Ruka koja se želi odmaknuti.
Noge koje bi najradije otišle.
Glas koji iznutra viče „ne“, dok mi izvana govorimo „dobro“.
Dah koji nestane.
Čeljust koja se stisne prije nego što uopće shvatimo da smo ljuti. Mislimo da je prošlo.
Tijelo zna da nije.

Kad sam upoznala Mihaelu Richter, Mateu Blažević i Helenu Hajdin, prvo sam se pitala: kako je moguće da su ove tri žene tako prisutne, žive i nasmijane? Život, pomislila sam, sigurno ni njima ne šalje samo deserte. I one imaju svoje rokove, odnose, djecu, gubitke, umore, neizvjesnosti i strahove.

Pa ipak, u njihovoj prisutnosti postoji nešto mirnije - gotovo fizički opipljivo. Kao da ne pokušavaju pobjeći od života, nego su naučile ostati u njemu. Kasnije sam shvatila zašto. One su zaplesale ples sa svojim tijelom.

NEJA MARKICEVIC CROPIX

I ono što su desetljećima istraživale na sebi, kroz terapiju, pokret, dah, odnos i ples, danas pomažu drugima ponovno pronaći. Ne kao neku novu, savršenu verziju sebe. Upravo suprotno. Kao povratak onome što smo putem izgubili.

Živost. Spontanost. Užitak. Granice. Glas.

Jer tijelo je misteriozna arhiva. Ne slaže uredno fascikle. Ne pita nas želimo li nešto zapamtiti. Pamti u ramenima. U trbuhu. U grlu. U načinu na koji zadržavamo dah. U tome koliko se približimo ili koliko brzo uzmaknemo. Pamti ono što smo morali progutati da bismo bili dobri, pristojni, voljeni, sigurni. A tijelo možda već odavno zna odgovor dok mi skrolamo, radimo, optimiziramo se. Treniramo, meditiramo, dišemo uz aplikacije, uranjamo u ledene kupke. Čitamo o privrženosti, traumi i granicama. Imamo riječ za gotovo svaki svoj obrazac. Čak smo i smirenost pretvorili u projekt.

Priča ove tri žene dio je moćne priče koja je u Hrvatskoj počela prije više od dva desetljeća. Godine 2003. Laslo Pinter i Enesa Mahić pokrenuli su prvi trening tjelesne psihoterapije u Hrvatskoj, iz čega je nastao CIR ICBP Institute of Integrative Core Body Psychotherapy— danas akreditirani institut koji djeluje u Zagrebu, Rijeci, Beogradu i Budimpešti.

I ovo nije priča samo o psihoterapiji. Ovo je priča o tome kako živimo. Zašto ostajemo ondje gdje se cijelo vrijeme stežemo.

Zašto možemo biti okruženi ljudima, a osjećati se potpuno sami. Zašto od sreće radimo obvezu, od smirenosti projekt, od roditeljstva ispit, od ljubavi potvrdu vlastite vrijednosti. I zašto vlastito tijelo najčešće primijetimo tek kada počne boljeti. Pitanje je samo — jesmo li ga napokon spremni poslušati?

„Tjelesna psihoterapija“ većini zvuči kao masaža, u najboljem slučaju kao ples. A povezanost tijela i emocija ipak ne možemo ignorirati: leptirići u trbuhu, stisnuta vilica kad smo ljuti, bol u prsima kad nas preplavi tuga. O tom tijelu onda godinama ne mislimo ništa — sve dok ne zaboli. Koliko smo zapravo odvojeni od vlastitog tijela i kad je ta veza pukla?

MIHAELA: Često živimo kao da je tijelo nešto što nas samo nosi kroz život. Kao posuda za um. Brinemo o njemu kada se razboli, kada od nas traži da zastanemo ili kada odemo u burn out. No rijetko se pitamo što nam ono cijelo vrijeme govori i koliko smo zapravo spremni čuti taj govor.

Tijelo pamti ono što smo možda odavno zaboravili. Pamti trenutke kada smo morali biti jaki, kada nije bilo sigurno pokazati ljutnju, tugu ili strah, kada smo se morali prilagoditi da bismo bili prihvaćeni ili voljeni. Ono često zna prije nas kada smo prešli vlastitu granicu, kada nešto ne želimo, kada smo umorni, kada čeznemo za bliskošću ili kada se u nekom odnosu više ne osjećamo sigurno.

Tjelesna psihoterapija, koju nazivamo i somatskom ili tjelesno orijentiranom psihoterapijom, polazi od razumijevanja da tijelo, emocije i um nisu odvojeni svjetovi. Oni su međusobno povezani i neprestano utječu jedno na drugo. Kada smo ljuti, osjećamo vrućinu koja nas oblije, stezanje u želucu, stiskanje šaka i vilice, i to sve prije nego što nam se oblikuje misaoni odgovor što me to smeta ili boli u kontaktu s drugom osobom. Ljutnju je bitno znati jasno i mirno verbalno izraziti, no i znati da ona nosi važnu poruku zaštite naše granice.

