"Ne možeš kupiti 20 dag sreće!": Psihoterapeutkinja govori o odnosima koji liječe, usamljenosti i dizajniranju duše

Sjedim nasuprot psihoterapeutkinje, psihoanalitičarke i grupne analitičarke Meri Veselić i razmišljam: napokon netko tko ne prodaje božićnu sreću na kile. U sezoni glossy reklama i koreografiranih osmijeha, pozvali smo je upravo zato - da razbije filtere. Meri ne vjeruje u prečace, ne vjeruje u "pet koraka do ekstaze" i svakako ne vjeruje da se u bilo kojoj trgovini može kupiti 20 dag sreće (ni 20 dag smislenosti). Vjeruje u odnos. U istinu izgovorenu bez ukrasa. U hrabrost da se pogledamo iznutra, baš kad feed traži da bliještimo izvana.

Rođena u Dubrovniku, odrastala u Blatu na Korčuli, odrasla i sazrela u Zagrebu: južnjački temperament, sjevernjačka disciplina, psihoanalitička preciznost. U ordinaciji joj se "štikleci" pretvaraju u otključane šifre duše, a tišina postaje punokrvna rečenica. "Život je težak," kaže, "ali to nije tema - tema je što ćemo učiniti da nam ne bude toliko težak." I zato, umjesto terapeutske pjene za brijanje, nudi nešto radikalnije: ljubav kao metodu, prijateljstvo kao najviši oblik odnosa, duhovnost kao izvor snage.

Meri me podsjeća da elegancija nije u perfekciji, nego u integritetu: u tome da znaš gdje završavaš ti, a počinje čovjek preko puta. Da znaš reći ne svim toksinima, a da kući nosiš mir - more, glazbu, smijeh, kuhanje za najdraže, dva mačja cimera i onaj srpanjski refren iz Vele Luke koji sve poravna: "Ča je život vengo fantažija". Ne, ne možeš kupiti 20 dag sreće. Ali možeš naučiti dizajnirati dušu bez švercanja. To je, kaže Meri, jedini luksuz koji se isplati.

Ulazimo u doba godine koje nam se prodaje kao ‘najsretnije‘, s blještavim reklamama, patološkim konzumerizmom i savršenim obiteljskim fotografijama. No, za mnoge je to okidač za tugu, usamljenost i anksioznost. Kako preživjeti taj ‘obavezni‘ blagdanski high i što biste poručili onima kojima je prosinac samo podsjetnik na ono što nemaju?

- Možda je mjesec darivanja dobro vrijeme da budemo iskreni prema sebi i priznamo iz dubine srca što bismo zapravo htjeli darovati, a koji dar primiti. Zapadna civilizacija koja počiva na kršćanstvu slavi Božić, rođenje Isusa Krista. Mi koji se osjećamo kršćanima prvi smo pokleknuli u patološkom konzumerizmu klanjajući se zlatnom teletu našeg doba - mobitelu i robujući savršenim obiteljskim fotografijama znajući bolje od drugih da savršenstva u ljudskom izdanju nema, a zadatak nam je bio pokazati onima koji ne žive našu vjeru, ali poštuju kršćansku kulturu što znači ići ususret Božiću. Vrijeme došašća ili advent koji traje četiri tjedna zapravo bi trebalo biti vrijeme duboke unutarnje meditacije, analize proteklih 11 mjeseci godine za nama u miru i tišini, da se vratimo na temeljne vrijednosti čovjeka koji je danas "overdoziran" površnošću odnosa, jeftine sreće, a moguće je da oni koji se u prosincu osjećaju loše imaju više unutarnjeg bogatstva za podijeliti od onih koji se osjećaju "high". Nije samo digitalno doba krivac što smo se udaljili od iskonskih vrijednosti, zapadna civilizacija nametnula je čovjeku individualizam, "možeš sve sam, ne trebaju ti drugi". I tako je stvorila najveću dijagnozu današnjeg doba, a to je usamljenost. Ta laž je ujedno i najveći problem suvremenog čovjeka, jer možeš biti sam i ne osjećati se usamljeno, kao što možeš biti među mnoštvom ljudi velegrada i osjećati se usamljeno. Prosinac nam je podsjetnik da nam svima nedostaje isto, a to je duh zajedništva, kultura empatije, mira, pomirenja, uvažavanja različitosti, podsjetnik da svi volimo voljeti i biti voljeni i da samo zajedno možemo ovo društvo kroz prihvaćanje, pomaganje, osmijeh i neosuđivanje učiniti boljim. Istina je da je uz dobar bakalar, pušurate (fritule), kuhano vino i lijepe hrvatske božićne napjeve i po mogućnosti u lijepoj haljini lakše ući u tople i lijepe kolektivno nesvjesne zapise koji su nam svi zapisani u "arhaičnom ja". U takvoj atmosferi lakše se nađe mjesta i za one koji se zaista osjećaju usamljeno, kao da se tako lakše otvore vrata humanosti kroz koja je lakše ući bez avatara usamljenosti iznad glave. Znanstveno je dokazano da darivajući dobivamo više.

