Australija je prva zemlja koja je u prosincu 2025. uvela zakon koji zabranjuje pristup društvenim mrežama osobama mlađima od 16 godina, a to je učinila i Španjolska. Danska je najavila zabranu korištenja društvenih mreža osobama mlađim od 15 godina, a i u Francuskoj se aktivno radi na zakonu koji bi zabranio društvene mreže djeci mlađoj od 15 godina. Razlozi leže u negativnom utjecaju društvenih mreža na mlade te cyberbullyingu kojem su mnogi tamo izloženi. Pitali smo psihijatricu i saborsku zastupnicu Ivanu Kekin zašto je važno da roditelji i država zajedno porade na planu kojim će se djecu zaštititi u virtualnom svijetu.

Sve se češće govori o zakonskoj zabrani ili ograničavanju korištenja društvenih mreža djeci. Podržavate li takvu mjeru? Zašto da, zašto ne?

- Podržavam regulaciju i zato smo predložili Zakon o digitalnoj zaštiti djece koji se upravo time bavi. U Hrvatskoj oko 50 tisuća djece ima teškoće mentalnog zdravlja, a imamo samo pedesetak dječjih i adolescentnih psihijatara. U posljednjih 10 do 15 godina bilježimo eksploziju anksioznosti, depresije, samoozljeđivanja i suicidalnosti kod djece. To se događa paralelno s masovnim ulaskom pametnih telefona i društvenih mreža u dječje živote. Longitudinalne studije iz Europe i SAD-a pokazuju jasnu povezanost: više vremena na društvenim mrežama znači veći rizik za mentalne poremećaje, posebno kod mlađe djece i djevojčica.

Zato smo predložili zakon koji uvodi provjeru dobi, roditeljski pristanak za djecu mlađu od 15 godina i jasne obveze platformama da reagiraju na digitalno nasilje i štetne sadržaje. Ne govorimo o simboličkoj zabrani, nego o jasnim pravilima u prostoru u kojem djeca svakodnevno borave.

Pitanje više nije jesu li društvene mreže povezane s pogoršanjem mentalnog zdravlja djece. Na to je znanost već odgovorila.

Ako smatrate da je regulacija potrebna, kako bi ona po vama trebala izgledati? Treba li propisati dobnu granicu, strožu kontrolu identiteta ili veće obveze platformama?

- U našem Zakonu o digitalnoj zaštiti djece predlažemo vrlo jasna i konkretna pravila. Kao ključno ističem da društvene mreže za djecu mlađu od 15 godina ne bi bile dopuštene bez izričitog pristanka roditelja. Ne govorimo o simboličnoj dobnoj granici koja postoji samo na papiru, nego o stvarnoj zaštiti maloljetnika. Drugo, uvodimo obvezu sigurne i privatnosti-prijateljske provjere dobi. To znači bez prikupljanja osobnih podataka, bez pohrane dokumenata i bez stvaranja novih rizika za djecu. Tehnološka rješenja postoje, pitanje je političke volje.

Treće, zakon uvodi aktivnu borbu protiv online nasilja. Platforme bi morale imati jasne i vidljive protokole prijave digitalnog nasilja, obvezu brzog uklanjanja štetnih sadržaja i odgovornost za postupanje. Ne deklarativno, nego operativno.

Istodobno, obveze ne bi imale samo platforme. Država bi morala osigurati sustavnu prevenciju, edukaciju djece i roditelja te psihološku podršku žrtvama digitalnog nasilja. Drugim riječima, nije riječ o jednoj mjeri, nego o cjelovitom okviru koji štiti dijete, daje alate roditeljima i konačno postavlja odgovornost onamo gdje pripada - na one koji upravljaju digitalnim prostorom.

U Zagrebu smo maknuli mobitele iz osnovnih škola i danas sto škola provodi tu odluku, ističe psihijatrica i saborska zastupnica Ivana Kekin

Neja Markičević/ Cropix

Koliku odgovornost, prema vašem mišljenju, snose same digitalne platforme? Čine li dovoljno da zaštite djecu od štetnog sadržaja i zlostavljanja?

