Bivša košarkašica i fitness trenerica Antonia Mišura Kendeš otvoreno govori o izazovima trudnoće, obiteljskim promjenama i životu izvan Hrvatske.
Antonia Mišura Kendeš (29) medicinska je sestra i fitness trenerica koja je sport zavoljela još kao djevojčica – sa samo šest godina počela je trenirati košarku, koja joj je obilježila idućih 15 godina života. No, zbog ozljede koljena i potkoljenica morala je prekinuti karijeru, a upravo ju je ta prekretnica potaknula da postane fitness trenerica i svoju ljubav prema kretanju prenosi drugima. Danas radi u sportskom centru na Islandu, gdje se prije pet godina preselila sa suprugom Vicem Kendešom (31), tadašnjim profesionalnim nogometašem čija ga je karijera odvela daleko od Hrvatske.
Iako se Vice posljednjih godina bavi građevinom, njihova obiteljska priča uskoro dobiva novo poglavlje – vraćaju se kući, u Hrvatsku, gdje će započeti novo poglavlje sa svojom dvogodišnjom kćerkicom Dorom Lijom i sinčićem koji će uskoro doći na svijet. Antonia danas živi obiteljsku idilu sa svojom simpatijom iz djetinjstva, s kojom ju je život ponovno spojio u odrasloj dobi, kroz društvene mreže, zajedničke izlaske i sport u rodnom Šibeniku.
Kako su izgledale vaše osobne pripreme prije trudnoće – psihičke i fizičke?
Odluka o tome da postanemo roditelji došla je sasvim prirodno nakon što smo se vjenčali. Oboje smo oduvijek znali da želimo djecu i s velikom smo se radošću veselili toj novoj životnoj ulozi. Nismo radili nikakve posebne pripreme jer smo i prije toga njegovali stil života koji je vrlo podržavajući za trudnoću – zdrava prehrana, redovita fizička aktivnost i briga o mentalnom zdravlju bili su već dio naše svakodnevice. Osim toga, redovito sam išla na ginekološke preglede i sve je bilo u najboljem redu, pa smo samo nastavili živjeti u skladu s tim navikama.
Sjećate li se trenutka u kojem ste saznali da ćete ponovno biti mama?
Naravno da se sjećam – to je trenutak koji se ne zaboravlja! Osim izostanka menstruacije, što mi je odmah bilo sumnjivo jer mi je ciklus uvijek bio točan u dan, primijetila sam i snažan umor. Doslovno sam samo željela spavati, a inače nisam osoba koja puno spava ili koja spava preko dana uopće pa mi je to bio prvi znak da se nešto posebno događa. Kasnije su došle i mučnine koje su me pratile naredna dva mjeseca.
Već prvog dana izostanka sam odlučila napraviti test i odmah je pokazao pozitivan rezultat. Bila sam kod kuće, presretna, plakala sam od sreće i s nestrpljenjem čekala muža da se vrati s treninga – priredila sam mu malo iznenađenje kako bih mu na poseban način rekla da ćemo postati roditelji. Za ovu drugu trudnoću sam odradila test također nakon istih simptoma i skupa smo, uz našu djevojčicu Doru Liju (2), čekali pozitivan rezultat. Bilo je jako emotivno i posebno.
Kako vam prolazi ova trudnoća?
Ova trudnoća mi prolazi vrlo slično kao i prva. U početku, otprilike prvih mjesec i pol, imala sam mučnine, ali nakon što su one popustile, sve je išlo glatko. Hvala Bogu, obje trudnoće su mi uredne i bez ozbiljnijih smetnji. Naravno, kako se bliži kraj trudnoće, tu i tamo osjetim veći umor, pritisak i grčeve u tijelu, što je sasvim očekivano za ovo razdoblje. Iskreno, ne bih rekla da mi je posebno teško – ali nije ni potpuno lagano! Sve u svemu, osjećam se zahvalno i dobro.
S obzirom na to da ste fitness trenerica, kako ste prilagodili svoje treninge u trudnoći, kako oni sada izgledaju?
Ako je trudnoća uredna i liječnik da zeleno svjetlo, svakako je preporučljivo ostati aktivan tijekom trudnoće. Ako netko i nije bio posebno aktivan prije, ali želi početi, uvijek preporučujem da se krene postepeno i uz stručno vodstvo, kako bi se tijelo sigurno prilagodilo.
Što se mene tiče, treninzi su mi ostali gotovo isti, jedino sam prilagodila intenzitet i težinu trenutačnom stanju. Trudim se trenirati po osjećaju i uvijek slušam svoje tijelo. Ako taj dan osjetim da nešto ne mogu, ne forsiram – tijelo najbolje zna što mu odgovara. Zahvalna sam što mi je trudnoća uredna i što mogu nastaviti s treninzima kao do sad jer mi oni znače jako puno, fizički i mentalno. Osjećam se bolje, pokretnije, nemam nikakve bolove, a trening mi pomaže i da se nosim sa svakodnevnim stresom i obvezama.