Mihaela Richter

NEJA MARKICEVIC CROPIX

U terapijskom procesu zato radimo s razgovorom, postavljanjem terapijskog cilja, no onda polje proširujemo i na tijelo. Usmjeravamo pažnju na tjelesne senzacije, dah, pokret, napetost, držanje tijela i različite tjelesne impulse. Kroz fizičke vježbe, disanje i rad s pokretom učimo prepoznati ono što se u nama događa, bolje regulirati vlastita emocionalna i fiziološka stanja te postupno otvarati prostor za iskustva koja su dugo bila zadržana u tijelu.

Tjelesna psihoterapija zato ne pokušava samo ukloniti simptome ili „popraviti“ tijelo. Ona nas poziva da ponovno uspostavimo odnos sa sobom. Jer tijelo često zna prije nas. I kada mu se ponovno približimo, možda nećemo uvijek čuti ono što smo željeli čuti. Ali možemo početi čuti ono što nam je važno.

„Osobni razvoj“ fraza je koju su new age i društvene mreže istrošili do kraja, negdje između jutarnjih rutina i citata na pastelnoj podlozi. Kroz vaše programe prošle su tisuće ljudi koji ga prožive posve drukčije. Što nudi dvogodišnji program osobnog razvoja, a što petogodišnja edukacija iz integrativne tjelesne psihoterapije? Što ljude dovede i s čim odlaze?

MATEA: Razumijemo zašto je ta sintagma istrošena. „Osobni razvoj“ danas često zvuči kao nešto što se odradi ujutro prije posla, u dvadeset minuta, uz dobru rasvjetu. Ono što mi radimo je nešto sasvim drugo i, iskreno, mnogo manje fotogenično. Traje godinama, odvija se u grupi, u tijelu, pred svjedocima, i nema filtera.

Razlog zbog kojeg je proces tako spor leži u samoj prirodi promjene. Citat na pastelnoj podlozi pročita se u osam sekundi i najčešće je točan. Problem je što znanje o sebi i način na koji zaista živimo ne funkcioniraju na isti način. Zato ljudi godinama znaju zašto nešto rade i svejedno to rade. Uvid je važan, bez njega nema jezika ni okvira, ali sam uvid ne mijenja obrazac. Obrazac je upisan u tijelo, u držanje, u dah, u način na koji se nekome približimo ili povučemo, i tamo ga treba i dotaknuti.

Priča je počela 2003., kada su Laslo Pinter i Enesa Mahić organizirali prvi trening tjelesne psihoterapije u Hrvatskoj i kada je upisana prva generacija edukanata u školi koja će kasnije postati Centar za integrativni razvoj. Oni su začetnici tjelesne psihoterapije u ovim krajevima i institut CIR ICBP je nastao iz njihove dvadesetogodišnje suradnje, prakse, istraživanja i podučavanja, a danas radimo u Zagrebu, Rijeci, Beogradu i Budimpešti. Nama koji smo se toj priči pridružili važno je reći još jedno: ništa od ovoga nije nastalo kao poslovna ideja. Nastalo je zato što je nekoliko ljudi vjerovalo da tijelo u psihoterapiji ne smije ostati nijemi svjedok, i onda dvadeset godina radilo na tome da to postane ozbiljna, akreditirana struka.

Za većinu ljudi prvi korak nije nijedan od dva velika programa, nego vikend iskustvenih radionica koji zovemo „Moć tijela“. Ove godine nosi podnaslov „Stabilnost iznutra“ i kroz četiri povezane teme istražujemo kako se osjećaj sigurnosti stvara u tijelu, kako regulirati stres i živčani sustav, kako jačati otpornost i kako produbiti kontakt sa sobom i s drugima. Vode ga certificirani terapeuti i edukatori naše škole, dakle ljudi kod kojih bi polaznici i kasnije učili. To je namjerno tako. Prije nego što nekome preporučimo petogodišnji put, pošteno je da iz prve ruke osjeti metodu i upozna tim. Vikend se održava u Budimpešti, Zagrebu, Rijeci i Beogradu, a važno nam je reći i ono što nije: to nije zamjena za psihoterapiju ni za liječenje, nego prostor za osobno istraživanje kroz tijelo, emocije i odnos.

Matea Blažević

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Dvogodišnji program osobnog razvoja otvoren je svima, ne samo ljudima iz struke. To je iskustveni rad u stalnoj grupi, gdje se kroz pokret, dah i kontakt s drugima otvaraju teme koje svi nosimo: granice, bliskost, oslonac, sram, ljutnja, pripadanje, sve ono što smo u nekom trenutku stavili sa strane da bismo ostali voljeni. Ljudi tu dobivaju saznanja o sebi, ali ono što je još važnije, dobivaju iskustva davno zaboravljenog sebe i sebe koji zapravo jesu. To je razlika koja se teško opiše, a lako prepozna kad se dogodi.

