Kulturna manifestacija "Šibenik, Grad kao mi", koja se održava 11. i 12. srpnja, dvodnevni je kulturni i glazbeni događaj kojim se na najljepšim šibenskim lokacijama odaje počast velikanima koji su Krešimirov grad utkali u kolektivno pamćenje hrvatske kulture. Prošle godine ovo događanje nosilo je naziv ‘‘Arsen, Čovjek kao ja‘‘ i bilo je posveta velikom pjesniku i glazbeniku Arsenu Dediću, a ove godine, uz promjenu naziva, posveta ide i drugim šibenskim glazbenim legendama.

Raznovrstan program odvijat će se diljem grada, a spektakularno finale održat će se na Tvrđavi svetog Mihovila gdje će uz orkestar Nikše Bratoša pjesme šibenskih velikana pjevati brojni poznati glazbenici. A mi smo porazgovarali s Joškom Lokasom, koji je uz Anu Radišić i Mislava Donaja jedan od idejnih začetnika i organizator ove manifestacije koja slavi talentiranu ‘‘šibensku djecu‘‘.

Otkud ideja za tu kulturnu manifestaciju?

- Manifestacija ‘‘Šibenik, Grad kao mi‘‘ nastala je kao logičan nastavak prošlogodišnje posvete Arsenu Dediću ‘‘Arsen, Čovjek kao ja‘‘. Nakon dirljivog završnog koncerta na Tvrđavi sv. Mihovila, Ana, Mislav i ja - kao prijatelji i organizatori - dobili smo mnogo upita iz lokalne zajednice: hoćemo li u priču uključiti još dva glazbena velikana - Vicu Vukova i Mišu Kovača. To nam je dalo dodatni poticaj da program proširimo, ne samo na njih već i na neka druga poznata imena.

Dakle, ove godine manifestacija slavi i druge poznate Šibenčane?

- Tako je. Uz neizostavnog Arsena, počast ide spomenutim velikanima Miši Kovaču i Vici Vukovu koji su ostavili dubok trag ne samo u glazbi nego i u našem kolektivnom sjećanju. Arsen s poetskom elegancijom, Vice s lirskom profinjenošću, a Mišo s onom iskrenom emocijom koju prepoznaje svaki čovjek s ovih prostora. A prisjetit ćemo se i nedavno preminulog violinista Tonka Ninića, jednog od zaštitnih znakova Zagrebačkih solista, koji također stižu u grad. Uoči njihova koncerta glumci Marija Škaričić, Goran Navojec i Vedran Mlikota recitirat će stihove Vesne Parun, Arsena Dedića i Krste Jurasa. A dolazi i ‘lovac‘ Dean Kotiga s pub kvizom, kao i arhitekt Ante Vrban koji će održati radionicu crtanja za djecu. Zvonimir Radišić nastupit će sa svojim triom i JazzIstra Brass, a izvest će album Miše Kovača "Mi smo se voljeli" u jazz varijanti.

Mislav Donaj, Ana Radišić i Joško Lokas organizatori su manifestacije ‘Šibenik, Grad kao mi‘

PROMO

Kako se snalazite u organizacijskim vodama tako zahtjevnog projekta?

Znate kako je s produkcijom i organizacijom ovako zahtjevnih događaja. Nikad dosta vremena, ljudstva i novca. Ana, Mislav i ja smo relativno mali tim koji angažira puno različitih sektora i sve to uz potporu lokalne zajednice Grada Šibenika, TZ Šibenika i Tvrđava kulture. Broj angažiranih ljudi na projektu je oko 200. Time sam vam mislim i odgovorio. Zahtjevno je.

Šibenik se zaista čini nevjerojatnim rasadnikom talenata ne samo u kulturi nego i u sportskom svijetu?

- Da, grad stvarno ima tu neku čudesnu energiju, nešto što rađa talente. Možda je stvar u tome što se tu od malih nogu naučiš da nije dovoljno imati talent, već ga moraš zaslužiti. Moraš raditi, moraš ostati svoj. I to je možda ta šibenska formula - tvrdoglava, iskrena i srčana.

Tko vas je kao klinca najviše inspirirao?

- Za mene je to lako pitanje jer dolazim iz malog košarkaškog mjesta Rasline. To je svakako Dražen Petrović kojeg sam gledao na jednoj pripremnoj utakmici upravo protiv Rasline. Čak mislim kako je te godine i Zoran Slavnić Moka igrao za Šibenku. Dražen je ostao vječna inspiracija. Nedavno sam slušao sportske anegdote Dina Rađe iz njihovih sportskih dana. Uhvatila me sjeta jer je Draženov gubitak nenadoknadiv. Priče o njegovom radu i trudu trebaju ostati kao trajna inspiracija i motivacija budućim generacijama.

