Arhitektica i dizajnerica interijera Matea Rajčić u specijalu "Hello, baby" govori nam o svojem teškom putu do trudnoće u kojem su ona i partner doživjeli i gubitak, ali nisu odustajali i dočekali su svoj sretan kraj.
S jedne strane, teško mi je govoriti o ovome jer su to duboko intimne, bolne stvari. A s druge, vjerujem da o tome treba govoriti. Jer istina, kad se izgovori, postaje lakša. I možda pomogne nekoj drugoj ženi koja se osjeća usamljeno. Od svoje 22. godine živim s dijagnozom endometrioze. Sjećam se riječi liječnika: "Ili sada, ili će možda kasnije biti puno teže." Već tada sam znala da moj put prema majčinstvu neće biti jednostavan. Ipak, bila sam mlada, puna nade. Htjela sam vjerovati da se to meni neće dogoditi. Ali jest. Usput su došle ciste, laparoskopije, polipi… jedno za drugim. Tijelo me izdavalo, a vrijeme je prolazilo. Sve češće sam osjećala pritisak - od sebe, od godina, ali najviše od okoline. Očekivanja su bila posvuda. A nitko nije znao što se zapravo događa.
I onda se dogodilo ono za čim sam toliko čeznula - zatrudnjela sam. Bila je to tiha sreća, oprezna i nježna. Nažalost, nakon tri mjeseca izgubila sam dijete.
To je nešto što te promijeni. U tišini sam nosila tugu, ali kad sam počela govoriti, shvatila sam koliko žena prolazi kroz istu stvar: u tišini, sa stidom, s osjećajem krivnje. A ne bi trebalo biti tako. Ne možemo to "normalizirati", ali možemo prestati šutjeti. Prvi dani nakon gubitka bili su teški. Krivila sam sebe. To je nešto što moraš raščistiti sam sa sobom, ali i s partnerom - jer iako ne prolazi sve fizički, i on osjeća gubitak. Mi smo to prolazili zajedno. Dali smo si vremena da zacijelimo. I nekako smo izašli jači.
S vremenom sam počela pričati o svemu - s obitelji, prijateljicama. I shvatila sam koliko je lakše kad dijeliš. Toliko žena to nosi u sebi, u tišini, i osjećaju se same. Mislim da je to teži put. Ali, i dalje dolaze pitanja. Ona neugodna, nepotrebna: Kad ćete vi? Zašto još ne? A što čekate? Ta pitanja bole - i one koji ne mogu, i one koji pokušavaju, i one koji možda ne žele. Voljela bih da ih počnemo izbjegavati, kao što izbjegavamo svaku drugu indiskreciju.
Kako je vrijeme prolazilo, endometrioza je napredovala. U jednom trenutku postojala je realna mogućnost da nikada neću moći zatrudnjeti. Tad smo krenuli razgovarati s liječnicima o potpomognutoj oplodnji. Nikad nisam mislila da će to biti moj put. Uvijek zamišljaš da se to događa nekom drugom.
A onda, kad kreneš otvoreno pričati, shvatiš koliko nas ima. I kako svaka priča, svaki pokušaj, daje nadu. Gledaš svoje prijateljice, poznanice, kako uspijevaju - i veseliš se zbog njih. Oni su ti kao pogled u budućnost. Ako su oni uspjeli, možda ćemo i mi.
Ali onda se ušulja i strah: "A što ako ostanemo posljednji?" Taj osjećaj me znao slomiti. Sretna zbog drugih, a u sebi tiha čežnja da i mi uspijemo.
I dogodilo se. Kad sam saznala da sam ponovno trudna, osjetila sam ogromnu sreću, ali i još veći strah. Nisam se znala opustiti. Prva četiri mjeseca provela sam u psihičkoj napetosti, čekajući da se nešto loše dogodi. Kao da to ne zaslužujem. A onda je moja ginekologinja, u istom dahu sa mnom, odahnula. I tada sam se prvi put opustila. Počela sam uživati. Danas mogu reći da napokon uživam u trudnoći. Nikad nisam imala otpor prema majčinstvu. Imala sam planove - otvoriti vlastiti ured, posvetiti se poslu - ali znala sam da ako ću ikada morati birati, želim biti mama. I najteže mi je bilo pomiriti se s mišlju da možda neću postati majka. Trebalo je vremena da naučim: moja vrijednost ne ovisi o tome. I da možemo biti sretan par čak i bez djece. Ali, srećom, više ne moram nositi tu brigu.
Fotografije TWO IN ONE STUDIO
Produkcija: Nikolina Krznar
Make-up i kosa: Jasmina Horvatić za JL Style
Snimljeno u Galeriji Kranjčar
Cvijeće: Atelier Sreće
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....