Petogodišnja edukacija iz integrativne tjelesne psihoterapije drugi je put. Ona sadrži sve ovo, jer nema psihoterapeuta koji nije prošao vlastiti proces, ali dodaje ono što struka traži: teoriju, razvojnu psihologiju, neurobiologiju, metodologiju rada, etiku, rad s vlastitim klijentima, osobnu terapiju i redovitu superviziju. ICBP je akreditirani trening institut, i to na dvije razine, europskoj i nacionalnoj. Akreditirani smo pri EABP-u, Europskoj asocijaciji za tjelesnu psihoterapiju, i pri Hrvatskoj komori psihoterapeuta. To nije administrativni detalj. To je razlika između edukacije koja vodi do priznatog zvanja i tečaja nakon kojeg čovjek ostane s lijepim iskustvom i bez licencije. Nikoga, uostalom, ne možemo odvesti dalje nego što smo sami bili.

Što ljude dovede? Uglavnom jedna od tri stvari. Nekoga dovede kriza, poput rastave, gubitka ili iscrpljenosti, trenutak kad više ništa od dosadašnjeg ne pali. Nekoga dovede obrazac, ona rečenica „uvijek mi se dogodi isto, samo s drugim ljudima“. A neke dovede struka, jer osjete da im razgovor sam nije dovoljan i da tijelo cijelo vrijeme sjedi u sobi, samo ga nitko nije pozvao.

Postoji i četvrti razlog, najtiši. Nema krize, izvana je sve u redu, ali čovjek ima osjećaj da živi pokraj sebe. Taj razlog jednako je valjan kao i svi drugi.

Kakvi izađu? Ne bismo rekli popravljeni. Nemamo ambiciju nikoga popraviti. Ono što se doista mijenja jest prostor. Ljudi postanu sposobni izdržati vlastitu nelagodu nekoliko sekundi duže, a tih nekoliko sekundi zapravo je sve, jer se u njima rađa izbor. Sporije se napuštaju. Brže primijete kad su pristali na nešto protiv sebe. Često postanu tiši, ali čvršći. Mnogima se promijene odnosi, neki se prodube, a poneki se i završe, i to je dio istine koju treba reći naglas.

Nakon godina rada i nakon svih ljudi koji su prošli kroz naše programe, uvjerili smo se da se rezultat ne mjeri velikim trenucima. Mjeri se u sasvim običnima. U tome kako netko sjedne za stol sa svojom obitelji, kako izdrži tuđu ljutnju, a da ne nestane, i kako napokon kaže ne, mirno, bez objašnjavanja u pet rečenica.

Postoji terapijska dogma da roditelj kojim se najviše bavimo zapravo nije naš problem — problem je uvijek onaj drugi. Je li to istina? Zašto prvih šest godina nosi toliku težinu? I ono najteže: gdje prestaje njihova odgovornost, a počinje naša? Kako izgleda trenutak u kojem čovjek prestane biti tužitelj vlastitih roditelja?

HELENA: Ne bih rekla da je problem uvijek onaj drugi roditelj. Ljudski razvoj je puno složeniji. U terapiji je važno razumjeti što nam se dogodilo i kako nas je to oblikovalo, kako bismo mogli prepoznati što od toga i danas nosimo sa sobom. Ponekad se jako bavimo roditeljem uz kojeg nam je bilo teško ili uz kojeg smo imali osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri, dok onaj drugi nekako prođe ispod radara. A onda se pokaže da možda upravo taj drugi nije bio emocionalno prisutan, nije nas zaštitio ili jednostavno nije bio tu kada nam je trebao. Nekad ono čega nije bilo ostavi jednako dubok trag kao i ono što je bilo.

Rani razvoj možemo zamisliti kao stablo. Korijen ne vidimo, ali iz njega sve počinje — tu su naša najranija iskustva i odnosi iz kojih smo rasli. Deblo je naša unutarnja stabilnost i svijest o tome tko smo, a grane i krošnja naši odnosi, izbori, samopouzdanje i ono u što se usudimo krenuti.

Neke grane mogu puknuti ili otpasti. Možemo izgubiti odnos, posao ili nešto što nam je bilo jako važno i potpuno se poljuljati, ali zbog toga ne nestaje cijelo stablo. S vremenom mogu izrasti nove grane. Možemo se mijenjati i ponovno rasti. Zato su prve godine toliko važne. Kroz prve odnose učimo je li sigurno biti ono što jesmo, pokazati što trebamo i ostati bliski s drugima. I puno toga naučimo prije nego što uopće znamo objasniti što nam se događa — kroz tijelo, glas, pogled, dodir.

Dijete se jednostavno prilagodi. Ako nije dobro biti glasan, bit će tiše. Ako ljutnja nije dobrodošla, naučit će je zadržati. Ako pažnju dobiva kad je dobro i uspješno, lako nauči da ljubav treba zaslužiti. To nam kao djeci može pomoći, ali kasnije upravo zbog toga često zapnemo.