Živimo u eri self help literature, a čini se da nam nikad nije trebala veća pomoć. S jedne strane, nikad više nismo pričali o mentalnom zdravlju, a s druge, kao da smo sve više narcisoidni, otuđeni, usamljeni, ali i gladni lajkova. Gdje je nestala empatija? Jesmo li je utopili u konzumerizmu i beskonačnom skrolanju ili je to samo simptom dublje bolesti našeg doba?

- Svaka stigma je stvorena iz enigme. Psihoterapija, Bogu hvala, danas više nije stigma, ali možda je enigma, jer kada se krene na put oporavka, onda on traje, a u ovoj eri instant sreće i psihoterapija bi trebala brže dati rezultate. A ljepota je upravo u putovanju duše, onog trena kada se emocionalna bol ili trauma kroz psihoterapijski odnos i proces krene pretvarati u emocionalni kapital (taj se moment čeka duže od predviđenoga i tako smo, evo, razbili barem jednu enigmu), tada kreće duševni wellness, dublje shvaćanje života, patnje i smisla koja iz nje proizlazi. Self help literatura nije loša za nekoga tko je dobro, a za onoga tko nije, tome će još i otežati jer će mu se učiniti da se lako riješiti unutarnje tjeskobe, može mu se učiniti da to drugima uspijeva lakše i to može dovesti čovjeka do još veće frustracije. Empatija nije nigdje nestala nego je ne stvaramo, jer čovjek se ne rađa s empatijom nego je stječe kroz svoj psihološki i emocionalni razvoj i odnose. Ako nismo imali sreće da nas odgajaju empatični "prvi subjekti", trebamo se potruditi naći, psihoanalitičkim rječnikom rečeno, "dobre druge", po mogućnosti educirane psihoterapeute, po potrebi i psihijatre koji znaju procijeniti kroz koju je bol čovjek prošao kako bi mu kroz terapiju dali nadu i utjehu na čijoj platformi će se stvarati empatija u psihoterapijskom odnosu baziranom na poštovanju i stavljajući dostojanstvo čovjeka na prvo mjesto u odnosu. S tim zapisom se onda izađe iz ordinacije i ide u stvarni život i sa zapisom te atmosfere stvaramo komunikacijski obrazac s ljudima s kojima zapravo živimo, ne pristajemo više ni na što manje. U moju ordinaciju dolaze predivni i hrabri ljudi, ja ih zovem tragačima za istinom. Ti su ljudi generacijama najjače karike u svojim obiteljima i došli su otkriti zašto se u njihovim obiteljima konstantno nasljeđuje konflikt, shvaćaju da mora postojati objašnjenje za to i da ti simptomi koji im se javljaju ne trebaju biti tu. Usude se pitati, hrabri su. Razbijaju tako stigmu da se na psihoterapiju dolazi jer si slab, dapače otkrijemo da nema zdravih nego samo nepregledanih i najčešće zbog nepregledanih o kojima smo ovisili ili ovisimo u emocionalnom smislu i dolazimo po pomoć na psihoterapiju. Na kraju, naravno, otkrijemo i utvrdimo što je tu posrijedi i zaključimo da nas neće odrediti ono što nas je dopalo nego ono što ćemo sami napraviti od života. Ali to je put, nije lak. Za mene je taj put čarolija života, ne mogu prestati uživati kada uvidi i interpretacije patnje rode nadu i kad se čovjek kroz taj proces oporavi, ojača i usudi se biti konačno svoj. Previše se bavimo hardverom (tijelom), a malo softverom (umom). Ako je psiha dirigent, a tijelo orkestar, onda je jasno da dirigentu i nije baš najbolje i da treba dobiti prioritet, jer nema orkestra bez dirigenta. Džaba si krečio. Stigma je skinuta i kod nas u Hrvatskoj, lovimo korak, danas je privilegija imati svog psihoterapeuta. Ulaganje u mentalno zdravlje jedna je od sigurnijih investicija koje možeš napraviti za života, a razrješenjem transgeneracijskih trauma daješ u nasljeđe generacijama poslije tebe najbolji dar, a to je mir i formulu za mentalno zdravlje. To nema cijene.

