Ponekad ne mogu vjerovati da živim u tako krasnoj zemlji, među tako divnim ljudima i još za to dobivam plaću - kaže Ukrajinka Viktorija Zinčuk (48), od studenoga 2018. direktorica hrvatskog ogranka Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Natjecala se za to mjesto, dobila ga, došla u Zagreb i brzo postala velika obožavateljica Hrvatske. Od njezina je dolaska EBRD u hrvatski javni i privatni sektor investirao više od pola milijarde eura. Do kraja godine to će biti više od 700 milijuna eura. Uz multimilijunske investicije, EBRD mnogim malim i srednjim hrvatskim poduzećima, kao i tvrtkama u vlasništvu žena, pomaže podukom, savjetovanjem i mentorstvom.
Gospođa Zinčuk osobito je ponosna što njezina banka pridonosi regeneriranju urbanih prostora u Hrvatskoj, primjerice u Šibeniku, a nada se nečem sličnom i u gradu Zagrebu, koji je odnedavno postao klijent EBRD-a. Početkom svibnja banka je osigurala 50 milijuna eura za potporu likvidnosti Zagrebačkog holdinga. Direktorici Zinčuk također je jako stalo podržati grad Petrinju, gdje EBRD trenutačno razmatra projekt urbane regeneracije na lokaciji blizu sada derutne i zapuštene željezničke stanice.
Viktorija Zinčuk atipična je bankarica utoliko što joj je osobno stalo da investicije njezine banke nisu samo profitabilne nego i da transformiraju ekonomije zemalja gdje djeluju te unapređuju kvalitetu života. Iz vlastitog iskustva zna što znači živjeti u lošim uvjetima. Početkom 90-ih, u doba perestrojke, u Kijevu je studirala bankarstvo i financije. Bila su to, kaže, za većinu ljudi teška vremena. Inflacija je rasla, gospodarstvo se urušavalo, vladalo je bezakonje i mladima su mogućnosti bile ograničene. Unatoč tome Viktorija Zinčuk nije očajavala. Vjerovala je da nešto može postići oslanjajući se na svoje vještine i ustrajnost. Uspješno je diplomirala na sveučilištu u Kijevu te u sklopu svog magistarskog studija dobila stipendiju Europske unije, što je uključivalo i šest mjeseci studiranja u Ujedinjenom Kraljevstvu.
- Iskoristila sam sve prilike koje su mi se ukazivale u životu, prihvaćala rizike koji s tim dolaze i uspjela. Natječaj za stipendiju i boravak u Londonu promijenili su mi život - kaže. Nedugo po povratku iz Engleske zaposlila se u jednoj kijevskoj banci koja je u to vrijeme tražila kreditnu liniju od EBRD-a, a kako nitko osim nje u banci nije govorio engleski, stavili su je da radi na tom projektu. U tom je razdoblju upoznala i svog supruga. Nekoliko godina kasnije život ju je vratio u London, gdje je radila za razne privatne kompanije. Potom 1998. dolazi u Europsku banku za obnovu i razvoj.
- Često sam dobivala ponude da prijeđem negdje drugdje, ali ostala sam s EBRD-om već više od 20 godina. Nikad nisam požalila što sam veći dio karijere provela u tom dinamičnom, visokostimulativnom i multikulturalnom okruženju.
U Londonu je Viktorija rodila dvije kćeri, zbog kojih je, poput većine zaposlenih žena, u jednom trenutku svoje karijerne aspiracije stavila na čekanje.
- Posao koji sada radim kao direktorica u državi članici EBRD-a posao je koji sam željela i mogla raditi deset godina prije dolaska u Hrvatsku. Međutim, za obitelj to nije bila laka odluka jer ta uloga podrazumijeva seljenje iz države u državu svakih tri do pet godina. Međutim, kako su moje kćeri rasle, nisam više mogla čekati i donijela sam najbolju odluku do sada, profesionalno i osobno. Vjerovala sam da će to biti dobro i ostvarila svoje snove.
Starijoj Viktorijinoj kćeri Julie je 21 godina i u Parizu dovršava studij na jednoj prestižnoj poslovnoj školi, nakon čega će se vratiti u London na magisterij. Mlađa Sophie (14) došla je s mamom u Zagreb. Nije joj bilo lako prilagoditi se novoj sredini, no već nakon godinu dana zavoljela je život u Hrvatskoj kao i njezina majka. Prije dolaska u Zagreb Viktorija Zinčuk je šest mjeseci vodila podružnicu EBRD-a u Maroku.