Helena Hajdin

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Ali korijen ne određuje svaku granu koja će izrasti. Prvih šest godina nije presuda. U tjelesnoj psihoterapiji gledamo kako se ta rana iskustva i danas pokazuju u tijelu, osjećajima i odnosima. Primjećujemo gdje se još uvijek povlačimo, stišavamo ili prilagođavamo i učimo da danas možemo drugačije. I onda dolazimo do možda najtežeg pitanja — gdje završava odgovornost roditelja, a počinje naša?

Dijete nije odgovorno za ono što mu se dogodilo. Roditelji jesu odgovorni za to kako su se prema njemu odnosili, ali i oni dolaze sa svojom pričom, svojim djetinjstvom i onim što sami nisu dobili. Često su davali koliko su tada znali i mogli. To ne umanjuje ono što je boljelo, ali nam s vremenom može pomoći da ih vidimo i kao ljude.

Nekad se trebamo i naljutiti na njih, priznati sebi što nam je nedostajalo i što nas je povrijedilo. I to je dio terapije. Ali s vremenom dolazi trenutak kada prestajemo čekati da nam roditelji danas daju ono što tada nisu mogli. Tu počinje odrasla odgovornost i mogućnost izbora. Ono što nam je nekad nedostajalo polako učimo davati sebi kroz više razumijevanja, nježnosti, užitka, pravo da postavimo granicu i biramo ono što nam je dobro. Ne biramo svoje korijenje, ali možemo birati kako ćemo dalje rasti.

Od prvog dana uče nas da sjedimo skupljeno, govorimo tiho i ljutnju progutamo jer nije dobrodošla. Vi profesionalno gledate gdje to završi — najčešće u dijagnozama koje nitko ne poveže s biografijom. Gdje u tijelu nalazite ono što nikada nije izgovoreno?

MATEA: Rijetko je itko od nas to naučio zlonamjerno. Djeca se prilagođavaju da bi ostala u odnosu. Dijete će uvijek izabrati vezu s onima o kojima ovisi, čak i kada je cijena da odustane od dijela sebe. Tako nastane tiho unutarnje pravilo: ovaj dio mene je dobrodošao, ovaj nije. Ljutnja najčešće završi na popisu onih koji nisu.

Ono što onda vidim u radu jest da to nigdje ne nestaje. Naprosto se preseli u mišić. Najčešće u čeljust, u grlo, u ošit, u ramena i vrat, u trbuh ili u zdjelicu. Dah se digne visoko u prsa i tamo ostane, kao da je čovjek stalno u pripravnosti. Neizgovoreno „ne“ ostane u onim mjestima koja bi ga bila iznijela: u čeljusti koja bi povisila ton, u rukama koje bi odgurnule ili pak u nogama koje bi otišle. Pokret koji nije dovršen ne gasi se, on samo čeka, a mi cijelo vrijeme trošimo energiju da ga držimo.

Svaki simptom ima svoju povijest. Čovjek dođe s napetošću, nesanicom, tjeskobom, probavnim tegobama ili kroničnim umorom, i negdje u tom razgovoru se otvori rečenica tipa „kod nas se nije smjelo povisiti ton“. To nije uzrok u medicinskom smislu. To je kontekst.

Pitate kako izgleda kada se čovjeku prvi put dopusti da bude glasan. Gotovo nikad filmski. Nema vrištanja i katarze. Najprije dođe nelagoda, pa smijeh iz nelagode, pa vrlo tihi glas, pa drhtanje. Vrlo često čujem „oprostite“ usred toga. Ispričavamo se i onda kada nam je napokon netko rekao da ne moramo to činiti. Nakon toga obično dolaze suze olakšanja, jer tijelo prvi put smije otpustiti nešto što je dugo držalo. I onda gotovo redovito ista rečenica: nisam znao/la da toliko toga imam u sebi.

Zato i kažemo da je „ne“ prije svega tjelesna vještina. Ono postoji u tijelu puno prije riječi. Beba okrene glavu od žlice, odgurne rukom, izvije leđa, stisne usne. To je prvo „ne“ i ono je čisti pokret, bez ijednog slova. Odguravanje je razvojno ključno. Kroz oslonac stopala i kroz snagu ruku dijete doživi da postoji granica, da sam ja ovdje, a ti si tamo, i da to ne znači kraj ljubavi. Ako taj pokret nije bio dobrodošao, kasnija riječ nema tlo pod sobom. Tada dobijete odraslog čovjeka koji savršeno dobro zna da treba reći ne, a i dalje govori da. Znanje je u jednom sustavu pamćenja, a činjenje u drugom. Uvid je karta, tijelo je teren.

Što plaćamo za svaki pristanak koji smo dali protiv sebe? Mislim da je cijena tiša nego što ljudi očekuju. Ne plaća se odjednom, plaća se na rate. Prva rata je umor, jer je držanje skupo. Druga je gorčina, koja se obično ne izlije na one kojima pripada, nego na najbliže i najsigurnije. Treća, i najskuplja, jest gubitak povjerenja u vlastite signale. Ako dovoljno dugo preskačemo vlastito „ne“, prestanemo ga uopće registrirati. I onda čovjek sjedne pred psihoterapeuta/kinju i kaže, potpuno iskreno, da ne zna što želi. Nije da ne zna. Nego je tijelo shvatilo da nema smisla javljati se ako ga ionako nitko ne sluša, pa je stišalo javljanje.

