Samo je nebo granica za riječku sportašicu Isabellu Hujić (23), koju Downov sindrom ne sputava u ostvarivanju snova. Iza nje je trideset medalja osvojenih u plivanju, a trenira i hodanje na krpljama, s kojima je 2014. na natjecanju za osobe s posebnim potrebama u Delnicama, osvojila zlato. Ipak, moda je Isabellina najveća strast. S roditeljima često odlazi u shopping u Italiju, kako bi popunila zbirku tamnih majica s diskretnim natpisima od štrasa, omiljenih Adidas tenisica, sunčanih naočala s okvirima u žarkim bojama, sportskih jakni i traperica...
Njezinu sklonost uređivanju prepoznali su članovi udruge "Zdola neba kastafskega", koji su je pozvali da nastupi kao manekenka na njihovoj reviji svečanih frizura i šminke u Kastvu. Bilo je to prvi put da osoba s Downovim sindromom korača po pisti u Hrvatskoj, no Isabella je blia i više nego spremna za "catwalk" jer se za svoju prvu reviju pripremila na probi koja je trajala četiri sata, a sve je odradila poput profesionalke.
Zdola Neba Kastavskega // 2017 from Andy on Vimeo.
U kastavsku manifestaciju ove su godine bili uključeni članovi Udruge za sindrom Down - Rijeka 21, roditelji djece "daunića", koji se već godinama bore protiv predrasuda okoline i nastoje da budu prihvaćena u društvu. Ovaj projekt nazvali su "vidimo sE", a zahvaljujući Isabelli vidjelo se što sve osobe s Downovim sindromom mogu, ako im se pruži šansa. Ambasadorica tog projekta je Milica Czerny Urban, profesorica filozofije, fotografkinja i supruga riječkog rokera Damira Urbana, koja je i fotoaparatom bilježila pripreme za reviju te snimila plakat s Isabellom u glavnoj ulozi.
Spremna za reviju
Proba za reviju trajala je četiri sata - a Isabella je to bez problema izdržala
Isabella je ravnopravna članica revijskog tima, u kojem su Ivana Ravnić, Antonija Čargonja, Damir Jurčić, Silvia Zoretić, Tamara Mandić Viskočil i Ivana Rac
- Genska anomalija Downova sindroma, na koji se ne može utjecati niti se može spriječiti, ne smije biti povod za predrasude - tvrdi Isabellina mama Sandra Hujić (50), direktorica jedne riječke trgovačke tvrtke te članica Udruge za sindrom Down - Rijeka 21. Priča o Isabelli, svojevrsnom riječkom simbolu inkluzije, počinje u talijanskom gradu Lugo nedaleko od Ravene, kamo se prije 27 godina doselila sa suprugom Izudinom, inženjerom strojarstva (52). U Lugu mu je ponuđen posao u struci pa je odlučio iskoristiti priliku.
- Trudnoća s Isabellom je bila uredna, tamošnji liječnici nisu uočili nikakva odstupanja na UZV kontrolama, a da imam dijete s posebnim potrebama doznala sam tek nakon porođaja 17. lipnja 1994. U prvi mah sam bila šokirana, a onda sam i sebi i svojoj curici rekla da je ona za mene dar s neba. Moj suprug, s kojim sam 27 godina u braku, zaljubio se u Isabellu čim ju je ugledao. Ona je i danas njegova najveća ljubav - govori Sandra Hujić, koja je nakon četiri godine rodila sina Alena.
S mamom Sandrom i bratom Alenom lani u Londonu
Razgibavanje prije uobičajenog treninga na opatijskoj šetnici
Talijansko društvo mnogo je zrelije i razvijenije kad je riječ o uključivanju osoba s posebnim potrebama u svakodnevni život, pa je Isabella odmalena sudjelovala u svim sportskim aktivnostima koje je sama izabrala - zajedno s djecom bez poteškoća. Plivanje trenira od pete godine, a s devet je naučila i skijati. U Italiji je završila prva dva razreda državne osnovne škole uz pomoć asistenta.
Na natjecanju u hodanju na krpljama u Delnicama 2014. osvojila je zlato
Isabella već pet godina pleše zumbu
Sudionica sprinta na inkluzivnom natjecanju u atletici, u Rijeci 2006.
- Vjerujem da su prve godine s djetetom najvažnije, a kako Isabella ima posebne potrebe, u Italiji nisam radila. Odgajala sam je na isti način kao i Alena, bez popuštanja. Za supruga i mene Alen i Isabella potpuno su ravnopravni: jednako su pospremali za sobom, odnosili smeće, prostirali ili raspremali stol. Alen će ovih dana maturirati u riječkoj talijanskoj gimnaziji i nada se upisu na studij medicine, a Isabella je ponosna na njega kao da je to i njezino postignuće. On se, pak, oduvijek ponašao zaštitnički prema sestri. I danas joj popušta više nego što bi trebalo - govori Sandra Hujić Obitelj se 2004. vratila u Rijeku kako bi osnovali trgovačku tvrtku, a njihova djevojčica nastavila je školovanje u Centru za odgoj i obrazovanje Rijeka za osobe s posebnim potrebama. Naobrazba traje do 21. godine polaznika i otprilike je u rangu završene osnovne škole za djecu bez poteškoća. Nakon završetka o većini njih se nastavljaju brinuti roditelji.
Isabella se okušala i kao vozačica na karting-stazi na otoku Krku
- Upravo to želimo promijeniti projektom inkluzije. Jer uz malo dobre volje, mladi s posebnim potrebama dobit će svoje mjesto pod suncem, umjesto da ih dovodimo u situaciju da ovise o nama. Da je to moguće, dokazuje odluka riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, gdje Isabella od lani volontira kao biljeterka. Moja kći sad ima dokaz da je ravnopravna članica društva, kojem doprinosi u skladu sa svojim mogućnostima. Vjeruje u sebe i ne dopušta da joj itko nameće kompleks manje vrijednosti. Svjesna je da imati Downov sindrom ne znači biti manje vrijedan. To je najvažnija stvar koju djecu s posebnim potrebama moramo naučiti - zaključuje gospođa Hujić.
Kao hostesa, lani je bugarskom dirigentu Yordanu Kamdzhalovu predala dar riječkog HNK