Naši mobiteli postali su produžetak ruke, a društvene mreže pozornica za naše idealizirane živote. Svjedočimo virtualnom teroru savršenstva, od fotošopiranih tijela do insceniranih trenutaka sreće. Koliko je taj digitalni teatar opasan za našu psihu i kako da naučimo razlikovati inspiraciju od destrukcije kad nam algoritam servira nerealna očekivanja 24/7?

- Digitalni teatar je zavladao jer bi možda ljudi više trebali ići u pravi teatar, kazališta, izložbe, edukacije, radionice, na ples, satove crtanja, pjevanja, na folklor, gledati prave filmove jer smo tada na terenu umjetnosti, a ne šunda. Estetika kao disciplina uključuje vrlo visoke kriterije, psihološki gledano, ako vanjska estetika nije povezana s unutarnjom koja počiva na stvarnom ostvarenju čovjeka kroz njegov potencijal i talent, onda nema pravog i potpunog osjećaja sreće i lijepog kao takvog. Kada čovjek ne živi svoju unutarnju ljepotu, ima potrebu povećavati vanjsku, a što više povećava vanjsku, zapravo je nesretniji jer nije to adresa na kojoj stanuje sreća i onda lako proklizi u dekadenciju, površnost, izopačenost i na koncu u simptome i dijagnoze. Na polju smo etike i opet edukacije koju smatram rješenjem za većinu problema suvremenog čovjeka. Mislim da bi sve struke koje se bave estetikom tijela trebale proći edukaciju iz psihološkog kako bi prepoznali da li razlozi estetskih intervencija idu iz zdravog dijela psihe ili ne. Svi mi koji smo se odlučili na bilo koji način baviti čovjekom moramo prvo zaštititi jedinstvenost i neponovljivost ljudskog bića i te nam vrijednosti trebaju biti prve kako bismo mi mogli imati mirnu savjest i na koncu uopće imali pravo na bilo koji način intervenirati u tuđi život.

Svjedočimo eri ‘cancel kulture‘ gdje se čini da je lakše nekoga javno ‘otkazati‘ s kauča nego ući u stvarni dijalog. Društvene mreže postale su sudnice u kojima je svatko i sudac i porota, a presude su konačne i bez prava na žalbu. Je li taj virtualni aktivizam, taj bijes pod krinkom pravednosti, zapravo samo nova, društveno prihvatljiva forma agresije?

- Virtualni aktivizam je na razini pubertetsko-adolescentne obrane ega. Znači, nisam još dovoljno zreo da se suočim u živoj komunikaciji s tobom jer zbog nezrelosti ega teško nosim odgovornost izrečenog, ali sam anksiozan i rado bih bio odrasliji nego što jesam i zato imam potrebu govoriti, ali po mogućnosti bez posljedica. Tipično adolescentski, živi se za ovaj trenutak bez predviđanja što će biti sutra. Imamo inače poplavu adolescenata od 40 godina. Mislim da bismo adolescente koji su digitalna generacija mogli iskoristiti na puno bolji način kako bi virtualni aktivizam dobio novo lice. Angažirala bih ih da u skladu s pravilima naše struke skupa izradimo algoritam (oni poznaju tehniku, predviđaju dobro online reakcije jer tu su doma, a mi nudimo znanje) koji će svaki komentar na društvenim mrežama koji ima elemente govora mržnje i ponižavanja drugog automatski brisati, recimo da se napravi etički kodeks društvenih mreža. Sve aplikacije kada se instaliraju u javni prostor moraju instalirati taj algoritam, ako to ne naprave, ne mogu poslovati, a ako ne posluju prema njemu, trebaju biti pravno i novčano sankcionirane. Imam jako pozitivna iskustva u radu s mladima. Kada im se priđe s poštovanjem, uvažavanjem njihovog načina shvaćanja svijeta, tada su suradljivi, slušaju, pametni su, puno naučim od njim, vraćaju mi nadu, ali gladni su zdravih autoriteta i tu ćemo opet doći na edukaciju i posvećenost kroz živu komunikaciju i učenje, koja je po meni ključ svega.

