"Kada sam postala mama, osjećala sam se dosta vremena kao da me netko bacio u vodu, a ja ne znam plivati. Tempo je bio toliko neumoljiv da sam se osjećala kao hrčak koji samo trči, a ništa ne stiže. Bila sam i bezvoljna i u čudu. Pitala sam se jesam li loša majka. Ljutnja. Očaj. Zabrinutost. Tuga. Osjećala sam se na trenutke usamljenije nego ikad u životu, paradoksalno jer nisi nikad sam jer je beba s tobom, ali opet usamljen si jer svi drugi žive nekim starim životom, a tvoj je netragom nestao. Partner i ti više niste isti niti je vaš odnos isti", samo je dio intimne ispovijedi koju je autorica, mentorica za osobni razvoj i magistra primijenjene pozitivne psihologije Ivana Štulić napisala u svojoj knjizi "100 lica majčinstva". Ona prati njen put od neizvjesne trudnoće u ranim četrdesetima, susreta s djetetovom bolešću, porođaja te svime onime s čime se na tom putu morala suočiti. Bez imalo uljepšavanja majčinstva, priznaje kako joj je prva godina od rođenja djeteta bila najteža u životu, koliko se teško nosila s kćerinom dijagnozom, svim usponima i padovima iako je bila prisutna ljubav koju dotad nije iskusila. Kroz vlastitu, nefiltriranu priču stručnim savjetima pruža pomoć svim roditeljima koji su se osjetili nedoraslo roditeljskoj ulozi uz poruku - niste sami.

Vaša knjiga "100 lica majčinstva" napisana je bez imalo uljepšavanja te upozoravate čitatelje: "Ako vam istina nije draga - zaobiđite ovu knjigu." Koliko vam je bilo teško napisati stvari onakve kako jesu, bez ikakvog omekšavanja?

Inače volim autentičnost, a željela sam biti potpuno iskrena, jer kako će se inače druga majka pronaći u tome ako ja uljepšavam? O majčinstvu se uglavnom govori u superlativima, divno je, prekrasno je, posebno. I jest. Ali sve ostalo se zanemaruje, uglavnom zbog srama. I u radu s ljudima kao coach znam koliko je važno kad ljudi dobiju dozvolu reći istinu onakvu kakva jest, pa sam to i sama željela pružiti. Neće se svi u svemu pronaći, ali ako smo iskreni, svaka osoba je barem nekoliko od tih "100 lica majčinstva" doživjela i sama.

U knjizi snažno opisujete trenutak kada ste u trudnoći dobili dijagnozu za vašu kćer. Što vam je tada liječnica rekla?

Bila sam u 16. tjednu trudnoće kad je tijekom pregleda primijećeno da nešto nije u redu. Liječnica nas je poslala specijalistu i tražila ga da nas što prije primi - to nije bio dobar znak. Uslijedilo je nekoliko pregleda da bi se ustvrdila točna dijagnoza i da se vidi postoje li različita mišljenja. Prognoze uglavnom nisu bile dobre. Rekli su da vrlo vjerojatno plod neće izdržati. To je vijest koju nijedna majka ne želi čuti. Bilo je i onih nešto optimističnijih prognoza, ali neizvjesnost je bila neizbježna. Nije bilo lako s time se nositi, ali odlučili smo se boriti. Kao stručnjakinja za osobni razvoj, tijekom trudnoće sam radila sve što sam znala da će mi pomoći u tome da budem najbolje što mogu biti kako bih dala djetetu priliku da se izbori. I, na našu veliku sreću, uspjela je.

Jeste li imali planiran porod i kako ste zamišljali taj trenutak prije nego što su se okolnosti promijenile?

Rano su mi rekli da ću, ako trudnoća potraje, vjerojatno morati na planirani carski rez jer bi prirodan porod bio previše rizičan. Napisala sam svejedno plan poroda i pokazala ga svom ginekologu, no objektivno od njega nije bilo previše koristi. Uvrstila sam predložak plana poroda na blog na svojem webu kako bi barem drugim rodiljama bio koristan. U planu se spominju i procedure na koje majka pristaje ili ne, što tražito od rekvizita, ugođaja, što s pupkovinom... Što više žena bude te planove počelo koristiti, to ćemo prije i motivirati ljude u zdravstvenom sustavu da nam počnu više toga omogućavati.

