Nova školska godina je upravo započela. Za djecu to znači nove početke, povratak prijateljima, obvezama i učenju, a za roditelje ponovno otvara poznata pitanja: Hoće li se snaći? Hoće li moći pratiti nastavu? Kako će se uklopiti? Trebamo li još nešto vježbati? I pripremamo li ih doista za svijet u kojem će odrastati?

To posljednje pitanje danas je važnije nego ikada. Djeca koja kreću u vrtić i školu odrastaju u svijetu bitno drukčijem od onoga u kojem su odrastali njihovi roditelji. Umjetna inteligencija može u nekoliko sekundi računati, prevoditi, pisati, analizirati informacije i rješavati zadatke za koje su nekada trebali sati. Što će moći kada današnji vrtićanci i školarci odrastu, teško možemo predvidjeti.

Zato bih roditeljima na početku nove školske godine predložila jedno malo drukčije pitanje. Umjesto pitanja „Što moje dijete treba znati?“, zapitajmo se: „Što moje dijete treba razviti da bi se dobro snalazilo u svijetu koji danas još ne možemo ni predvidjeti?“

Znanje pritom ne postaje manje važno, no samo znanje neće biti dovoljno. Djeci će trebati sposobnost da usmjere pažnju, čitaju i slušaju s razumijevanjem, povezuju informacije, kritički promišljaju, rješavaju probleme, surađuju, reguliraju vlastite emocije, podnesu pogrešku i pokušaju ponovno. Drugim riječima, dijete ne treba samo znanje. Treba i svladati vještinu kako učiti.

Što djetetu treba prije nego što sjedne u školsku klupu?

Kad se približava polazak u školu, roditelji često provjeravaju zna li dijete slova, može li napisati svoje ime, do koliko zna brojiti ili zna li već ponešto i zbrajati. Sve je to korisno, ali postoje pitanja i odgovori koji nam o spremnosti djeteta za školu mogu reći mnogo više.

"Priprema za školu nije utrka u tome tko će prije naučiti čitati i računati. Dobra priprema za školu znači pomoći djetetu da, kada sjedne u školsku klupu, bude spremno učiti", kaže dr. Novosel

PRESS

Može li dijete nekoliko minuta usmjeriti pažnju na ono što radi? Može li saslušati uputu i slijediti nekoliko koraka? Može li riječima objasniti što želi, misli ili osjeća? Razumije li da broj pet nije samo znak „5“, nego predstavlja određenu količinu? Može li surađivati s drugom djecom, pričekati svoj red i prihvatiti da ne može biti uvijek i u svemu biti prvo ili najbolje? I što napraviti kada mu nešto ne uspije iz prvog pokušaja?

Prije škole djetetu će trebati pažnja, razumijevanje jezika, prve matematičke predodžbe, socijalne vještine, samoregulacija te samostalnost i ustrajnost. Te se sposobnosti ne razvijaju prvoga dana škole. Razvijaju se mnogo ranije - kroz igru, razgovor, istraživanje, kretanje, odnose s drugima i prilike i izazove da dijete nešto pokuša napraviti samo.

Upravo smo na toj ideji osmislili Litterin program Mali divovi – Maštamo, učimo, rastemo, za djecu od tri do pet godina, koji povezuje jezično-govorni, predmatematički i emocionalni razvoj. Djeca kroz priču, igru i izazove proširuju rječnik, istražuju brojeve i količine, rješavaju probleme, surađuju te postupno razvijaju pažnju, prve radne navike, samostalnost i ustrajnost.

Matematičke pojmove pritom ne upoznaju samo kao apstraktne znakove, nego kroz konkretne predmete i vizualno-taktilne materijale. To je važno jer dijete najprije treba razumjeti što broj predstavlja, a tek potom njime baratati kao apstraktnim simbolom. Jer priprema za školu nije utrka u tome tko će prije naučiti čitati i računati. Dobra priprema za školu znači pomoći djetetu da, kada sjedne u školsku klupu, bude spremno učiti.

Ako umjetna inteligencija računa umjesto nas, zašto djecu još učimo računati?

To je pitanje koje ćemo si vjerojatno sve češće postavljati. Ako umjetna inteligencija može računati brže i preciznije od čovjeka, zašto bi dijete razvijalo mentalno računanje? Zato što vrijednost matematike nije samo u rezultatu.

