Zagrebačka psihologinja Mirjana Krizmanić preminula je u 89. godini života. U svom radu bavila se psihologijom ličnosti, kliničkom, zdravstvenom i socijalnom psihologijom i psihopatologijom, a karijeru je izgradila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na kojem je radila 40 godina, sve do 2000. kada je otišla u mirovinu. Ipak, i u mirovini ostala je vrlo aktivna - prevodila je stručne knjige, pisala članke i knjige. Među njima je i njezin najpopularniji naslov "Tkanje života", prodan u više od 100.000 primjeraka te knjige "Laži naše svakidašnje" iz 2021. i "Knjiga rastanaka" iz 2018. godine. Za dva posljednjena naslova razgovarali smo s njom o temama kojima se posvetila, pa se u sjećanje na jednu od naših najistaknutijih psihologinja prisjećamo kako je govorila o lažima, rastancima, tabuima i depresiji.
Rastanci su neizostavan dio života. Kako se najbolje pripremiti na njih?
- Točno je da su rastanci neizostavni dio života jer svi naši odnosi i većina naših aktivnosti jednog dana dođu do svog kraja. Ali kad koristimo riječ "rastanak" najčešće zaboravljamo da su mnogi rastanci samo otvaranje vrata novim odnosima i novim aktivnostima, kao na primjer rastanak djece od vrtića i teta, od osnovne škole i tako redom do mirovine. Rastajemo se od ljudi, prostora, aktivnosti, navika, ali stječemo nove poznanike i prijatelje, bavimo se novim aktivnostima koje su primjerenije dobi u kojoj se nalazimo. To je zapravo normalan tijek življenja i na neke od njih se možemo pripremiti jer znamo da dolaze. Ima predvidivih i nepredvidivih rastanaka, ali je i ta nepredvidivost barem djelomično samo naše zavaravanje. Supruga koju nenadano napusti suprug ili partner kojeg nenadano napusti partnerica slutili su što dolazi, ali to nisu željeli ili mogli vidjeti jer ih je previše strašilo, boljelo, ljutilo i nisu htjeli u to povjerovati. Zaista nepredvidivi rastanak je nagla smrt neke bliske osobe, ali i ta je "nepredvidivost" samo djelomična jer svi mi znamo da ćemo kad tad svi umrijeti, samo ne znamo kad će se to dogoditi. Drugim riječima: iznenadio nas je čas, ali ne i događaj.
Često se kaže kako vrijeme liječi sve rane. Vrijedi li ta izreka i u slučaju rastanaka?
- Vrijeme ne liječi samo po sebi ništa, već to možemo ili učiniti mi sami, na primjer razmišljajući o uzrocima rastanka, o načinu na koji je proveden, o tome što smo u tome sami skrivili ili što smo mogli učinti drugačije. Tako učimo iz nevolja koje su nas pogodile pa se ubuduće možemo s njima bolje nositi.
U kojem uzrastu se najviše laže: dječjem, odraslom ili u starosti?
- Što se uzrasta tiče pravila ne postoje, ali zato ima jako velikih individualnih razlika. Doduše, lažemo svi i to svakodnevno, a najviše sebi. Riječ je o velikom rasponu, jer postoje ljudi koji lažu malo i rijetko - pogotovo oni koji misle da je laganje grijeh, a najviše se njima koriste patološki lažljivci. Njih istina niti ne zanima, nego svoje laži prodaju kao doživljenu istinu.
Zašto su laži nužne?
- Bez njih bi svijet i naš doživljaj sebe samih bio nepodnošljiv, pravi pakao na zemlji. Mi, naime, sami sebe lažemo i kad ne želimo čuti istinu, što je očiti znak da tu istinu ne možemo podnijeti. U Sjedinjenim Državama, primjerice, liječnici su dužni svakom pacijenut sasuti istinu ravno u lice i to bez ikakvog uljepšavanja, čim mu odrede dijagnozu, pa bila ona i najužasnija. No, provedena istraživanja su pokazala da trećina pacijenata s bolesti u terminalnoj fazi uopće nije zapamtila što su im liječnici prije pet minuta rekli. Ne zato što im oni to nisu rekli, nego zato jer se oni s time nisu mogli suočiti, pa su im se aktivirali obrambeni mehanizmi brisanja tih riječi iz pamćenja. Ako je istina uistinu okrutna i grozna, za mnoge je bolje da je niti ne čuju. Kad budu spremni suočiti se s njom, a svatko od nas ima svoja pravila i načine, to će i učiniti. Ne radi samo o bolesti, slično reagiramo i kod preljuba, pitanja izgleda, pameti...
Zašto?
- Nitko ne može podnijeti da ga se smatra potkapacitiranim u bilo kojem smislu, a pogotovo u pitanjima ljepote ili pameti. Zato si najčešće lažemo u vezi stvari za koje znamo da ih nemamo.