Joško Lokas s Biserkom Petrović, mamom legendarnog Dražena Petrovića

NIKSA STIPANIčEV CROPIX

I sami ste prilično svestrani jer iako vas se percipira kao ikonu kvizaškog svijeta, vi ste i voditelj, urednik, producent, autor i scenarist brojnih projekata. Jeste li kao mali sanjali o košarci ili glazbi?

- Kad si klinac, igraš basket, slušaš što stariji sviraju, kradeš stihove i pokrete očima, a u biti samo tražiš svoj jezik. Uvijek sam više volio pisati nego pjevati, više gledati nego stajati na sceni, i onda shvatiš da te vuče to nešto, potreba da stvoriš, da složiš priču, da stojiš iza kulisa kao onaj koji zna zašto nešto postoji. Ljudi me uglavnom vežu uz kvizove i to mi je kompliment, jer kviz je kao i dobar scenarij: moraš znati što skrivaš, a što otkrivaš. Ali istovremeno sam i autor, i voditelj, i urednik, i producent - i to su uloge u kojima se najbolje osjećam. Kad mogu osmisliti, napisati, povezati ljude i ideje u nešto što na kraju ima smisla - to je more u kojem najradije plivam.A sve ostalo – voditeljstvo, kamera, nastup – to su valovi. Nekad mirni, nekad malo uzburkani, ali ako znaš što ti je ispod površine, uvijek se držiš.

Koliko se Šibenik vašeg djetinjstva razlikuje od ovog danas?

- Bio je grad u kojem si sve znao - tko pije kavu i gdje, tko pjeva u klapi, koliko je Dražen ispucao šuteva na treningu i tko ti može posuditi bicikl kad ti pukne guma. Grad s dušom, ponekad malo tvrd i možda prema nekome malo zatvoren, ali iskren. Danas je Šibenik drugačiji - šareniji, otvoreniji, moderniji. Promijenio se, kao i svi mi. Ali veseli me što u toj promjeni nije izgubio ono svoje - ponos, prkos, glazbu na svakom kantunu i pogled na more koji te podsjeti tko si. I dalje je to grad koji rađa ljude s karakterom.I dalje je to grad koji rađa ljude s karakterom. Možda ih je sad lakše pronaći na internetu nego na Poljani ili rivi, ali duša – ona prava, šibenska – još uvijek je tu. Samo sad ima i Wi-Fi.

Svestrani Joško s Tarikom Filipovićem na snimanju serije ‘Nestali‘
za koju je napisao scenarij

JURE MIšKOVIć/CROPIX

Imaju li vaši široki, gotovo kvizaški interesi, upravo veze sa sredinom u kojoj ste odrasli?

Kvizovi su širi kontekst. Ne pripadaju gradu niti državi. Oni su svijet za sebe. Kada sam ja odrastao nisu ni upola bili popularni kao danas. Televizijski su plijenili pažnju, ali u društvu i van televizije ne. Pub kvizovi su cijelu situaciju okrenuli naglavačke. Danas svi mi koji volimo kvizove, radimo kvizove i na kraju živimo kvizove možda živimo najljepše kvizaške dane.

Kada danas dođete u svoj grad, imate li ritual - neko mjesto koje morate obavezno posjetiti?

- Od rive pa uza skale sve do malih lokalnih kafića u kojima vijest i zezancija putuju brže od interneta. Upravo na nekima održavamo i program Grada kao mi. Možeš Šibenik obići u sat vremena, a možeš izgubiti dan u gradu i malo ti je.

Kako biste opisali šibenski mentalitet?

- E sad, šibenski mentalitet... Mogu samo iz vlastitog iskustva. To vam je cijela jedna filozofija u par riječi. To je onaj stav - ‘Neću ti reć da valja, ali ću ti pomoć da uspije’. To je tvrdoglavost koja na van izgleda kao bunt, a zapravo je čista želja da stvari budu kako treba. To je humor koji graniči s bezobrazlukom, ali uvijek ima srce iza sebe. I to je onaj osjećaj da nisi sam – jer Šibenčani, koliko god bili ‘na svoju ruku’, uvijek su tu kad treba bit.

Koliko je to prisutno u onome što radim? U svemu. U svakoj riječi koju napišem, u svakom kadru koji snimim, u svakom pitanju u kvizu. Jer mentalitet Šibenika i okolice te ne uči samo da budeš svoj – nego da znaš zašto si takav. I da ne radiš kompromise s onim što ti je bitno. U konačnici, to nije samo mentalitet – to je alat.