- Vjerujem da ću se jednog dana vratiti u tu prekrasnu i čarobnu zemlju koja vam se uvlači pod kožu dok upoznajete njenu kulturu, lijepu i egzotičnu arhitekturu, nevjerojatnu hranu te srdačne i gostoljubive ljude.
Tim koji je zatekla u Hrvatskoj iznenadila je nekim inovacijama u menadžmentu. Njezin stil upravljanja usmjeren je na ljude. Omiljena joj je izreka: “Ljudi neće pamtiti što ste govorili, ljudi neće pamtiti što ste radili, ali će pamtiti kakve ste u njima osjećaje izazvali”. Čvrsto vjeruje da zaposlenike treba podupirati, poticati njihov razvoj, nadograđivati njihove individualne sposobnosti te promicati međusobnu suradnju.
- Kad ljudi osjećaju da ih se cijeni i podržava, kad ih se ohrabruje da donose odluke, to je, vjerujem, najbolji način da menadžeri postignu najbolje i dugotrajne rezultate za organizaciju kojom upravljaju. To također rezultira visokom razinom angažmana i niskom fluktuacijom zaposlenika u tvrtkama. Takvim pristupom motiviram i svoj tim u Zagrebu da daju sve od sebe kako bismo ostvarili zajednički cilj u pozitivnom i poticajnom radnom okruženju. Važno mi je osigurati da vrata mog ureda budu uvijek otvorena, da se članovi mog tima mogu osloniti jedni na druge i da se ne boje reći što misle.
Neposredno prije covida, a prvi put u 25 godina otkako EBRD djeluje u Hrvatskoj, u uredu su organizirali božićni domjenak za djecu, koja se toga i danas sjećaju. I to je dragocjeno, kaže direktorica Zinčuk.
- Kao tim smo zajednički podržali mnoge humanitarne aktivnosti. Prošle godine prikupili smo više od 100.000 eura za ljude pogođene potresima u Sisku i Petrinji. Ta sredstva donirali smo za obnovu dječjeg doma u Sisku, senzorne sobe za djecu s teškoćama u razvoju u Sisku i obnovu više kuća. Kroz tu zajedničku akciju sa svojim kolegama upoznala sam nevjerojatno talentiranu mladu damu koja živi u dječjem domu u Sisku. U kontaktu smo od prošlog listopada. Nadam se da ću je moći nastaviti mentorirati, podržavati i inspirirati dok bude odrastala. Ona je pravo blago!
Otkako je počeo rat u Ukrajini, Viktorija Zinčuk zapravo radi dva posla. Za radnog vremena je direktorica važne međunarodne banke, a sve slobodno vrijeme i vikende posvećuje pomaganju ukrajinskim izbjeglicama. U Hrvatskoj ih je trenutačno oko 15.000 i mnogi od njih trebaju pomoć i podršku.
- Roditelji su mi još u Ukrajini. Majka mi je u Hersonu, koji je sad okupiran. Pokušala je izaći, ali to nije bilo moguće. Moj otac je u središnjem dijelu Ukrajine, gdje sam rođena i gdje sada prolazi većina izbjeglica s istoka Ukrajine. On mi pomaže da pomognem tim ljudima, koliko mogu.
Omalen zagrebački stan Viktorije Zinčuk postao je provizorni prihvatni centar za izbjeglice. Ljudi dolaze, odlaze, prolaze, borave, kuhaju, traže i pronalaze pomoć i utjehu.
- Nekoliko djevojaka živjelo je sa mnom više od mjesec dana. Imam mali stan, da imam veliku kuću kao u Londonu, i ona bi bila puna od prvog dana. U prvim tjednima rata non stop sam radila, a spavala samo četiri sata dnevno. Kupiti nekome avionske karte, pomoći nekome da se iz jedne zemlje prebaci u drugu, razgovarati s ljudima, pronaći im smještaj i posao… radit ću to sve dok budem mogla i dok bude trebalo. Iako oduzima mnogo vremena i energije, to je dragocjeno iskustvo za mene i moju kćer. Susrećem ovih dana nevjerojatne ljude, dirnu me njihove lijepe i često vrlo tužne priče, izmamim osmijeh na njihova umorna lica, ponekad plačem zajedno s njima. Ili plačem kasnije, razmišljajući o njihovim osobnim tragedijama ili trenutnom stanju moje lijepe zemlje i njezinih nevjerojatnih ljudi. I sigurna sam da će moja mlađa kći, kad se bude prisjećala ovog razdoblja, pamtiti da se i nemoguće može ostvariti ako su ljudi stvarno voljni nešto poduzeti.