100 lica majčinstva

FOTOGRAFIJE: MOZAIK KNJIGA

Ipak ste završili na carskom rezu, kakvo je to bilo iskustvo?

Vrlo bizarno. Porod je, ali nije prirodan. Zbog spinalne anestezije sve sam osjetila, kako me režu, kako mi roštaju utrobom i kako vade dijete. Iako me ništa nije boljelo, bilo je vrlo nelagodno i neusporedivo s bilo čime drugim. Veliku sigurnost mi je davao moj ginekolog koji je pratio moju trudnoću, porađao me i čiji glas sam poznavala jer nije lako naći se na operacijskom stolu okružen nepoznatim ljudima. Pogotovo u mojem slučaju kad je i sam porod bio neizvjestan i kad su nas plašili time hoće li malena preživjeti ili ne. Kad je zaplakala, odahnula sam malo. Dala joj pusu i od lijekova se ugasila.

Nakon poroda Lea je prebačena na Rebro, a vi ste bili u Petrovoj bolnici, zbog čega ste tjedan dana bile razdvojene. Koje su emocije prolazile kroz glavu dok ste bili odvojeni od svoje bebe?

Bila sam jako zabrinuta kako je ona, jer naša je situacija bila posve neprirodna. Živjela sam između ranojutarnjeg i kasnovečernjeg poziva na Rebro kad sam smjela zvati informacije da čujem kako je i u iščekivanju vijesti od partnera koji ju je posjećivao. Sve ostalo je bilo u magli.

Kako je izgledao prvi susret s Leom nakon sedam dana, kada vas je partner doveo do nje u kolicima?

Vrlo emotivno. Osim dvije puse na samom porodu nisam je vidjela za mene cijelu vječnost. Partner bi mi slao njene fotke u inkubatoru, ali nije to bilo to. Rasplakala sam se na susretu i koliko sam mogla mazila je, tužna što već tako mala mora prolaziti toliku patnju. S druge strane, molila sam se da se izbori i bila zahvalna za svaku barem malu dobru vijest o njezinom napretku.

Kako je Lea dobila ime?

Kad smo je prvi put oboje mogli vidjeti zajedno, nazvali smo je Lea - jer je bila (i ostala) prava borbena lavica.

U knjizi opisujete i "priču o hobotnici u inkubatoru", o čemu je riječ?

Uz našu bebu u inkubatoru nalazila se heklana hobotnica. Medicinsko pomagalo koje se počelo koristiti u Danskoj, a potom i u našim bolnicama. Prema istraživanjima, bebe koje imaju hobicu pored sebe mirnije dišu i manje čupaju sonde na koje su vezani, čini se da ih struktura podsjeća na pupčanu vrpcu koju su uvijek imali pokraj sebe u maminom trbuhu. Čim sam je vidjela, raznježila sam se, bilo mi je drago da Lea ima barem nju kad već ne mogu ja biti pored nje cijelo vrijeme. U međuvremenu sam i odlučila dati dotaciju udruzi koja ih volonterski izrađuje kako bi imali materijala za buduće bebe u inkubatoru, znam da nismo jedini s ovakvom sudbinom.

Ivana Štulić u knjizi piše o majčinstvu bez zadrške

FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM

Ubrzo su vam liječnici sugerirali odlazak u specijaliziranu bolnicu Goljak, kako ste to prihvatili?

Na Goljak dolaze roditelji s djecom sa svakakvim poteškoćama i svaki odlazak onamo je emotivan i stresan. S jedne strane bojite se da će vam dijete dobiti još neku dijagnozu, nije ni svaki pregled ugodan, a s druge i okruženi ste roditeljima koji prolaze nešto slično kao i vi pa vam je ujedno i njih žao i lakše što niste sami. Moram pohvaliti djelatnike koji tamo rade, koji su ekstra ljubazni i ljudski topli i to pomaže što god se medicinski događalo.

