Sanja Sarnavka (69), najpoznatija hrvatska feministkinja i aktivistkinja za ljudska prava - odnedavno i Zagrepčanka godine - za sebe ne voli reći da je u mirovini. Jer, ona naprosto ne miruje. Nakon što je prije 11 godina preboljela karcinom dojke, nastavila se jednako predano i intenzivno baviti svojim pozivom - zaštitom ženskih i općih, ljudskih prava. Početkom pandemije covida-19 ostala je bez supruga, uglednog pedijatra Vladimira Sarnavke, i nastavila živjeti sama, sa svojim kućnim ljubimcima u prevelikoj kući, daleko od centra grada.
"Nikada nisam stala. Uz to što volontiram u zakladi Solidarna, lani sam završila tri velika paneuropska istraživanja - o utjecaju covida na žene i ranjive skupine, potom o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju na Zagrebačkom sveučilištu te o tome koliko akademska zajednica potiče žene na napredovanje. Već godinu dana svaki dan učim francuski na Duolingu, a odnedavno obnavljam i znanje njemačkog jezika. U Solidarnoj sam vrlo aktivna, radim sve što treba, osmislila sam neke stvari, recimo lančić za Božić s porukama "Usudi se" i "Leti" s dizajnericom nakita Katarinom Ćurković. Sve što činim motivira me da koristim male, sive stanice", govori aktivistkinja koja je promijenila način rada mnogih ženskih organizacija i javno djelovala u borbi za obespravljene i zlostavljane žene.
Nagrada "Zagrepčanka godine" nije Sanji Sarnavki dodijeljena slučajno. Naime, tijekom 2023., kao i prethodnih 30 godina, hrabro je i jasno reagirala u javnosti zbog brojnih situacija u kojima su kršena ženska, ljudska i dječja prava, a posebno zbog slučajeva femicida i ugrožavanja sigurnosti žena i djece. Upozoravala je na praznine u pravnoj i institucionalnoj zaštiti žrtava, a svojim iskustvom i osnažujućim pristupom dala je presudan doprinos uspješnom pokretanju i razvoju Fonda za žene Zaklade Solidarna.
"Dakako da me je razveselila nagrada, a iako sam je priželjkivala, nisam je nužno očekivala. Nikada nisam bila bliska strankama, dapače, uvijek sam bila daleko od političkih stranaka jer mi je potrebna distanca za kritičko mišljenje i kritički govor. Nisam osobito bahata osoba, ali ipak mislim da zaslužujem ovu nagradu koja se dodjeljuje za borbu za rodnu ravnopravnost, a mnoge prijašnje dobitnice s tim su imale slabašne veze", govori Sanja Sarnavka.
Nije uvijek bilo poticajno ni lagano djelovati u hrvatskom suvremenom društvu, ni u feminističkom okruženju. U zadnje vrijeme lomila su se koplja unutar šire feminističke zajednice oko pitanja legalizacije prostitucije i, s druge strane, koalicije sa zajednicom transrodnih osoba.
"Ako me itko u životu znao povrijediti, to su bile feministkinje", kaže. "Volim se šaliti da feminizam u teoriji voli sve žene, a u praksi se one mogu poprilično ne voljeti. Ideja sestrinstva ne ostvaruje se lako. Uvijek sam zastupala ono "možemo se ne slagati, ali hajmo razgovarati". Što se prostitucije tiče, o tome se nikada nisam osjećala pozvanom govoriti kao ekskluzivna posjednica istine jer smatram da o tome trebaju govoriti žene koje se time bave. Mi možemo sugerirati, ukazivati, ali nikako ne i docirati. Jer tu, kao i kod surogat-majčinstva, klasni odnosi određuju mnogo toga - svoje tijelo, odnosno maternicu, nerijetko iznajmljuju najčešće siromašne žene jer ih na to tjera nužda, ali ne mora uvijek biti tako. Sjećam se davne priče moje bake o raciji u jednom slavnom zagrebačkom hotelu, u kojem su se najstarijim zanatom na svijetu bavile žene srednjeg ili višeg društveno-ekonomskog staleža. U prostituciji su već diskriminirajuća imenovanja - muškarci su "klijenti", a one tek "prostitutke", da ne nabrajam ostala imena koja im nadijevaju. A prostitucija ne bi postojala da nema potražnje i spremnosti da se plate određene usluge. Da nema želje muškaraca da plaćanjem budu dominantni i da mogu zahtijevati što god im padne na pamet, prostitucije ne bi bilo", kaže Sanja Sarnavka, dodajući da skandinavski model kažnjavanja klijenata ne rješava problem, ali je isto tako i protiv legalizacije prostitucije.
Jedan od važnijih problema kojim se Sarnavka kao feministkinja bavila jesu žene kao podržavateljice pa onda i produžavateljice patrijarhalnih odnosa.
"Kad bi sve žene shvatile da je patrijarhat toksičan pa se počele drugačije odnositi prema sebi, okolini i odgoju djece, svijet bi mogao biti bolje mjesto za život. Kad žene na pozicijama moći ne bi kopirale postojeće modele ophođenja, kad bi se prestale praviti slijepe na sveprisutnu neravnopravnost, brže bismo se i učinkovitije maknuli s mjesta. Recimo, kako ćemo se kao žene, a onda i čitavo društvo odnositi prema rodno uvjetovanom nasilju i femicidu", smatra i dodaje kako su problem odavno prepoznale institucije koje svoj posao ne rade ili ga ne rade adekvatno i pravovremeno.
"Budući da se desetljećima bavimo zakonodavstvom, a institucije nam uporno ne funkcioniraju, žrtva nikako da postane središtem naše skrbi. Dapače, vrlo je često i okolina i sustav dodatno zlostavljaju. Sada pokrećemo kampanju "Život ima cijenu", kako bismo ugroženim ženama koje žele izaći iz nasilja, ali za to nemaju osnovne uvjete, pomogli financijski - za tri stanarine, životne troškove, psihološku ili odvjetničku pomoć. Kako ništa od toga ne osigurava država, iskažimo se kao odgovorna zajednica. Uglavnom, bez intervencija u obrazovanje, bez učenja djece na temelju osobnog primjera, nema velikih pomaka u glavama. A trebalo bismo znati, kad već živimo u kapitalizmu, da viši stupanj ravnopravnosti donosi i brži ekonomski razvoj. Ako nam ljudska prava nisu na prvome mjestu, neka ta činjenica barem bude poticaj."
Osobni primjer je ipak najbolji "alat" unutar obitelji. "Evo, ja sam uspjela uvjeriti svoja dva sina da su feministkinje najbolje žene na svijetu pa su oni tražili sve dok ih nisu našli. Nadam se da će odgoj vlastitim primjerom uroditi plodom i kod unučica koje ne odgajam, ali se s njima rado družim."