- Ogromnu. Algoritmi nisu neutralni. Oni su dizajnirani da zadrže pažnju što dulje. Uče iz svakog pokreta prsta, svakog lajka, svakog zadržavanja pogleda. Ne nude sadržaj koji je dobar za dijete, nego onaj koji ga najdulje zadržava. Najdulje zadržavaju snažne emocije kakve vrlo često izazivaju za djecu neprimjereni sadržaji.

To je isti mehanizam kao kod kockanja: brzi dopaminski udar, kratko zadovoljstvo, pa potreba za još. Razlika je u tome što dijete nema razvijen mozak da bi znalo stati. Wall Street Journal je, primjerice, proveo istraživanje gdje su napravili nekoliko profila trinaestogodišnjih djevojčica i ti su profili lajkali i zapratili samo sadržaje adekvatne dobi - primjerice štence ili Taylor Swift. No, već nakon nekoliko tjedana na svim tim profilima počeli su se prikazivati sadržaji koji potiču ili glorificiraju ekstremnu mršavost, savjetuju kako ništa ne jesti, kako sakriti od roditelja da ništa ne jedeš i zapravo potiču opsesiju tijelom i hranom te dižu rizik od razvoja poremećaja hranjenja. To nije greška. To je poslovni model.

Naime, ne smijemo nikada zaboraviti da iza svake ovisnosti stoji profit. Dok netko pati od ovisnosti, netko se bogati. Dok naša djeca beskonačno skrolaju i gube mentalno zdravlje, bogate se već najbogatiji ljudi na svijetu.

Je li zabrana društvenih mreža djeci učinkovito rješenje za smanjenje cyberbullyinga ili bi mogla proizvesti i neželjene posljedice?

- Sama zabrana, bez šire regulacije, nije dovoljna. Ali izostanak regulacije sigurno jest problem. Odgovornost platformi je jasna: one upravljaju prostorom u kojem se nasilje događa. One dizajniraju algoritme, određuju pravila, upravljaju vidljivošću sadržaja i imaju tehničku moć da nasilne, prijeteće i ponižavajuće sadržaje uklone odmah. Ako zarađuju na pažnji maloljetnika, onda moraju snositi i odgovornost za njihovu sigurnost.

Odgovornost države je da postavi pravila i osigura njihovu provedbu. To znači obvezati platforme na jasne protokole prijave i uklanjanja sadržaja, ali i osigurati sustavnu prevenciju, edukaciju i psihološku podršku djeci koja su žrtve nasilja. Kada država ne regulira, ona prepušta djecu tržišnoj logici. Na lokalnoj razini smo pokazali da granice imaju smisla. U Zagrebu smo maknuli mobitele iz osnovnih škola i danas sto škola provodi tu odluku. Učitelji prijavljuju bolju koncentraciju, više razgovora među djecom i manje digitalnog nasilja. Škole su, kako kažu, bučnije, ali pozitivno bučnije. To pokazuje da okruženje oblikuje ponašanje. No, dijete kad izađe iz škole i dalje ulazi u digitalni prostor u kojem vrijede pravila profita, a ne pravila zaštite djece. Zato rješenje nije samo zabrana nego jasna pravila, odgovornost platformi i aktivna uloga države.

Jesu li društvene mreže, po vašem mišljenju, djeci više korisne ili štetne? U čemu vidite njihove prednosti, a u čemu najveće rizike?

- Društvene mreže same po sebi nisu ni dobre ni loše. One mogu biti prostor učenja, kreativnosti, povezivanja i izražavanja. Djeci mogu omogućiti pristup znanju, kontakt s vršnjacima i osjećaj pripadnosti, osobito onima koji se u svojoj neposrednoj okolini osjećaju izolirano.