Dok rješava matematički problem, dijete mora zadržavati informacije u radnom pamćenju, usmjeravati pažnju, planirati korake, pratiti što radi, prepoznavati pogreške, mijenjati strategiju i ustrajati kada rješenje ne pronađe odmah. Sve su to sposobnosti važne daleko izvan dometa matematike.

Na tom principu počiva i ALOHA Mental Arithmetic, međunarodni program mentalne aritmetike koji u Hrvatskoj provodimo od 2014. godine. Djeca počinju računati pomoću fizičkog računala, abakusa, a zatim postupno prelaze na njegovu mentalnu vizualizaciju – „računanje u glavi“. U hrvatsku provedbu uključili smo i kratke mindfulness prakse, igre pažnje, vježbe vizualne percepcije i logičkog zaključivanja.

Cilj nije odgojiti dijete koje će računati brže od računala. Cilj je osposobiti dijete da zna misliti. Možda nam zato u doba umjetne inteligencije matematika treba ne manje – nego drukčije.

A zašto učiti strane jezike ako AI već prevodi?

I ovdje vrijedi slična logika. Jezik nije samo prijevod riječi s jednog jezika na drugi.

Što dijete ranije počne učiti drugi jezik, to više može iskoristiti razvojno razdoblje u kojem je posebno osjetljivo na njegove glasove, ritam i izgovor. Rano učenje omogućuje da se strani jezik usvaja prirodnije, kroz slušanje, govor, igru i komunikaciju, a ne samo kao školski predmet.

Dijete koje odrasta uz dva jezika ili ih rano počinje učiti postupno razvija dva jezična sustava. Uči da se isti predmet ili ideja mogu izraziti različitim riječima, razlikovati glasove i jezične obrasce te birati jezik ovisno o tome s kim razgovara. Takvo iskustvo može pridonijeti razvoju metajezične svjesnosti – sposobnosti da razmišljamo o samom jeziku, njegovim pravilima i načinima na koje njime izražavamo značenje.

Ali postoji i nešto što je teško svesti na kognitivnu korist. Svaki novi jezik djetetu otvara pristup drugim ljudima, kulturama, knjigama, idejama i načinima gledanja na svijet.

U Litteri zato već tri desetljeća poučavamo prvenstveno engleski i njemački, uz druge jezike, s naglaskom na razumijevanje i komunikaciju, a ne samo na memoriranje riječi i gramatičkih pravila. Jer AI može prevesti rečenicu. Ali dijete mora znati što želi reći.

Pažnja bi mogla postati jedna od najvrjednijih sposobnosti

Jedan od komentara koji često čujem od roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika jest: „Djeca se više ne mogu koncentrirati.“

Bila bih oprezna s tom tvrdnjom. Dječja pažnja nije nestala. Ako dijete može dugo igrati omiljenu igricu ili pratiti videosadržaje, sposobnost koncentracije očito postoji. Pitanje je može li pažnju zadržati i onda kada sadržaj nije stalno stimulativan – primjerice kada kaže: „U školi mi je dosadno.“

Današnja djeca odrastaju uz sadržaje koji se neprestano bore za njihovu pažnju. Škola, knjiga ili razgovor traže nešto drugo: da dijete samo usmjerava i održava pažnju, čak i kada mu ono što radi nije osobito uzbudljivo. Zato možda problem nije u tome da djeca nemaju pažnju, nego u tome koliko su naučila upravljati vlastitom pažnjom.

"Današnja djeca odrastaju uz sadržaje koji se neprestano bore za njihovu pažnju", upozorava edukatorica

PRESS

Tu vidim važno mjesto za mindfulness – ne prvenstveno kao tehniku opuštanja, nego kao način postupnog razvijanja sposobnosti usmjeravanja i vraćanja pažnje te boljeg prepoznavanja vlastitih emocija i reakcija.

Za dijete to može značiti prepoznati: „Ljutit sam.“ Za učenika da nakon pogreške ne zaključi: „Ja to ne mogu“, nego pokuša ponovno. A za roditelja ponekad znači da prije nego što na lošu ocjenu odgovori predavanjem od dvadeset minuta – napravi pauzu.