Tjelesna aktivnost u trudnoći ima jako puno benefita – od jačanja mišića leđa, zdjelice i unutarnjih trbušnih mišića tako da vam tijelo bez ikakve boli "izgura" sve ono što prolazi, više energije kroz dan pa sve do lakšeg poroda i bržeg oporavka nakon njega. Kretanje je za mene i zdravlje i ravnoteža i snaga.
Što vam je najljepše u trudnoći? A što najizazovnije?
Najljepši osjećaj mi je, bez razmišljanja, kad osjetim bebu kako se miče. To je nešto toliko posebno, gotovo nestvarno – u isto vrijeme fascinantno i čudno. Često zastanem i razmišljam o tome koliko je žensko tijelo nevjerojatno. Stvarati novi život unutar sebe… To je stvarno magično iskustvo.
S druge strane, najizazovnije mi je bilo prihvatiti činjenicu da više ne mogu baš sve kao prije – brzo, spretno i lako. Stomak ipak sa sobom nosi neka ograničenja, pogotovo kako trudnoća odmiče. Nakon dugog dana, ponekad je izazov napraviti i neke osnovne stvari – recimo, trebam pomoć muža da mi zaveže tenisice prije večernje šetnje! Ali sve je to dio tog posebnog razdoblja i trudim se sve prihvatiti sa smiješkom.
Jeste li već izabrali ime za bebu?
Ovaj put nam dolazi dječak i presretni smo što ćemo imati priliku iskusiti kako je to imati i curicu i dječaka. Ime još nismo definitivno odabrali. Imamo nekoliko ideja oko kojih se dvoumimo i svakodnevno ih komentiramo. Još imamo malo vremena za odluku pa vjerujemo da će nam pravo ime samo "kliknuti" kad za to dođe trenutak.
Kako doživljavate ovu trudnoću u usporedbi s prvom i kakav porod priželjkujete ovaj put?
Voljela bih ponovno roditi prirodnim putem, kao i prvi put, ali najvažnije mi je da beba dođe na svijet živa i zdrava. Oporavak u svakom slučaju treba proći pa kakav god porod bio – prihvatit ću ga sa zahvalnošću. Planiram roditi na Islandu, kao i prvi put. Razlog je jednostavan – tretman koji ovdje kao rodilja dobivate u sklopu javnog zdravstva u usporedbi s onim što biste u Hrvatskoj dobili samo u privatnoj klinici. Odnos prema ženama je iznimno topao, pažljiv i pun poštovanja – onakav kakav bi zapravo trebao biti svuda, ali nažalost nije uvijek tako.
Što se priprema tiče, ovaj put ih zapravo nemam mnogo. Život ide svojim tokom, uz posao, obitelj i svakodnevicu pa sve nekako dolazi prirodno. Mislim da je to i zato što je drugo dijete u pitanju – već sam prošla kroz to i puno toga znam, dok sam prvi put imala više edukacija i informiranja kako bih se pripremila. Ipak, svaka trudnoća i svaki porod su drugačiji, tako da uvijek ostavljam prostor da me iznenadi i nauči nešto novo.
Kako biste opisali Vicu kao partnera i oca – posebno u ovim trudničkim danima?
Vice je oduvijek bio iznimno topla, brižna, organizirana i odgovorna osoba – znam da se mogu osloniti na njega u svakom trenutku bila trudna ili ne, ali tijekom trudnoće ta njegova brižnost i toplina još više dolaze do izražaja. Uvijek razmišlja o tome kako da meni bude lakše, pomaže mi i preuzima dosta na sebe kad se osjećam umornije ili ne baš najbolje.
Kućanske poslove oduvijek dijelimo spontano, iako priznajem – ja sam ta koja ipak većinu toga odradi jer, kako mi žene znamo reći – nije stvarno čisto i složeno dok ne očistiš i složiš sama! No sve funkcionira kroz dogovor. Ono što mi je posebno važno i lijepo je koliko je on uključen usve oko naše djevojčice. Od samog rođenja je prisutan i uključen u sve i kad mene nema ili mi treba odmor, znam da je sve pod kontrolom. Vice je otac kakvog bih svakom djetetu poželjela, isto tako i muž - topao, prisutan i predan.
Imate li kakvu poruku za buduće mame?
Budite nježne prema sebi. Svaka trudnoća je drugačija i svaka žena prolazi kroz svoje iskustvo - nema pravila i nema šablone. Nema potrebe uspoređivati se s drugima ili se pritiskati da sve bude "po planu". Vjerujte svom tijelu jer ono zna što radi - vi već radite nevjerojatan posao samim time što nosite novi život u sebi.
Ako možete, ostanite aktivne, njegujte se i fizički i mentalno - ne zato da biste bile "idealne", nego zato da se osjećate dobro u vlastitoj koži. Također zapamtite, ako i kad trebate pauzu, to nije znak slabosti već znak brige o sebi.
Bit će dana kad će biti teže i to je normalno, ali kad dođe onaj trenutak u kojem prvi put primite svoje dijete u ruke - tada sve ima smisla. Snažnije ste nego što mislite!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....