U cijeloj ovoj priči postoji samoća o kojoj se malo govori. Odnos izgrađen na pristanku protiv sebe zapravo nije kontakt, nego prilagodba. Možemo biti okruženi ljudima i nigdje se ne osjećati viđeno, jer ono što je viđeno nije baš naše. To rađa osjećaj samoće iako smo okruženi ljudima.

Dobra vijest, a ona uvijek postoji, jest da je tijelo nevjerojatno strpljivo. Pokret koji nije dovršen čeka. Čeka i trideset godina, i dovršiv je. Ne moramo pritom nikoga ni nadglasati ni prekinuti odnos. Ponekad je dovoljno primijetiti, sasvim obično, u idućih tjedan dana: jedno svoje „da“ te što je tijelo radilo dok smo ga izgovarali. Je li se dah zadržao. Je li se čeljust stisnula. Je li se nešto u meni povuklo korak unatrag. To je početak. Sve ostalo je vježba.

Dodir je postao nešto što propitujemo, kontroliramo i čemu pristupamo s oprezom. Pandemija je od zagrljaja načas napravila rizik, a dio tog opreza očito je ostao u nama. Vi radite metodom koja dodir vraća u terapijski prostor. Koliko je on još uvijek tabu i kako mu prići na način koji je siguran, jasan i etičan?

MIHAELA: Dodir je jedan od naših prvih načina komunikacije. Prije nego što smo znali govoriti, kroz dodir smo učili što znači sigurnost, nježnost, blizina i pripadanje. Danas sve više razumijemo koliko je siguran i podržavajući dodir važan za stvaranje i obnavljanje emocionalnih veza. Nije slučajno da nježan dodir može smiriti, približiti nas drugome i pomoći nam da se osjećamo sigurnije u vlastitom tijelu.

Kada smo sigurno dotaknuti, u tijelu se pokreću procesi koji podržavaju povezanost i regulaciju. Dodir može potaknuti lučenje oksitocina, hormona povezanog s osjećajem bliskosti i sigurnosti, smanjiti razinu kortizola i pomoći živčanom sustavu da se iz stanja napetosti i pripravnosti postupno vrati prema smirenju i oporavku.

To je posebno važno kada govorimo o privrženosti. Način na koji doživljavamo dodir često je povezan s našim ranim iskustvima odnosa. Nekome je dodir prirodan način primanja ljubavi i sigurnosti, dok drugome upravo dodir može izazvati nelagodu, nepovjerenje ili osjećaj ugroženosti. Ako smo kroz život naučili da blizina nije sigurna, tijelu će možda trebati puno vremena da nauči nešto drugačije.

Zato dodir u psihoterapiji nikada ne bi trebao biti nešto što se podrazumijeva. Sigurnost dolazi prije dodira. Važno je pitati, jasno dogovoriti, provjeriti kako osoba doživljava ono što se događa i poštovati njezin ritam. „Da“ nije nešto što se jednom dobije, nego se tijekom procesa ponovno provjerava. I jednako je važno da osoba u svakom trenutku može reći „ne“.

Dodir može biti vrlo snažan oblik podrške, ali ne mora uvijek biti pravi izbor. Ponekad će prisutnost terapeuta, način na koji sjedi, glas, pogled, oslonac u prostoru ili usklađenost s klijentovim ritmom biti dovoljni da osoba osjeti sigurnost i kontakt. Cilj nije dodir po svaku cijenu, već pronaći način na koji se osoba može osjetiti viđenom, podržanom i sigurnom.

A kada se dodir dogodi, on ne mora značiti ništa više od onoga što jest. Ruka na ramenu. Oslonac. Zagrljaj. Trenutak u kojem netko ostaje uz nas.

Za neke ljude to može biti potpuno novo iskustvo — da ih netko dotakne, a da od njih ništa ne traži. Da netko može biti blizu, a da ne uzima. Da mogu primiti podršku i istovremeno ostati slobodni.

Možda upravo tada tijelo počinje učiti nešto što riječi ponekad teško mogu prenijeti: da blizina može biti sigurna, da dodir može biti nježan i da u odnosu mogu ostati svoja.

Vi ste majke koje o svjesnom roditeljstvu znaju puno. Koliko vam sve te spoznaje odgoj olakšavaju, a koliko su vam ga i zakomplicirale? Je li teže biti majka kada u sekundi znaš što si upravo napravila krivo?

MATEA: Nedavno sam na rođendanu gledala majku i njezinu trogodišnjakinju. Curica je bila u punoj snazi provođenja vlastite volje, onoj u kojoj svako „idemo“ izaziva „neću“, a ta je mama postavljala granicu na tako blag i istovremeno tako jasan način da mi je bilo divno gledati. Nije psihologinja niti psihoterapeutkinja. Ne poznaje razvojne faze po imenu. A negdje duboko u sebi ih osjeća.

