Zagrebačka psihologinja piše o prvih 6 mjeseci trudnoće: "Najviše me šokirao osjećaj samoće"

Zadnji mjeseci mojeg života drukčiji su od bilo čega što sam dosad doživjela, a ne može se reći da sam dosad vodila neki uobičajen život. Uz spontanu selidbu na drugi kraj Europe bez posla i stana, razne edukacije iz psihoterapijskih pravaca i upoznavanje ljudi iz različitih dijelova svijeta, mislila sam da sam iskusila širok dijapazon ljudskog iskustva i da me malo toga može iznenaditi. A onda sam ostala trudna... i shvatila da sam, još jednom, krivo mislila da znam sve. Što sam sve proživjela u ovom periodu drugog stanja, kako ga zovu, nisam mogla zamisliti ni u najluđim snovima.

Jednim dijelom zato što se tako nešto kompleksno i individualno kao što je trudnoća ne može razumjeti ni čitanjem ni opisivanjem ni ičime osim direktnim iskustvom, ali jednim dijelom i zbog narativa o trudnoći i idejama o trudnoći kojima smo okružene. Ovime ne mislim da nas je društvo dužno o svemu obavijestiti niti da druge žene imaju odgovornost dijeliti svoju intimu i ranjive misli, pogotovo dok su i same trudne, nego da sam primijetila koliko su ideje o trudnoći koje sam imala i dobila bile jednostrane. Zato sam odlučila da ću onome što nisam čula, a voljela bih da jesam, obratiti malo više pažnje pa pišem ovaj tekst. Sve što pišem moje je osobno iskustvo, što ne znači nužno da je i tvoje ili da će biti i tvoje, ali mi je bitno da ga ispričam iskreno i bez uljepšavanja, iako ima i svojih lijepih strana. Cilj mi je složenost ovog iskustva prikazati u svoj njegovoj punini. Voljela bih da nam se trudnoća na taj način i prikazuje: kao duboko, transformativno iskustvo. Ali ne zato što postajemo majke i donosimo život na svijet (funkcija koju imamo za druge) koliko god i to bilo vrijedno, nego zato što kroz to iskustvo upoznajemo sebe na više novih razina - a put u sebe nosi i ugodno i neugodno, i olakšanje i težinu. Koliko god bilo nezahvalno, a možda i arogantno, pokušati sažeti sve što često ostaje neizrečeno, započinjem svime što nam nitko ne kaže - i što meni nitko nije rekao - o trudnoći. Da je trenutak u kojem saznaješ da si trudna istovremeno i uzbudljiv i lijep, ali može biti i veliki šok, i da se može dogoditi da osjećaš paniku i strah - čak i ako si planirala i željela ostati trudna. Da je to trenutak u kojem će te možda obuzeti i osjećaj da ništa od svega toga nije pod tvojom kontrolom, a to može biti zastrašujuće. Mislila sam da će moment u kojem vidim te dvije plave linije biti isključivo ispunjen srećom i iznenadilo me što sam osjećala i ove druge emocije. Nitko nam ne kaže da je to normalno i da nijedan od tih nelagodnih osjećaja ne znači da manje želimo biti trudne ili da manje želimo tu bebu.

PRIVATNI ALBUM

Da ćeš, pored eventualnih mučnina i umora o kojima svi govore, na trenutke osjećati unutrašnjost svoga tijela kako je nikad nisi osjećala dosad. Kako će ti sve biti čudno i kako je moguće da budeš ekstra usredotočena na sve što se u tvojem tijelu događa. Nitko ne kaže da ćeš možda već u prvom tjednu nakon što saznaš provesti noći budna, jer se nećeš moći namjestiti da ti bude ugodno, ali ne zato što ti je trbuh do zuba, nego i onda kad ti svi oko tebe govore da "ti se ništa ne vidi", dok ti osjećaš sve izmjene koje tvoje tijelo radi da bi stvorilo prostor za novo biće.