U kojim trenucima vam je pomogla doula?

Od prijateljice sam prvi put čula da bi mi u pripremi za porod, a i kasnije mogla pomoći doula. Odabrala sam svoju i našle smo se nekoliko puta. Ja sam već mnogo toga radila emotivnu i psihološku pripremu za kraj trudnoće i porod (s obzirom na to čime se bavim) pa mi je više pomogla s praktičnim savjetima. Jednom sam je i zvala kad su krenuli izazovi s dojenjem. U svakom slučaju, pomaže imati iskusnu osobu pokraj sebe i one mogu biti dobra zamjena za "selo" koje smo nekad mi žene imale, a više, nažalost, nemamo.

Kakvo vam je bilo vrijeme babinja i prvih tjedana nakon poroda?

Neobično, jer je Lea prvih mjesec dana provela u bolnici. Fokusirala sam se na fizički oporavak, dizala se noću i poticala mlijeko kako bih joj ga mogla nositi u bolnicu i živjela za odlaske u posjet. Carski rez je ozbiljna operacija i nije čudno ako vas sve boli - živite na ketonalima, slabo ste pokretni i općenito nemoćni. Kad je Lea konačno došla kući, tek tada je krenulo redovno majčinstvo, kaos nespavanja i tog neumoljivog 24/7 ritma gdje ne stignete ni otići na WC, a kamoli nešto drugo. Bilo je posebnih trenutaka miline i rastopljenosti, ali bilo je i iscrpljenosti, zbunjenosti i frustracije.

Ivana Štulić u knjizi piše o majčinstvu bez zadrške

OSOBNA ARHIVA

Je li imali postporođajnu anksioznost?

Da, osjećala bih napetost u tijelu s kojom sam se čak dobro nosila uz sve što sam i u trudnoći radila da si pomognem - fizičku aktivnost, razgovor s bliskim osobama, odlazak psihoterapeutu. Šest mjeseci nakon poroda imala sam ozbiljniju epizodu kad mi se već nagomilao opasan umor, a najavili su nam da će uskoro opet pozvati Leu u bolnicu na zahvat. Tada me mučio pritisak u prsima i nisam mogla spavati. Najviše sam se brinula što će biti s njom. No, postporođajnu anksioznost mogu osjetiti i majke koje imaju zdravo dijete. Količina odgovornosti, novih iskustva kad vam je prvo dijete i moderan način života u kojem su majke puno same s djetetom već je dovoljno da dovede do osjećaja napetosti i tjeskobe. Neke i do postporođajne depresije.

Vašu kćer prati dijagnoza zbog koje je u godinu dana imala dvije operacije. Kako je vaša djevojčica danas?

Lea će uskoro imati četiri godine i danas je, usprkos svim prognozama, dobro. Crni scenariji nisu se obistinili i ona je uz adekvatnu medicinsku pomoć dobila priliku za uvelike normalan život. Vesela je, znatiželjna, spretna i bistra i užitak je gledati je kako se razvija i raste. Posebno voli glazbu i doma izvodi koncerte, pjeva, pleše i svirucka razne dječje instrumente. U vrtić smo je dali tek prošlo ljeto, nakon što je napunila tri godine, jer je nismo htjeli izlagati dodatnim bolestima. Radila sam skraćeno i bila je puno sa mnom i bakom, a i s tatom, htjeli smo joj se posvetiti dok je još tako mala i drago mi je da jesmo. Znala sam i iz psihološke perspektive, s obzirom na struku, koliko su prve tri godine važne za razvoj djeteta, pa sam joj i s te strane htjela omogućiti najbolje moguće uvjete da bude dobro.

Liječnik vam uoči zahvata izgovara rečenicu: "Pa ona vam može svakog trena umrijeti." Kako ste to podnijeli i reagirali?