Pitate me olakšava li nama znanje odgoj. I olakšava i otežava, i to istovremeno. Olakšava zato što razumijemo što se događa, pa kad dijete legne na pod usred trgovine, znamo da to nije neposluh nego razvojna faza, i to nam skine barem pola tereta. Otežava zato što znanje nikad ne stigne prije reakcije. Stigne nekoliko sekundi poslije, sa sviješću što smo upravo napravile. To je posebna vrsta muke, biti sama sebi i roditelj i komentatorica.

Ali ono što vidimo u radu s odraslima, djecom i mladima veće je od naše osobne nelagode. Danas postoji obilje programa, webinara i snimljenih predavanja o tome kako bismo trebali odgajati djecu, i upravo iz najbolje namjere, iz potrebe da budu brižni roditelji, ljudi odlaze u perfekcionizam. Ne žele svom djetetu bolna iskustva vlastitog odrastanja, pa na sebe stavljaju pritisak koji nijedan čovjek ne može iznijeti. Isključivo kognitivno znanje bez iskustva može stvoriti savršenu sliku roditelja kakvi bismo trebali biti, a u svakodnevici je to nemoguće izvesti, jer nije realno. Savršenstvo ne postoji. Idealna slika je upravo to, ideal, i nikada neće biti dosežna jer je sastavljena od ideala.

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Na taj način otvara se jaz između onoga što mislimo da bismo trebali biti i onoga što jesmo. A u tom jazu stanuje roditeljska krivnja, koja se javi svaki put kad ne reagiramo onako kako smo htjele. Nju najčešće potisnemo i obećamo si da ćemo sutra biti bolje. Ta vrsta krivnje ne mijenja ništa. Ne mijenja odnos s djetetom i ne pomaže nam postaviti granicu, nego nas samo umanjuje i osuđuje. Roditeljstvo je zato danas pod ogromnim pritiskom.

Mudrost je znati prigrliti spoznaje koje nam pomažu da svoje dijete bolje razumijemo, a pustiti one koje nam služe samo da se osuđujemo. Znanje je dobro kad nas približi djetetu. Postaje teret u trenutku kad postane ispit.

I još nešto, možda najvažnije. Sigurnost u djetetu ne gradi roditelj koji nikad ne pogriješi, nego roditelj koji se vrati. Onaj koji nakon povišenog tona sjedne i kaže: bilo mi je previše, žao mi je, nisi ti bio kriv/a. Tako dijete uči nešto neprocjenjivo, uči da odnos može izdržati pukotinu. Roditelj koji nikad ne posrne ne postoji, a i da postoji, svoje dijete ne bi naučio što znači popraviti, kako se nositi s greškom, kako opraštati, kako reći žao mi je i to zaista osjećati.

Na kraju, roditelji koji ovo čitaju znaju da je roditeljstvo jedno od najljepših i najzahtjevnijih iskustava u životu. Ljubav prema djetetu nas proširi i rastegne na načine koje nismo mogle predvidjeti i uči nas nesebičnosti gotovo kao nijedan drugi odnos. U timu smo često komentirale kako nas je upravo to iskustvo dovelo do istinske želje da sazrijemo, za sebe i za svoju djecu, i da naučimo dublje i iskrenije voljeti, bez maske i bez ideala, najbolje što možemo. Ne vjerujemo u bezuvjetnu ljubav, ona pripada svijetu ideala. Ali ljubav roditelja prema djetetu tome je najbliže što postoji.

Cijela nam je kultura prodala ideju da će nas partnerska ljubav konačno potvrditi kao ljude. Jesmo li muško-ženske odnose previše romantizirali i čemu nam zapravo služe kad skinemo tu mrenu? A budući da radite s tijelom: zna li ono prije nas s kim smo?

HELENA: Partnerski odnos često nam postane ogledalo u kojem vidimo puno više o sebi nego što očekujemo, jer upravo bliskost iznese na površinu i one dijelove nas koje ponekad ne želimo vidjeti. Odnos nije tu da nas dovrši, ali može biti mjesto na kojem dublje upoznajemo sebe.

A ipak, partnerske odnose često romantiziramo. Od partnera očekujemo da bude ljubavnik, najbolji prijatelj, sigurno mjesto, podrška i potvrda naše vrijednosti, a ponekad i da iscijeli ono što je boljelo puno prije njega. A onda se još čudimo kad druga osoba ne uspije biti sve što smo zamislili.

U partnerskim odnosima kao da stalno plešemo između blizine i udaljavanja, između potrebe za drugim i potrebe da ostanemo svoji. Netko napravi korak prema nama, a mi se povučemo. Netko se udalji, a mi krenemo za njim. Često ponavljamo isti ples, samo se partner promijeni.

Britanski psiholog John Bowlby, utemeljitelj teorije privrženosti, govorio je o tome koliko nam je odnos s drugim potreban od početka života. Ti prvi odnosi ostavljaju trag i na tome kako ćemo kasnije ulaziti u bliskost i graditi odnose. Bliskost ne osjećamo samo emocionalno, već i kroz tijelo. Zato možemo znati da nam odnos ne čini dobro, a ipak nam je teško otići.