To se dogodilo meni, osjećala sam i najmanju promjenu i najmanju prilagodbu koje je moje tijelo prolazilo, a ljudi oko mene su mislili da umišljam. Neke noći provela sam budna i jer mi misli nisu dale da zaspim. Ne samo misli o trudnoći i bebi, nego i činjenici da se s mojim tijelom događa nešto na što me nitko nije pripremio, niti je to mogao. Prvi tjedni prožeti su bili osjećajem da moje tijelo nije više moje i, koliko god malenim, strahom dovoljnim da me probudi, strahom da moje tijelo ne radi za mene, nego za to novo biće. Zahvalna sam na godinama psihoterapije dotad, zbog koje sam znala na koji način biti tu za sebe i umiriti se. Uz sve te promjene u prvim tjednima, što fizičke, što mentalne i emocionalne, nitko ne spomene kako brzo one mogu nastati - i nestati. Neke i u samo jednom danu.

Nitko ne govori o tome da ćeš možda na moment htjeti da nitko ne zna da si trudna - ili da ćeš odgađati reći da si trudna usred kave s prijateljicom - jer će ti se činiti da se svaki razgovor, htjela ti to ili ne htjela, vrti oko pitanja trudnoće, imena djeteta, tvoje težine, tipa poroda koji bi htjela i bolnice u kojoj ćeš rađati. Ljudi će ti iz vedra neba davati savjete o stvarima o kojima možda nisi još spremna razmišljati i prepričavati svoja i iskustva prijateljičine sestrične i njene susjede, iako nisi za njih u tom trenutku iskazala nikakav interes. Sve to bit će ti previše i katkad ćeš se time osjećati preplavljeno. Tijekom trudnoće dosad, jedna od stvari koja me najviše šokirala bio je osjećaj samoće. Osjećaj da sam u medicinskom okruženju ostavljena sama sebi da pronađem sve informacije, ili ih ne pronađem. Da sama istražujem o svemu što mi se događa s tijelom, kako da se hranim, kako i koliko da vježbam, što je zdravo i bitno za bebu. Što se liječnika tiče, trudnoća je nešto prirodno i normalno, a ne bolest, i zbog toga su informacije koje daju limitirane na ono što ti samoinicijativno pitaš. Iz perspektive novopečene trudnice sve to može produbiti i otežati taj osjećaj da kroz sve prolazimo same. Ne kažu nam da će taj osjećaj trajati veliki dio trudnoće, koliko god se drugi trudili biti uz nas, koliko nam god partner davao podrške. Trudnoću i sve što uz trudnoću dolazi doživljavaš na toj razini isključivo ti, i koliko god znaš da nisi ni prva ni zadnja koja je trudna na ovom svijetu - tebi je prvi put i svoju trudnoću prolaziš samo ti.

Spominjem samoću, ali pritom ne mislim nužno samo na njezin negativan aspekt. Baš suprotno, samoća koju proživljavaš bit će upravo ono što te transformira, i ono što te pogura da shvatiš da nikad nisi sama - sve dok si sa sobom. I zadnje, a meni najljepše, što nam nitko ne kaže je da ćeš voljeti svoje tijelo. Da ćeš voljeti svoje tijelo i da ćeš biti ponosna na sebe kako prelaziš preko svih tih tegoba koje trudno stanje nosi. Da ćeš voljeti svoje tijelo zbog toga što ima snagu i sposobnost biti dom novom biću. Ali prvenstveno i samo da ćeš voljeti svoje tijelo. Ne samo da se o tome ne govori nego nas se tome ni ne uči. Umjesto toga, plaši nas se i priprema na promjenu, kao da je ona nešto loše. Voljela bih da nam se kaže i da nas se uči da nijedna promjena, nijedan pomak na vagi, nijedna strija nisu u sukobu s nama niti u sukobu s našom ljepotom ili našom vrijednosti. Dapače, oni su znak da smo se odvažile na jedan od hrabrijih puteva - svojim dahom, svakim svojim korakom, stvarati i biti odgovorne za novi život: život tog novog bića, ali i svoj.