Modna branša je proteklih nekoliko godina pretrpjela niz udaraca, no čini se da je sektor luksuznih proizvoda ostao neokrznut. Jer, prema listi časopisa Forbes, najbogatiji čovjek na svijetu ovih je dana bio Francuz Bernard Arnault, vlasnik modne korporacije LVMH, koja u svom vlasništvu ima 75 svjetski poznatih luksuznih brendova kao što su Christian Dior, Louis Vuitton, Givenchy, Bulgari, Tiffany&Co., TAG Heuer, Hennessy i Moët & Chandon. Poduzetni Francuz na računu ima 185,4 milijarde dolara, što je bilo za 100 milijuna više od kontroverznog tehnološkog poduzetnika Elona Muska.
To je, doduše, potrajalo samo jedno popodne - cijene dionica LVMH i Tesle variraju iz sata u sat - no prvi put u posljednjih devet godina dogodilo se da prvak te Forbesove liste nije osoba iz sektora visoke tehnologije. Potražnja za dizajnerskim proizvodima je, naime, eksplodirala nakon što je većina zemalja ukinula epidemiološke mjere, pa je Arnaultova tvrtka lanjsku godinu završila s prihodom od 64,2 milijardi eura. Taj vrtoglavo visoki iznos ove će godine sigurno premašiti: u prvih devet mjeseci tvrtka je već zaradila 56,5 milijardi eura, što je 28 posto više u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
"Bilježimo odlične rezultate, a tome su pridonijeli kreativnost dizajnera, kvaliteta proizvoda, izvrsnost distribucije i bogato kulturno nasljeđe modnih kuća", rekao je tom prigodom Arnault, kojeg zbog vlasništva nad najpoznatijim luksuznim brendovima nazivaju i "Sultanom šika".
No, dokumentarni film "Kraljevstvo snova", koji je odnedavno dostupan na kanalu HBO, otkriva i njegove manje laskave nadimke: "Terminator" i "Vuk u kašmiru". Čini se, naime, da je njegovo kraljevstvo luksuza popločano ne samo s raskoši već i krvlju, znojem i suzama. Arnault je u poslovnom svijetu poznat kao neumoljiv pa čak i okrutan biznismen, što je, kako su istaknuli brojni sugovornici u dokumentarcu, više tipično za američki svijet biznisa nego za europski. To pak pripisuju njegovom boravku u SAD-u ranih osamdesetih, kad je bio direktor očeve građevinske tvrtke Ferret Savinel i želio proširiti biznis "preko bare".
Upravo je u Americi odlučio i o novom smjeru obiteljske tvrtke, jer je iz razgovora s lokalcima shvatio da je Francuska u inozemstvu prepoznatljiva upravo po luksuznim brendovima. Stoga je 1984. nakon povratka u rodni Roubaix nagovorio oca da uđu u modni biznis i preuzmu posrnulu tekstilnu tvornicu Boussac koja je, među ostalim, bila vlasnik kuće Christian Dior. Tom je poslovnom odlukom izazvao i prvu kontroverzu: obećavao je pokretanje proizvodnje i očuvanje radnih mjesta, no čim je preuzeo tvrtku otpustio je devet tisuća radnika i ugasio svu proizvodnju rasprodavši veći dio imovine, što mu je priskrbilo pola milijarde dolara.
Naravno, ostavio je Dior, što mu je i bila prvotna nakana - i prvi dragulj u njegovoj poslovnoj kruni. Lukavost je pokazao i prilikom sljedeće akvizicije: kupnje grupacije Louis Vuitton Moët Hennessy, skraćeno LVMH. Arnault se udružio s Henryjem Racamierom, šefom Louis Vuittona, i pomogao mu svrgnuti Moëtovog šefa, a potom je svrgnuo i Racamiera, kojem je 1989. oduzeo čelnu poziciju u upravnom odboru konglomerata. U narednim je godinama raznim poslovnim smicalicama - kao što je zamjena gotovine za dionice - preuzeo i druge obiteljske brendove čije je članove postupno zamjenjivao svojim ljudima, dok ih ne bi potpuno eliminirao iz upravljačkih tijela tvrtki.
Bulgari, Celine, Fendi, Patou i Emilio Pucci neki su od njih. Katkad ne bi uspio u svom naumu. Njegov najveći konkurent François Pinault, vlasnik modne tvrtke Kering, pobijedio ga je u nadmetanju za kuću Gucci, a nije uspio kupiti ni kuću Hermes čiji su ga vlasnici, obitelj Dumas, optužili za pokušaj neprijateljskog preuzimanja. No, treba priznati da su svi brendovi koje je kupio procvjetali pod njegovim vodstvom.
Arnault je pritom zaslužan za uspjeh i karijeru dva najtalentiranija suvremena dizajnera, Britanaca Johna Galliana i Alexandera McQueena. Galliana je 1995. postavio na čelo Givenchyja da bi mu godinu kasnije prepustio kreativno vodstvo u Christianu Dioru, brendu do kojeg je Arnaultu posebno stalo jer ga je voljela njegova majka.