Problem nije u tehnologiji, nego u poslovnom modelu na kojem ona počiva. Platforme su dizajnirane da maksimalno zadrže pažnju korisnika jer se profit generira kroz vrijeme provedeno na mreži. To znači da algoritmi potiču sadržaje koji izazivaju snažne emocije, uspoređivanje, polarizaciju i često ekstremne reakcije. Za odraslu osobu s razvijenim kritičkim kapacitetima rizik je manji, iako ni oni nisu imuni. Za dijete koje tek razvija identitet, samopoštovanje i sposobnost samokontrole, rizik je znatno veći. Najveći rizici su poremećaji slike o sebi, ovisničko ponašanje, poremećaji spavanja, izloženost nasilju i seksualiziranom sadržaju te stalni osjećaj usporedbe i nedostatnosti. Zato je ključno postaviti jasna pravila i zaštitne mehanizme, umjesto da se pravimo da će tržište samo od sebe voditi računa o dobrobiti djece.

Kako stalno uspoređivanje s drugima na društvenim mrežama utječe na dječje samopouzdanje i sliku o sebi?

- Ovaj tjedan bila sam u jednoj srednjoj školi gdje mi je jedna prekrasna djevojka od 17 godina rekla da se stalno uspoređuje s ljudima i životima koje vidi na društvenim mrežama. Rekla mi je da ima osjećaj kao da kasni, kao da nije dovoljno uspješna, kao da je već sada podbacila. Sa 17 godina.

To je potpuno ludo. I to je srž problema. Djeca i mladi danas odrastaju u okruženju stalne usporedbe. Ne uspoređuju se više samo s razredom ili kvartom, nego s filtriranim, pažljivo kuriranim životima vršnjaka, influencera i slavnih osoba iz cijelog svijeta. Uspoređuju se s tuđim, često lažnim vrhuncima, a svoje svakodnevice doživljavaju kao nedostatne.

Algoritmi dodatno pojačavaju taj efekt jer nagrađuju sadržaj koji izaziva emocije - savršena tijela, uspjehe, luksuz, ekstremne transformacije. Dijete koje tek gradi identitet i samopouzdanje vrlo lako internalizira poruku da nije dovoljno lijepo, dovoljno uspješno, dovoljno zanimljivo.

U praksi to vidimo kroz porast poremećaja hranjenja, nezadovoljstva tijelom, anksioznosti i osjećaja bezvrijednosti, posebno kod djevojčica. To nije individualna slabost te djece. To je sustavno proizvedeni pritisak.

I zato ovo nije pitanje jesu li djeca "preosjetljiva". Pitanje je kakvo smo im okruženje stvorili i jesmo li spremni postaviti granice koje će ih zaštititi dok odrastaju.

Smatrate li da postoji povezanost između intenzivnog korištenja društvenih mreža i porasta anksioznosti ili depresivnih simptoma kod djece i mladih?

- Da, i to je dobro dokumentirano. Studije pokazuju da intenzivno korištenje društvenih mreža povećava rizik za depresivne simptome, anksioznost, poremećaje spavanja i pažnje. Što su djeca mlađa, učinak je izraženiji.

To ne znači da će svako dijete razviti poremećaj, ali rizik na razini populacije raste. A to je javnozdravstveni problem.

Može li potpuna zabrana društvenih mreža negativno utjecati na socijalni razvoj djece i njihovu digitalnu pismenost?

- Potpuna zabrana bez edukacije i razgovora može stvoriti otpor i zaobilaženje pravila. Djeca, ali i mnogi odrasli, trebaju razviti digitalnu pismenost. Ali digitalna pismenost ne znači prepuštenost algoritmima bez zaštite.

Granice i edukacija moraju ići zajedno.

Što roditelji konkretno mogu učiniti kako bi zaštitili djecu od cyberbullyinga?

- Razgovarati, postaviti jasna pravila, odgoditi otvaranje profila, pratiti vrijeme provedeno online, poticati offline aktivnosti. Ali važno je reći: roditelji nisu zakazali. Sustav jest. Roditelji se bore s algoritmima koji o njihovoj djeci znaju više nego oni. Roditelji osjećaju krivnju, a zapravo su ostavljeni bez alata.

Društvene mreže same po sebi nisu ni dobre ni loše. One mogu biti prostor učenja, kreativnosti, povezivanja i izražavanja

FOTOGRAFIJE: -/DPPHOTO/PROFIMEDIA

Koji su znakovi da je dijete možda žrtva digitalnog nasilja?