Ove godine u „školu“ mogu krenuti i roditelji

Dobrobit djece teško možemo odvojiti od dobrobiti odraslih koji o njima brinu. Zato Otvoreno učilište Littera sudjeluje u europskom Erasmus+ projektu GrowWell, usmjerenom na dobrobit u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, u kojem Littera, između ostalog, vodi dio projekta posvećen edukaciji i provedbi programa za odgojitelje i roditelje.

U okviru projekta roditeljima ćemo ponuditi i svojevrsnu „malu školu za roditelje“ – sadržaje o dječjem razvoju, emocijama, granicama, samostalnosti, roditeljskim reakcijama i obiteljskoj dobrobiti. Sudjelovanje je za roditelje besplatno.

Dok djeca kreću u vrtić i školu, možda je dobra prilika da malo „u školu“ krenemo i mi odrasli. Jer roditeljstvo ne dolazi s priručnikom – i nikada ga ne naučimo jednom zauvijek.

Što roditelji mogu napraviti već na početku školske godine?

Ne trebaju nam savršeni roditelji niti savršeno organizirana djeca. Nekoliko relativno jednostavnih načela može napraviti veliku razliku.

• Čuvajte rutinu i san. Predvidljiv raspored djetetu daje sigurnost, a umoran mozak teško održava pažnju, uči i regulira emocije.
• Ne organizirajte svaki trenutak. Sport, jezici, glazba i druge aktivnosti mogu biti vrijedni, ali djetetu trebaju i slobodna igra, kretanje, razgovor – pa i malo dosade.
• Ne pitajte samo: „Koju si ocjenu dobio?“ Pitajte što je bilo zanimljivo, što je bilo teško, što je dijete novo naučilo ili kako je riješilo neki problem. Pitanja koja postavljamo djeci pokazuju im što mi smatramo važnim.
• Dopustite djeci pogreške. Ako svaki problem riješimo prije nego što ga dijete iskusi, oduzimamo mu priliku da razvije sposobnost njegova rješavanja.
• Ne uspoređujte dijete s drugima. Jedno će dijete ranije čitati, drugo će biti izvrsno u matematici, treće će lako sklapati prijateljstva. Razvoj nije utrka s djetetom iz susjedne klupe.
• Budite prisutni, ali nemojte raditi umjesto djeteta ono što dijete može samo. Samostalnost se ne pojavljuje jednoga jutra kada dijete dovoljno odraste. Razvija se tako da je dijete vježba. Tu vrijedi pravilo: Sve što smo učinili umjesto djeteta, učinili smo protiv njega. Oduzeli smo mu mogućnost rasta i razvoja.
• I konačno, ne pretvarajmo tehnologiju u neprijatelja. AI i digitalni alati bit će dio svijeta naše djece. Naš je zadatak pomoći im da nauče kada ih koristiti, zašto ih koriste, kako procijeniti ono što im nude, kako odabrati – i, možda najvažnije, kada ih odložiti.

Kakvo dijete vidim u budućnosti?

Početak nove školske godine lako pokrene roditeljsku utrku. Koji sport? Koji jezik? Koliko aktivnosti? Treba li dodatno vježbati matematiku? Je li moje dijete ispred ili iza drugih?

U doba umjetne inteligencije možda bismo prije svih tih pitanja trebali postaviti jedno drugo: Kakva osoba želim da moje dijete postane, kako mu na tom putu pomoći? Ne znamo kako će izgledati mnoga zanimanja kojima će se današnja djeca jednoga dana baviti. Ne znamo ni što će sve umjetna inteligencija moći kada odrastu.

Ali znamo da će im trebati sposobnost da uče, misle, razumiju druge, surađuju, prilagođavaju se, upravljaju vlastitom pažnjom i emocijama, procjenjuju informacije, rješavaju probleme i nastave pokušavati kada odgovor nije dostupan jednim klikom. Zato matematika ostaje važna. Jezici ostaju važni. Čitanje i znanje ostaju važni. Ali uz njih moramo razvijati pažnju, znatiželju, samoregulaciju, ustrajnost i samostalnost.

Možda zato najvažnije pitanje na početku nove školske godine nije:

„Kako pomoći djetetu da postigne više?“

Nego:

„Kako mu pomoći da razvije sposobnosti s kojima će moći učiti, rasti i dobro živjeti u svijetu koji dolazi?“