Alexandera McQueena je pak 1996. postavio u Givenchy umjesto Galliana. Njega se odrekao 2011. zbog antisemitskih ispada. McQueen je pak bio pod tolikim poslovnim pritiskom da ga je to u kombinaciji s privatnim problemima doslovno stajalo života. Ugovor s Arnaultom je, kako je rečeno u spomenutom dokumentarcu, zapravo bio ugovor s vragom: bjanko ček koji dizajneri dobiju za kreiranje kolekcije treba itekako opravdati, i to iz sezone u sezonu, a neuspjeh se ne oprašta.
"Bernard ima jasnu viziju, a to je biti najmoćniji čovjek luksuzne industrije. Onaj tko ne opravda njegovo povjerenje, ili ne misli isto, proglašava se neprijateljem i brzo uklanja iz tvrtke", otkrio je njegov bivši bliski suradnik.
Sam Arnault kaže da je njegova misija domoljubna, jer je od propasti i zaborava prvenstveno spasio mnoge francuske brendove duge tradicije, i da mu novac nije isključivi motiv. Svaki dan ustaje u pola sedam te do osam sati iz ureda pošalje na desetke poruka članovima obitelji i direktorima svojih modnih brendova. Na poslu ostaje do kasno, prekidajući ga tek kako bi odsvirao neku kraću klavirsku skladbu. Arnault je, naime, strastveni pijanist čija je vještina prebiranja po tipkama očarala njegovu drugu suprugu Hélène Mercier, profesionalnu koncertnu pijanisticu iz Kanade.
Svake subote pak obilazi svoje trgovine i njihove zaposlenike, aktivno sudjelujući u njihovom poslovanju od uređenja izloga do dnevnog prometa. Najmanje jednom mjesečno istu stvar napravi i u svojim trgovinama negdje u svijetu, a posjete koristi i kako bi proširio posao. Ono što, primjerice, nije uspio u Americi s građevinskim biznisom, uspio je s modnim: prije tri godine je u Teksasu, zajedno s tadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom, otvorio prvi od dva pogona za proizvodnju kožnate galanterije marke Louis Vuitton.
No, Arnault se u svojim poslovnim pothvatima nije ograničio samo na modu. Prije osam godina je osnovao Fondation Louis Vuitton u Bois de Boulogne, privatni muzej suvremene umjetnosti s vlastitom zbirkom umjetnina, koji je dizajnirao Frank Gehry, a koji će u konačnici postati dar gradu Parizu. Njegova holding tvrtka Europaatwab pak ulaže u različite tehnološke kompanije.
Stoga je glavno pitanje u svijetu visokog biznisa tko će naslijediti Bernarda Arnaulta. Dinastija Arnault, čije se sjedište tvrtke nalazi na poznatoj pariškoj aveniji Montaigne, ima petero nasljednika i pretendenata na modno prijestolje: Delphine i Antoinea iz Bernardovog prvog braka s Anne Dewavrin, te Alexandrea, Frédérica i Jeana, iz braka s aktualnom suprugom Hélène.
Sve petero je, naravno, angažirano u tvrtki na različitim, no strateški dodijeljenim poslovima. Najsličnija ocu je njegova jedina kći. Nakon obrazovanja na poslovnim školama u Lilleu i Londonu radila je na raznim poslovima u brendovima John Galliano (dizajner ga je prodao njenom ocu kad je došao na mjesto kreativnog direktora Givenchyja) te Christian Dior.
Trenutno je potpredsjednica kuće Louis Vuitton, no upravlja i s desetak drugih marki. Poput oca, obilazi njihove dućane prateći posao u svim aspektima, a sudjeluje i u organizaciji modne nagrade LVMH Prize, namijenjene mladim perspektivnim dizajnerima odjeće i modnih dodataka. Njen brat Antoine je u očevoj tvrtki direktor marketinga i komunikacije, ali i izvršni direktor brendova Berluti i Loro Piana.
Polubrat Alexandre je potpredsjednik draguljarske kuće Tiffany&Co., nadzire rad brenda putnih torbi Rimowa, a naslijedio je oca na mjestu predsjednika nadzornog odbora francuskog maloprodajnog lanca trgovina Carrefour. Frédéric je izvršni direktor u švicarskom urarskom brendu TAG Heuer, koji je u portfelju tvrtke, a najmlađi Jean je, kao financijski matematičar i pasionirani ljubitelj satova, direktor marketinga i odjela za razvoj linije satova brenda Louis Vuitton. I premda svi oni bilježe dobre poslovne rezultate, nije sigurno da će itko naslijediti oca.
"Za grupaciju LVMH je najvažnije da ima najbolje moguće vodstvo, a manje je važno hoće li to biti netko iz obitelji", rekao je Arnault u jednom intervjuu, uz napomenu da mu predaja dužnosti zasad ne pada na pamet.