Tijelo često nešto osjeti prije nego što si to uspijemo objasniti. Možemo govoriti da je sve u redu, a osjećati nemir. Možemo osjetiti i nevjerojatnu privlačnost i pomisliti: to je to. Ali tijelo ima svoju mudrost, a ima i svoju povijest.

Osoba već dugo može osjećati da joj u odnosu nije dobro, ali svejedno nije lako otići. Ne ostajemo samo zato što nekoga volimo. Tu su i vezanost, sve što smo zajedno prošli, strah od samoće, ali i ona nada da će se nešto ipak promijeniti.

Možda je jedan od težih dijelova odnosa naučiti prepoznati sebe u njemu. Što mi treba, gdje su moje granice, preko čega mogu prijeći, a preko čega ne. Često mislimo da bi sve bilo lakše samo da se druga osoba malo promijeni. A zapravo je puno teže vidjeti osobu kakva stvarno jest i iskreno se pitati: mogu li ja s njom takvom biti dobro?

Prihvatiti nekoga ne znači pristajati na sve. Ali što više možemo prihvatiti sebe, sa svojim dobrim i manje dobrim stranama, to je manja potreba da drugoga popravljamo i mijenjamo.

A tijelo nam često jako dobro pokaže što se događa. Uz nekoga se stalno stežemo, pazimo što ćemo reći, povlačimo se ili prelazimo preko sebe. Uz nekoga drugoga možemo se opustiti i jednostavno biti svoji.

U integrativnoj tjelesnoj psihoterapiji upravo to pratimo. Što se događa sa mnom dok sam s drugom osobom? Gdje se stegnem, gdje zadržim dah, gdje se povučem ili ne kažem „ne“ iako ga osjećam? I kroz to polako počinjemo bolje prepoznavati svoje granice, potrebe, ali i ono što nam se u odnosima stalno ponavlja.

Kad bolje poznajemo sebe i svoje tijelo, počinjemo ranije prepoznavati što nam se u odnosu događa. Osjetimo kada nam nešto ne odgovara, kada prelazimo preko sebe, kada nam treba više blizine, a kada malo prostora. Lakše kažemo što želimo, ali i što ne želimo.

To ne znači da odnos odjednom postane jednostavan. I dalje ćemo se nekad povući, naljutiti, izgubiti kontakt ili upasti u neki svoj stari obrazac. Samo ga možda ranije prepoznamo i ne odemo svaki put toliko daleko od sebe.

Nekad smo blizu, nekad se udaljimo, nekad jedno od nas izgubi ritam. Možemo stati, vidjeti gdje smo i ponovno pronaći jedno drugo. Ne moramo uvijek plesati savršeno da bismo mogli plesati zajedno.

Mihaela, krenula si od povijesti umjetnosti i filozofije — disciplina koje te uče gledati i misliti, ali te nikada ne pitaju kako dišeš. Danas suvodiš zagrebački CIR i radiš s tijelom, dahom i pokretom. Što te dovelo do terapijskog rada i kako je on promijenio kvalitetu tvojeg života? Što te puni?

MIHAELA: Još kao djevojčica pitala sam se zašto smo svi toliko različiti. Bila sam dijete očarano ljudima. Kriomice sam ih promatrala i smišljala priče o tome zašto se ponašaju baš tako kako se ponašaju. Mislim da je ta dječja fascinacija ljudima zapravo bila moj prvi susret s onim što danas radim.

Danas me fascinira koliko često svi živimo upravo iz te ideje da ćemo biti zadovoljni kada se dovoljno promijenimo, popravimo, potrudimo i postanemo neka bolja verzija sebe. Ali što ako nas upravo stalna potreba da se mijenjamo i popravljamo udaljava od onoga što nam je zapravo potrebno da budemo zadovoljni u vlastitoj koži?

Ta pitanja dovela su me na put osobnog razvoja. Još kao tinejdžerka otkrila sam tjelesnu terapiju kod Lasla Pintera i Enese Mahić i rad s njima kroz terapiju me korak po korak počeo vraćati kući: u moje tijelo, u unutarnji prostor samoprihvaćanja, nježnosti i snage.

Jednako važan dio mog putovanja je svjestan ples, ponajviše kroz praksu 5 ritmova i Open Floora. Ples je za mene bio i ostao prostor sigurnosti, povezivanja sa sobom, vječnog eksperimenta i ogromnog užitka. Kroz ples sam ponovno otkrivala spontanost, pokret i onu vrstu slobode koju često izgubimo kada se previše trudimo biti ono što mislimo da bismo trebali biti.

Nakon desetljeća vlastitog terapijskog rada upisala sam Centar za integrativni razvoj. Postati terapeutkinja za mene je bio nekako vrlo smislen i jednostavan izbor. Ono što sam godinama istraživala za sebe postalo je nešto što želim dijeliti s drugima i u čemu ih mogu podržati na njihovom vlastitom putovanju samootkrivanja.