Tu rečenicu neću zaboraviti dok sam živa. Šokirana i užasnuta je malo za reći. Liječnik je bio vrlo netaktičan i poslije u razgovoru smo saznali da opasnost i nije bila toliko velika kako ju je on tada prikazao. On se samo "branio" i htio nas pripremiti da ne bismo njega krivili ako nešto pođe po zlu. Jako mi je bilo bitno razjasniti tu situaciju s njime i razgovarati o njegovim riječima na idućem pregledu. Tek tada je donekle uvidio da to nije bio odgovarajući pristup. Nasušno je potrebna komunikacijska edukacija za sve liječnike i zdravstvene djelatnike kako ne bismo već teške situacije roditeljima (a i općenito pacijentima) dodatno otežali manjkom empatije.

Magistra primijenjene pozitivne psihologije Ivana Štulić, autorica knjige ‘100 lica majčinstva

FOTOGRAFIJE: PRIVATNI ALBUM

Koliko vam je u svemu pomogla psihoterapija?

Veliki sam pobornik psihoterapije i osobnog razvoja, ne samo nužnom pomoći kad nam je teško već emotivnom i mentalnom higijenom koja je svima korisna. U psihoterapiji gradite unutarnje resurse koji vam dobro dođu onda kad vas život stisne. Na nju sam krenula desetak godina ranije, tijekom edukacije iz tjelesno orijentirane psihoterapije i sva sreća da jesam. Sva ulaganja u osobni razvoj su mi se u ovoj izazovnoj roditeljskoj situaciji pozlatila. Jer sam, bez obzira na toliko koliko mi je bilo teško, znala i sama sebi pomagati, uz stručnu psihoterapeutsku pomoć na koju sam i dalje odlazila. Sve alate, metode i tehnike koje sam koristila opisala sam i u knjizi jer sam željela da ljudi dobiju i nešto konkretno za što se mogu uloviti ako i sami prolaze težak početak roditeljstva. A neke od njih uvrstila sam i u otvorene radionice koje sam krajem prošle godine opet počela održavati.

Sudjelovali ste u programu Postnatal u Klinici za psihijatriju Vrapče početkom 2024. koji traje osam tjedana. Koliko vam je pomogao u očuvanju mentalnog zdravlja u postpartalnom razdoblju?

Kada sam se prijavila, Lei je bilo oko godinu i pol. Tada sam već i bolje spavala, bila odmornija i zadovoljnija pa je moja motivacija prvenstveno bila ta da iskoristim dodatnu podršku kad već mogu jer sam znala da nam se bliži Leina operacija, a i da naučim nešto novo i čujem priče koje će me inspirirati za knjigu. Tako je i bilo, a najveća dobit iz tog programa je što se među nama polaznicama stvorilo predivno prijateljstvo koje traje već dvije godine i velik smo si izvor međusobne podrške.

U knjizi opisujete osjećaj paralizirajuće nemoći, ponekad zavisti prema drugoj zdravoj djeci. Kako ste se nosili s tim emocijama?

Kad dobijete dijagnozu, neminovno ćete proći kroz razne emocije i stanja. Od šoka i nevjerice, do ljutnje, pitanja "zašto baš ona?" pa i do tuge i zavisti. Emocije same po sebi nisu loše ni dobre, sve one prođu kad im damo dovoljno prostora, ali problem je u tome što većinom nismo odgajani tako da naučimo propuštati emocije kroz sebe. Zato sam tome posvetila cijelo poglavlje u knjizi. Normalno je osjetiti zavist kad netko drugi ima zdravo dijete i nema pojma čega je sve pošteđen u životu. S druge strane, postoje i ljudi koji su "gore" prošli pa se možete s tim mislima i utješiti. Važno je biti iskren sam prema sebi i razgovarati o svemu što osjećamo. Za roditelje koji imaju bolesno dijete svakako preporučujem da razgovaraju sa psihologom ili psihoterapeutom. To je preveliki teret koji se ne bi trebao nositi u samoći.

Zbog ozbiljnih dijagnoza dijete često testira odnose u obitelji. Kako ste doživjeli promjene u partnerskom odnosu? I kako se vaš partner nosio s cijelom situacijom?

