje jer brzo osvijestiš da je jedini put dalje - prema dolje. Slijedi luksuzan život u kroničnom grču. Kako bi se što bolje uživjela u ulogu drske i distancirane Mirande, Meryl Streep tijekom rada na prvom dijelu filma nije željela razgovarati s Emily Blunt i Anne Hathaway u pauzama snimanja, koristeći sve prednosti tzv. metodske glume, a lik opake Mirande nije željela graditi na Anne Wintour, već je inspiraciju potražila u nekom sasvim neočekivanom - kolegi Clintu Eeastwoodu, čovjeku koji, kako je izjavila, "na setovima nikad nije morao vikati da bi ga ljudi bespogovorno slušali". Umjesto šefice koja se dere i maše rukama, stvorila je lik koji podređene drži u napetosti svojom tišinom i mimikom. Film je prošao izuzetno uspješno, i komercijalno i kod kritike, zaradivši oko 326 milijuna dolara (uz budžet od oko 35 milijuna), što ga je pretvorilo u veliki kino-hit, a Meryl Streep je za tu ulogu osvojila Zlatni globus i nominaciju za Oscara za najbolju glumicu.
Iako je više puta izjavila kako ne želi snimiti nastavak, dvadeset godina kasnije ipak se predomislila. Koliko je željno bio iščekivan "Vrag nosi Pradu 2" svjedoči i podatak da je u prva 24 sata trailer imao 181,5 milijuna pregleda, postavši najgledaniji trailer jedne dramedije u posljednjih 15 godina. Što se dogodilo s glavnim likovima? Vrag i dalje nosi Pradu, ali je sad sam stavlja na vješalicu jer nova generacija asistenata ima šeficu odjela upravljanja ljudskim resursima na speed dialu.
Iako je gospođa Priestly i dalje na čelu "Runwaya", sve se promijenilo - print je izgubio nekadašnju moć i oglašivače ("rujansko izdanje je toliko tanko da može poslužiti kao konac za zube", konstatira Miranda) te vlada diktat algoritama, influencera i krupnog kapitala koji ne mari za snove kreativaca. Andy Sachs vraća se u časopis, a Nigel, koji je čitavo vrijeme ostao uz Mirandu, s nostalgijom se prisjeća vremena prije "korporativnih rezova", u kojima se cijenila kreativnost i postojali ogromni budžeti za višednevna modna snimanja na drugom kraju svijeta. Emily Charlton u međuvremenu je napredovala u karijeri - sad je zadužena za luksuznu maloprodaju u Dioru, no i dalje sanja o mjestu glavne urednice Runwaya, koje će joj pokušati kupiti njezin novi, ultrabogati dečko. Nemoguće je ne primijetiti da tehnološki mogul koji pokušava preuzeti modni magazin (glumi ga Justin Theroux) i planira članove redakcije zamijeniti umjetnom inteligencijom ima određenih poveznica s milijarderom Jeffom Bezosom - u filmu se aludira kako je Benji prije bio geek, a "onda se nabildao i uštrcao malo filera". Mnogi su povukli paralelu s Bezosom i zbog njegovog vlasništva nad Washington Postom, a šuška se i kako je lik Emily u ovom filmu djelomično inspiriran Lauren Sánchez Bezos, partnericom Jeffa Bezosa.
Film "Vrag nosi Pradu 2" i ovaj se put bavi međuljudskim odnosima, no više od toga bavi se transformacijom koju su u posljednje dvije dekade prošli moda i mediji, a koja - ma koliko ona napredna bila u tehnološkom smislu - donosi i gomilu loših stvari. Content culture i digitalni mediji diktiraju suludo brz tempo izmjene informacija i trendova, a korporacije zanima isključivo kako povećati klikove i profit. Nitko više ne čita, svi skrolaju. Psiholozi kažu da koncept infinite scolla, tzv. beskonačnog pretraživanja, naš mozak drži u stanju iščekivanja sljedeće nagrade, potičući ovisničko ponašanje. A uz to i pomalo zatupljujemo jer zahvaljujući algoritmu koji nam podilazi, prikazujući sadržaje koji potvrđuju naša postojeća uvjerenja (makar bila potpuno kriva), sve se više udaljavamo od drugačijih mišljenja (tzv. echo chambers).
Istraživanja pokazuju da prosječni korisnik ozbiljno čita članak maksimalno dvije minute. Većina zapravo uopće ne čita, već "skenira" tekstove, a općeniti se digitalni attention span za jednu stvar na ekranu mjeri u sekundama. Nigel je to lijepo i ironično sažeo: "Danas sam sretan što imam budžet za par dana snimanja u studiju, za stvaranje sadržaja kroz koji ljudi skrolaju dok piške."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....