Vlastito terapijsko putovanje mi je donijelo duboko samoprihvaćanje te potrebu da budem manje idealna i više stvarna. Da mogu biti ranjiva i snažna, ozbiljna i razigrana, tužna i radosna… živa i svoja.

A što me puni izvan posla? Ples, moj sin i prijatelji, moj pas Roksi, glazba u raznim oblicima, priroda, more, putovanja, kuhanje i svi oni jednostavni trenuci u kojima se prepuštam.

Matea, psihologiju si izabrala mlada. Uz rad u CIR-u radiš s djecom i adolescentima — generacijom koja odrasta s ekranom kao trećim roditeljem i o vlastitim osjećajima govori rječnikom koji nije naš. Na koji način te taj rad ispunjava i inspirira? I koje su tvoje privatne strasti?

Iskreno, psihologiju nisam odabrala ja. Ona je odabrala mene. Za mene je to bilo veliko učenje. Vjerujem da je svatko od nas dobar u barem jednoj stvari, najčešće i u više njih, samo ih ne prepoznajemo kao svoje kvalitete. Dolaze nam lako, pa mislimo da to svatko može. Ja sam bila dobra u kontaktu. Trebala sam to samo prihvatiti. Od prvih dana studija radila sam s djecom i mladima različitih potreba i načina da izraze sebe. Ti me susreti hrane i danas. Današnji klinci i mladi ljudi bore svoje bitke da nađu svoje mjesto pod suncem. Okolnosti u kojima odrastaju drugačije su od naših, a digitalizacija im često nije saveznik jer ih izolira i odvaja od stvarnog kontakta. Ali bitku s ekranima smo izgubili. Definitivno. I baš zato mislim da je vrijeme da prestanemo ratovati i počnemo razmišljati kako tu silu okrenuti da radi za našu djecu. I sama sam u fazi života u kojoj navigiram između poslovnih obveza i obiteljskog života. Obitelj mi je iznimno važna, kao i prijatelji i bliski ljudi, pa zapravo i slobodno vrijeme i strast u životu nalazim u kontaktu. A zapravo tragam za lakoćom bivanja sa sobom u sasvim običnim stvarima: dok kuham za obitelj, dok vježbam, dok s djetetom spremam školsku torbu za sutra. Volim trenutke u kojima vrijeme provedeno sa sobom nije odvojeno od svakodnevice. Kada ne čekam neki svečani trenutak u kojem će biti bolje ili drugačije, nego shvatim: to je to. Ovaj trenutak je to. I jedino što mogu jest učiniti ga ugodnim takvim kakav jest.

Somatic Experiencing, bioenergetika, transpersonalna psihoterapija. Godine sjedenja nasuprot tuđim životima. Helena, kako je izgledao put koji te doveo do toga da pomogneš sebi, a onda posljedično i drugima? I što te nakon toliko godina još uvijek zaljubljuje u ovaj poziv, a u što si sve zaljubljena u vlastitom životu?

HELENA: Kad pogledam unatrag, nisam baš znala kamo će me sve to odvesti. Išla sam za onim što me zanimalo i što sam osjećala da je moje, često više srcem nego glavom. Tako sam ušla i u psihoterapiju — ne zato da postanem terapeutkinja, nego zbog sebe, da bolje razumijem svoje odnose, osjećaje i ono što ponavljam. Negdje usput osobni proces postao je i moj profesionalni put. Danas sam u psihoterapiji više od pola života i ona je postala dio načina na koji gledam ljude i samu sebe. A ono što me i dalje drži zaljubljenom u ovaj posao su ljudi. Osoba preko puta mene nije samo ono što joj se dogodilo. Vjerujem da svatko nosi svoju unutarnju iskru, koju život ponekad prekrije slojevima prilagodbe i onoga što smo morali postati da bismo pripadali. Volim trenutke kada ti slojevi počnu popuštati i osoba postaje više svoja. Dirne me povjerenje kada mi netko otvori vrata svog unutarnjeg svijeta i dopusti da budem blizu. To je jedan od najljepših darova ovog poziva.

Od svega što sam kroz život učila, biti majka najviše me oblikovalo i dalo mi najdublji osjećaj smisla. Moji sinovi su najvažniji dio mog života. Majčinstvo me učilo ljubavi, granicama i puštanju, a najviše povjerenju — da budem tu, volim ih i vjerujem im, ali i da ih pustim da budu svoji. Na kraju ostaje povjerenje. U njih, u život. Volim prijatelje, more, prirodu, svog psa, konje i jahanje, putovanja, glazbu i sasvim obične životne gušte. Istraživanje svijesti kroz meditaciju, ples i pokret te različite prakse rada s dahom dugo je dio mog osobnog puta. U meni oduvijek žive dva dijela — jedan koji želi krenuti, istraživati i otići u nepoznato, i drugi koji voli ostati kod kuće, u miru, blizu ljudi koje volim. S godinama ih sve manje doživljavam kao dvije različite strane sebe. Jednako sam i jedno i drugo. I čini mi se da sam upravo u tom spoju najviše ja.