Koje su najgore laži?
- One koje urušavaju međuljudske odnose, a pogotovo one koje se puštaju u promet da bi se nekog povrijedilo ili ozloglasilo: to čine uistinu zli ljudi isključivo zbog svog zluradog zadovoljstva.
A najbolje?
- Dobre laži spašavaju živote i duševni mir ljudi, milosrdne laži bude nadu i pružaju utjehu, povećavaju našu snagu da se nosimo s tegobama, problemima i teškoćama, sprečavaju širenje straha i panike, te općenito pomažu ljudima da se bolje osjećaju. Pogledajte samo situaciju s koronavirusom: bi li imalo smisla govoriti da će nam biti grozno, da će pandemija trajati godinama, da će stotitne tisuća ljudi umrijeti, jer ćemo morati dugo čekati na učinkovita cjepiva..., što se sve moglo pretpostaviti. Što bismo time dobili? Samo hrpu uspaničenih i prestrašenih ljudi, čije reakcije ne možemo predvidjeti. Zato je generalni narativ o tome da peremo ruke, držimo razmak, izbjegavamo druženja... bio dobar. Govorili su nam što možemo učiniti, većina je to radila i zbog toga se bolje osjećala. Ako ljudima ne možemo pomoći ili ih potaknuti da si sami pomognu, treba ih ostaviti da žive u laži.
Koji savjeti su vam najgori, a često ih možemo pročitati?
- Najgori savjeti su oni koji pojednostavljuju tuđu boli patnju, pa se ljudima u nevolji govori: "Nemoj se žalostiti, sve će to proći" ili "Vrijeme liječi sve" i slično. Vrijeme ne liječi sve i mnogi ljudi cijeli život pate zbog nekih gubitaka ili životnih udaraca.
Zašto ne volite knjige za samopomoć?
- Knjige samopomoći mi se, najjednostavnije rečeno, ne sviđaju jer daju savjete koji bi trebali vrijediti za sve ljude, a svatko je od nas drugačiji od svih ostalih. Drugim riječima, ljudima možemo pokušati pomoći da im ponudimo nekoliko različitih mogućih rješenja za problem koji ih muči, pa da sami odaberu što će za njih biti najbolje, možemo ih poučiti različitim načinima suočavanja s gubitkom ili teškom bolešću, samoćom ili nekim velikim neuspjehom... U tu je svrhu najbolje psihološko savjetovanje,koje upravo tako pokušava pomoći ljudima koji imaju problema.
Jedan od najvećih problema našeg doba je depresija s kojom se suočava sve više ljudi. Radi li se o tome da se ranije o njoj manje govorilo ili stvarno dolazi do svojevrsne „epidemije”?
- Danas je u modi, naročito kod mladih ljudi, za svaku sitnicu "biti u depri" ili "pasti u depresiju". Nekada bi ljudi za takva stanja rekli: "Pa nisam baš najbolje, imam mnogo briga" ili "Teško mi pada što sam sam" i sl. a ne odmah "U depri sam". Danas ima nešto više ljudi kod kojih je dijagnosticirana depresija, ali samo zato što se bolje i točnije dijagnosticira, pa i liječi, a ne što je njihov broj znatno porastao.
Zašto je odlazak psihologu/psihijatru još uvijek tabu?
- Kod nas ljudi još uvijek nerado ili barem teško priznaju da su bili kod psihologa ili psihijatra smatrajući da će odmah biti proglašeni ludima. To je, dakako, potpuno krivo. Psiholozi mogu ljudima pomoći u suočavanju s nizom životnih problema i zaziranje od psihičkih tegoba i bolesti proizlazi iz neinformiranosti pojedinaca. Zašto nas, laički rečeno, ne bi smjela zaboljeti duša kad imamo mnogo problema ili kad ih ne znamo riješiti? Zašto se ne bismo smjeli potužiti ako patimo od neki strahova s kojima se teško nosimo, a smijemo se požaliti ako nas muči kamen u žuči?
Da možete sve ispočetka, biste li opet odabrali psihologiju?
- Kad bih se mogla ponovno roditi i ponovno birati čime bih se u životu željela baviti - to bi opet bila psihologija. Studij psihologije učinio mi se nakon mature najzanimljivijim, novim područjem,koje se bavi ljudskim doživljavanjem i ponašanjem, a ima malo zanimljivijih stvari od toga. Osim toga je psihologija i znanost, koja ne samo da još uvijek tek otkriva mnoge tajne ljudskog mozga, već je i pomagačka struka koja ljudima može pomoći u svim kriznim životnim situacijama. To se naročito pokazalo u Domovinskom ratu,kad su psiholozi diljem naše zemlje pomagali u prilagodbi na nove životne okolnosti ratnim stradalnicima svih vrsta (prognanima, izbjeglima, ranjenima, ljudima koji su izgubili bližnje...).