Opsjednuti smo mladošću. Anti-age industrija vrijedi milijarde, a starenje i smrt su najveći tabui našeg doba. Kao da smo zaboravili da je život ciklus. Zašto se toliko panično bojimo prolaznosti i kako taj strah utječe na našu sposobnost da živimo ispunjen život, ovdje i sada?

- Smrt je prirodna pojava i jedino sigurno što će se u našem životu dogoditi. Po meni nije problem u smrti nego u mrtvim odnosima među živim ljudima, zato ljudi dolaze psihoterapeutu, a izgleda i estetskom kirurgu. Rođeni smo s dva osnovna nagona, libidnim nagonom života i tanatosom, nagonom smrti. Tanatos je tu da se aktivira u dubokoj starosti ili ako, ne daj Bože, dođe vrijeme smrti uslijed bolesti da nam olakša put prijelaza iz jednog stanja u drugo, zato su ljudi pred smrti mirni. Ako smo stalno u strahu od prolaznosti, gubitka mladosti, puno prije vremena aktiviramo tanatos, automatski gasimo libidni nagon i na taj način, misleći da ćemo zaustaviti mladost, trčimo sprint prema starosti, odnosno smrtnosti. Anti-age industrija ima svoju pozitivnu stranu, a to je da je na raspolaganju čovjeku prvenstveno u smislu zdrave estetike, jer oko voli ono što je njemu lijepo. Žena koja je njegovana prvenstveno poštuje samu sebe i šalje poruku drugima da to očekuje i od njih, međutim ako ispod te njege ne stoji ostvarena osoba koja je donijela neko dobro sebi i zajednici kojoj pripada i nije se ostvarila na bilo kojem polju života, propustila je biti zahvalna na svom potencijalnu, drži ga neostvarenog, živi površan i promašen život. Koga briga što ona s čubama koje mogu pjevati dvije pjesme fura po gradu Chanel torbu bez ijedne bore na licu kad torba nosi nju, a ne ona torbu. Bojim se da se tada i jadna Coco Chanel okreće u grobu jer to nije ono što je ona htjela poručiti svojom estetikom, ali i osobnošću. Nema te trgovine i industrije svijeta u kojoj možeš ući i kupiti 20 dag smislenosti, jer do toga se dolazi između ostalog i u psihoterapijskom procesu, a to uključuje angažman cijelog bića, jer do izvrsnosti se dolazi samo velikim trudom, a ponekad čak i žrtvom koja osobi mora imati smisla iz njezinih dubokih vrijednosti.

Psihoterapija mnogima zvuči kao ap­­stra­ktan pojam. Možete li nam dati tri jednostavna, ali moćna savjeta - tri ‘mentalne vježbe‘ ili promjene u mindsetu - koje svatko od nas može početi primjenjivati već danas kako bi ojačao svoj ‘psihički imunitet‘?

- S obzirom na to da smo jedina bića koja govore, nema ništa prirodnije na svijetu od psihoterapije jer je osnovni alat moje struke izgovorena riječ, naravno u atmosferi poštovanja prema patnji s kojom je osoba došla po pomoć. Teško je danas doći do termina, što je frustrirajuće za nas psihoterapeute jer moramo ljude stavljati na liste čekanja (muka mi je od tog pojma). Želim vjerovati da će svatko doći kada treba doći, a u međuvremenu mlade ljude potičem da upišu edukaciju iz bogate palete psihoterapijskih tehnika jer sve su dobre i korisne, sve je već izmišljeno, samo trebamo učiti. Tako će lakše shvatiti tajnu života, naučiti zdravo komunicirati i biti balans površnom virtualnom svijetu koji će se urušiti kad-tad, jer patologija na kraju uvijek pojede samu sebe, samo u međuvremenu tko živ, tko mrtav. Prvi je savjet da ljudi sebi osiguraju pristojnu egzistenciju, jer dok nas pritišće realitet, ne možemo se baviti psihološkim i općenito dubljim temama smisla života. U tome neka budu umjereni, jer višak materijalnog opterećuje emocionalno i duhovno. Drugi korak je sagledati (koliko se može) uvjete odrastanja u primarnoj obitelji i kada shvate da nisu dobili što su trebali dobiti, da se negdje kao odrasli ljudi prestanu ljutiti na roditelje koji su im dali što su dali, malo, ali najvjerojatnije više nego što su dobili. Iz tih okvira nesvjesno smo birali u odrasloj dobi ljude s kojima ćemo dijeliti život, pa valja vidjeti (koliko se može) što smo izabrali za sebe, ako smo uopće birali, i lagano krenuti raditi separacije od toksičnih ljudi i odnosa koji ne počivaju na poštovanju nas kao osobe. Kada se odrade ova dva koraka, malo se lakše diše i konačno dolazimo na red sami kod sebe. Onda vidjeti koliko živimo potencijal s kojim smo rođeni, koliko su moja krila raširena ili možda trebam zaslužiti da ih raširim i idemo vidjeti što nas veseli, što bismo radili kad bismo stvarno mogli, što bi to bilo da se u nedjelju popodne lijepo osjećam jer dolazi ponedjeljak. Iz svoje petnaestogodišnje privatne prakse mogu posvjedočiti da su mnogi ljudi razvili simptome jer ne znaju što ih veseli.