To stvara dodatni pritisak na odnos koji je već ionako vjerojatno načet redovnim roditeljskim promjenama. Nemate više vremena jedno za drugo, često ste na smjene s djetetom, iscrpljeni ste, obaveza ima puno više i ako ne znate sami regulirati svoja stanja i mirno razgovarati, normalno je da izbiju svađe. Ako imate i dodatni izazov problema sa zdravljem, još je teže. Možda nemate uvijek istu ideju što treba poduzeti, a morate donositi odluke oko liječenja, ili se ne slažete oko odgojnih pristupa s obzirom na to kako je vaše dijete... Važno je u takvoj situaciji imati ekstra puno razumijevanja i strpljenja, otići na bračnu terapiju ako treba, ni u tome ne bi trebalo biti srama. To je maraton svoje vrste, a dijete treba da ste vi koliko-toliko dobro. Mi smo dijelili tu situaciju koliko god smo mogli, išli zajedno na sve preglede i to je pomagalo da se više držimo zajedno iako smo imali nesuglasice.

S kakvim reakcijama okoline ste se susretali kada ste dijelili svoju priču i kako ste se nosili s dobronamjernim, ali ponekad neosjetljivim komentarima?

Priču sam počela dijeliti stidljivo, prvo s prijateljima, pa na društvenim mrežama, a sada već i glasnije otkad je knjiga izašla. Važno je pričati o težim stranama majčinstva i roditeljstva i da će to pomoći i mamama i tatama i obiteljima da se bolje razumiju. Nedavno sam od jedne čitateljice dobila iznenađenje - pročitala je knjigu i poslala mi poklon-paket - plišanca za Leu, čokoladu za mene i dugačko pismo u kojem piše koliko joj je značila knjiga, da sam joj bila kao terapeut u njenom procesu. Podijelila je sa mnom svoju majčinsku priču s mnogo detalja i nekim sličnim izazovima i na kraju napisala da nikome drugome to sve nije ispričala. Meni je osjećala da može - jer sam ja bila iskrena. E, upravo sam zbog toga napisala knjigu. Jako su me ganule njezine riječi i gesta. Tako da što god tko komentirao, nadam se da će ga knjiga i priče potaknuti da bude empatičniji i da pokaže više razumijevanja - i za sebe i roditelje oko sebe.

Možete li nam reći nešto o momshamingu - što biste poručili društvu na tu temu?

Ljudi osjećaju potrebu svašta komentirati drugim mamama pa je odatle nastao izraz momshaming ili posramljivanje mama. Svi imaju mišljenje i uglavnom nije dobro - vratila se ti na posao, ili ostala doma, dojila ili ne, nosila dijete na rukama ili ne, cijepila ga ili ne... Majke nakon poroda su u vrlo osjetljivom razdoblju i takvo zadiranje u intimu i pametovanje ih može jako povrijediti ili zbuniti kad već ionako vjerojatno sumnjaju u sebe dok se još traže. Preporuka je da savjete ne dijelimo ako nisu traženi i da bismo se svi trebali suzdržati u upadanju mamama sa svakakvim komentarima.

Rad majki često je nevidljiv, kako to promijeniti?

Žene i dalje nisu ravnopravne iako su zaposlene kao i muškarci. Uglavnom dolaze doma na "drugu smjenu" - čišćenje, kuhanje, briga o djeci, a i mentalni teret planiranja, osmišljavanja i preveniranja meltdowna, uvelike otpada na žene. Uz veći emotivni rad - tješenje, ohrabrivanje, smirivanje... Na plećima majki je mnogo toga što ih opterećuje i više nego što bi trebalo. Nije ni čudo da se mnoge žene razbole pod pritiskom očekivanja i zbog čiste preopterećenosti. To bismo trebali mijenjati. Iako su današnji očevi puno uključeniji u odgoj i brigu o kućanstvu nego što su to bili naši očevi, i dalje to nije ravnopravno i zbog toga također pucaju mnogi odnosi, a i prenosimo model na djecu koji nije održiv. U člancima "Uloga i položaj žena u društvu", kao i "Mentalni teret majčinstva" na svom blogu spominjem i brojna znanstvena istraživanja koja potkrjepljuju ova opažanja.