- Nagla promjena raspoloženja, povlačenje, izbjegavanje škole, poremećaji spavanja, tajnovitost oko mobitela, strah od notifikacija. Često djeca šute iz srama ili straha. Zato je važno stvoriti siguran prostor za razgovor.

Kako roditelji trebaju reagirati ako dpznaju da je njihovo dijete izloženo cyberbullyingu?

- Smireno i bez okrivljavanja djeteta. Dokumentirati poruke, prijaviti sadržaj platformi i školi, po potrebi uključiti stručnjake. Najvažnije je da dijete osjeti da nije samo i da nije krivo.

Koje mjere - na razini škole, obitelji i države - smatrate najučinkovitijima u borbi protiv cyberbullyinga?

- Na razini škole: jasna pravila, edukacija, filtrirane mreže, stručna podrška. Na razini obitelji: granice, razgovor, zajedničko korištenje tehnologije. Na razini države: regulacija platformi, provjera dobi, obveza reagiranja na nasilje, sustavno ulaganje u mentalno zdravlje djece. Kad država ne regulira, ona ne ostaje neutralna. Ona staje na stranu profita.

S koliko godina smatrate primjerenim da dijete otvori profil na društvenim mrežama?

- Smatram da djeca mlađa od 15 godina ne bi trebala imati profile bez izričitog roditeljskog pristanka. Zar nije ludo da moramo dati roditeljski pristanak za korištenje školske fotografije na stranicama škole, a ne moramo dati roditeljski pristanak za Snapchat gdje se djeci može obratiti bilo tko, od bilo kuda, bilo kada, može se lažno predstaviti, može slati neprimjerene sadržaje, može ucjenjivati ili prijetiti. Dob od 15 godina je dob prelaska iz osnovne u srednju školu i dob u kojoj se počinje razvijati veća sposobnost samokontrole i kritičkog promišljanja, ali ni tada ne mislim da bi djeca trebala imati pristup mrežama bez jasnih pravila.

Što biste poručili roditeljima koji razmišljaju o potpunoj zabrani društvenih mreža svojoj djeci?

- Razumijem taj impuls, strah je realan. I baš zato mislim da država mora prestati prepuštati roditelje i djecu na milost i nemilost algoritama i da mora preuzeti svoj dio odgovornosti.

Smatram da djeca mlađa od 15 godina ne bi trebala imati profile bez izričitog roditeljskog pristanka, kaže Ivana

Neja Markičević/ Cropix

Kako ste sa svojom djecom dogovorili granice vezane uz korištenje društvenih mreža, kad ste im dopustili da otvore profile na društvenim mrežama, jesu li imali neko neugodno iskustvo i kako ste kao roditelj reagirali?

- Moj sin koji je sad student dio je onih zadnjih generacija koje nisu bile potpuno preplavljene društvenim mrežama, on je i pametni telefon dobio tek krajem osnovne škole i zapravo nije bilo puno potrebe za jako čvrstim granicama ili objašnjavanjima. Miša, s druge strane, ima 13 godina, dobila je pametni telefon kao i većina njenih prijateljica u 3. razredu osnovne škole, a zadnjih godinu dvije i društvene mreže su postale dio svakodnevice. Tu se dosta borim s postavljanjem granica, ima family link i čvrsta ograničenja, ali i uz to sam ponekad poprilično zabrinuta kakvim je sve sadržajima izložena jer iako, recimo, ima sat vremena dnevno otključan telefon - ja nemam uvid u to što dolazi na njen TikTok. Dosta razgovaramo o tome i vjerujem da je to najvažnije. No, stvarno mogu kao mama reći da je to vrlo zahtjevno, a kao liječnica znam da djeca nemaju šanse protiv algoritama koji su dizajnirani da ih zadrže. Zato je odgovornost odraslih da postave pravila. Ako kao društvo štitimo djecu od alkohola, kocke i prometa, moramo ih štititi i u digitalnom svijetu. Naša djeca nemaju šanse protiv algoritama.