Vaš put je impresivan - psihoterapeutkinja, psihoanalitičarka, grupna analitičarka. To su discipline koje zaranjaju u najdublje i često najbolnije dijelove ljudske psihe. Što je u vama, na samom početku, probudilo tu strast prema ‘nevidljivom‘ svijetu?

- Ovo impresivno zvuči možda pomalo pretenciozno, iako sam naučila što je zdravi narcizam i zdravi hedonizam. Svjesna sam svoje vrijednosti i gdje mi je mjesto, ali osjećaj sreće na tim lovorikama ne traje dugo. Najveći gušt mi je kad se iz trivijalne situacije, "štikleca", otkrije uvid u duboku sferu psihe. Taj trenutak sinkronije između mene i osobe preko puta - to je čista sreća čovjeka za čovjeka. Jer ne liječi tehnika, liječi odnos, jednostavno - ljubav prema bližnjemu.

Vrlo rano sam se zainteresirala za smisao života, vesela i razigrana, ali u dubini duše stara duša. Odrasla sam u Blatu na Korčuli, rođena sam u Dubrovniku, a s 14 godina otišla sam sama u Zagreb. Arsen je napisao da svaki južnjak teži svome sjeveru - ja sam ta. Tada mi je u ruke došla knjiga "Put kojim se rjeđe ide" Scotta Pecka i već tada sam znala da ću biti psihoterapeut. Sve se poslije slagalo korak po korak, sazrijevala sam kao osoba da bih mogla preuzeti tako odgovoran zadatak kad ti netko povjeri svoje emocije. Stalno nešto otkrijem da ne znam, propitujem i stavljam u kontekste, ali se uvijek iznova divim kreativnom umu čovjeka koji za sličan simptom pronađe jedinstven katarktički put. Svjedočiti tome je privilegija.

Slušate i upijate teške ljudske priče, nosite se s tuđim traumama i strahovima. To je ogroman emocionalni teret. Kako vi osobno ‘čistite‘ svoj um i dušu? Koji su vaši rituali i resursi za očuvanje vlastitog mentalnog zdravlja?

- Nitko ne dođe na psihoterapiju i kaže da mu je dobro u životu. Za mene težina života nije tema, to je normalnost - pitanje je što trebamo napraviti da nam ne bude toliko težak. Psihoanalitička teorija jasno definira granice: znati gdje završavate vi, a počinje čovjek preko puta. Nema švercanja na psihoterapiji - ljudi su hipersenzibilni i odmah bi to osjetili.

Radim puno, ali petkom ne radim i svaki tjedan imam tri dana za odmor. Snagu crpim iz znanja i duhovne dimenzije - tu je moja najveća okrepa. U dizajniranju duše nema destoniranja, zato ljudi moraju paziti kome se povjeravaju. Moja sigurna kuća su zdravi odnosi i separacija od onih s kojima ne mogu dijeliti vrijednosti. Prijateljstvo smatram najvišim oblikom odnosa - s pravim prijateljem zrcališ najbolje dijelove sebe.

Uloga majke u životu mi je najdraža, a psihoanalizu doživljavam kao umjetnost i ljubav. Uživam u glazbi, prirodi, kuhanju, druženju i humoru koji je, vjerujem, najzdravija obrana ega. Naše mačke Lily i Simba dio su obitelji. Kad mi svijet postane kaotičan, znam da će doći 29. srpnja i da ću u Veloj Luci, uz Oliverove pjesme, s prijateljima zapjevati "Ča je život vengo fantažija."